Usmeni dogovor obaveza, pismeni nevažan – odlučili su bogovi kojima „pravo leži u topuzu, a tragovi…“

0
61

Gotovo da se moglo razumeti kako je stvarno potpisivanje Sporazuma nepotrebno kada se taktikom pravnih bravura postigne usmeni „dogovor o implementaciji aneksa“

Pravne bahanalije

Bezvremena i univerzalno važeća tradicija još jednom nije izneverena: mart je ponovo mesec velikih promena i sudbinskih obrta, a prevratnički duh martovskih ida koji znači opasnosti ili nevolje što prete da se ispune u određenom vremenu prožima i svojim znamenjem obeležava globalnu stvarnost. Minulih martovskih dana, za predsednikom najveće i po potencijalu nuklearnog oružja najjače zemlje sveta raspisana je poternica, potom je bivšem predsedniku zvanično najveće svetske sile nagovešteno „sigurno hapšenje“, dok se vodeći političari Starog kontinenta, poput recimo francuskog predsednika, pod javnim pritiskom neviđenim u ovom veku odlučuju za poteze bez presedana u pravnoj istoriji i društvenoj i praksi svoje zemlje. Kada je o Srbiji reč, ta više puta potvrđena ukletost martovskih datuma natopljenih „opasnošću koja preti“ (i ostvaruje se) iskazala se u punoj snazi u događajima vezanim za sudbinu srpske pokrajine KiM. U ovom nizu revolucionarnih događaja beleži se i jedan nimalo zloslutan već pre bliži onoj dopuni martovskog proročanstva čije značenje najavljuje trenutak velikih i sudbinskih društvenih promena. Reč je, razume se, o susretu kineskog i ruskog predsednika u Moskvi, događaju kojim je najavljeno stvaranje nove epohe i sveta budućnosti.

Vratimo se vesti koja je imala efekat aktiviranja neutronske bombe i koja je snažno delovala čak i u našem otupelom, na iznenađenost i čuđenje imunom svetu: Međunarodni krivični sud (MKS) sa sedištem u Hagu izdao je nalog za hapšenje ruskog predsednika Vladimira Putina, optuživši ga da je odgovoran za ratne zločine u Ukrajini.

Ovaj veoma značajan događaj ne samo u političkom već i u psihološko-propagandnom i taktičkom smislu ukazao je na svu silinu frustracije i pometnju u redovima svojih neskrivenih i prepoznatljivih inspiratora i nalogodavaca, uzgred markirajući i tvorce i vinovnike ostalih pomenutih dramatičnih martovskih dešavanja. Optužnicom pravno skarednog obrazloženja (navodno „odgovoran za ratni zločin nezakonite deportacije i transfera stanovništva (dece) iz okupiranih područja Ukrajine u Rusku Federaciju“) postala je očigledna namera Kolektivnog zapada da u sadašnjim okolnostima snažnog sudara s Rusijom, ili zemljama koje je podržavaju, poruši moguće mostove za sporazumevanje, namera da se u sukobu ide do kraja, odnosno – kako kažu analitičari – „do potpune i čiste pobede jedne strane“. Čiju „čistu pobedu“ Zapad očekuje, suvišno je problematizovati, ali upravo u ovim pretpostavkama izranja i sva ogoljenost, pometenost i nesposobnost ovog dela planete da pojmi, „sažvaće i proguta“ činjenice o svetu.

Da Vas podsetimo:  O Deda Mrazu i studentima

Administracija Sjedinjenih Američkih Država, zarad geopolitičkih interesa, podržava „pravnu bahanaliju bez presedana“ u režiji MKS-a u Hagu, navodi se u zvaničnom komentaru ruske ambasade u Vašingtonu povodom naloga za hapšenje. „Ovaj pristrasni, politizovani i nekompetentni međunarodni sud je još jednom dokazao svoju inferiornost. MKS je marioneta u rukama Kolektivnog zapada, koji je uvek spreman da vrši pseudopravdu po nalogu“ (Vasilij Nebenzja).

Nalog za hapšenje, praktično poternica za predsednikom zemlje koju Zapad, prvenstveno Amerika, razume kao najopasniju svetsku pretnju i izazov, otkriva psihogram – mentalni status i stanje duha centara odlučivanja na Zapadu. Ono što je javnosti pokazano izaziva razumljivi strah i zebnju, ali podjednako i nelagodu, mučninu zbog uvida u svojevrsnu kompromitaciju velike sile koja je slućeni nalogodavac postupanja MKS-a. Brukom „šizofrenog“ suda, koji nije video stvarne američke zločine u nizu zemalja među kojima je i Jugoslavija, kao da su svetu otkriveni podaci iz zdravstvenog kartona nekog sa ozbiljnim poremećajima, problemima u komunikaciji i snalaženju sa svetom, pogotovo s drastičnim promenama u sferi opažanja stvarnosti, promenama koje čine da stvarnost sve manje liči na onu u kojoj je on bio suvereni gospodar. U lice globalnoj javnosti eksplodirala je silna slabost i iracionalnost Zapada, koji kao svoje strategeme ispostavlja i iskazuje paniku, histerične, nerazumne i kapriciozne poteze usmerene na izazivanje dramatičnog efekta zastrašivanja, siledžijstva i otvorenog terora.

Videli smo, a bolje da nismo – ostala bi poneka iluzija o sabranosti, pameti, dostojanstvu i čvrstini moćnog dela sveta, u kojem, uprkos posrtanju, ipak znaju šta rade i kuda idu. I kuda – kao „izabrani i najizvrsniji“ za sobom vode čovečanstvo.

„Ovo je opasna igra Zapada i to se u politici ne radi, osim kada se izgubi kontrola nad razumom. Govorilo se da će Zapad kad oseti da je ugrožen, delovati ne vodeći računa o posledicama. To se upravo desilo, što je opasno za ceo svet“, komentar je za „Sputnjik“ diplomate Vladislava Jovanovića povodom podizanja optužnice.

Da Vas podsetimo:  Ćutanje (ni) je zlato

Ova pravna, sudska i politička pornografija tumači se i kao gest očajnika koji sluti da gubi kontrolu nad situacijom u kojoj se odlučuje i o njegovoj dominaciji i pozicijama moći. „I to je veliki udarac ne samo za taj sud već za međunarodno sudstvo uopšte, jer sud ne deluje u skladu sa svojim pravilima nego u skladu sa političkim potrebama nekih država koje su bliske tom sudu“ (V. Jovanović).

Goran Petronijević

Predsednik Centra za obnovu međunarodnog prava, advokat Goran Petronijević, komentarišući nalog za hapšenje Putina, „još jednu od ogromnih zloupotreba tog suda“, primećuje da je to „diskreditovalo međunarodni krivični sud i njegove odluke i zato prisustvujemo izvrtanju naglavačke pravila, a ovo što se dešava nije pritisak na Rusiju nego na zemlje koje je podržavaju“.

Pravne bahanalije i izvrtanje naglavačke su, međutim, uobičajeni za deo sveta kojem zakon ležu u nasilju, a pozivanje na međunarodno pravo i uopšte pravila su mu omiljena aktivnost. Domašaj pravnih smicalica nažalost je neograničen, a njihova primena sveprisutna i „normalna“ u praksi rešavanja svih velikih geopolitičkih pitanja. Svojevrstan primer demonstriran je i povodom pregovora Beograda i Prištine protekle subote u Ohridu. Strahovi da nam se martovske ide ponovo obistinjuju pokazali su se ispravnim kada je obrazložena još jedna primena i tumačenje prava „naglavačke“, a nimalo simpatični šef evropske diplomatije Žozep Borelj „objasnio“ da ništa nije i ne može biti toliko pravno obavezujuće i za večnost kao nešto što se zove „dogovor o Implementacionom aneksu Sporazuma o putu ka normalizaciji odnosa ’Kosova’ i Srbije“. Gotovo da se moglo razumeti kako je stvarno potpisivanje Sporazuma nepotrebno kada se taktikom pravnih bravura postigne usmeni „dogovor o implementaciji aneksa“ (aneks je pak i sam deo sporazuma!).

U nasilju izvežbani specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar ovako to prevodi: „Fokusiranje na potpis je nepotrebno i nema materijalnog uticaja na činjenicu da imamo dogovor. Imamo sporazum i kao takvog ga tretiramo i obe strane su ozbiljno uključene, a sprovođenje dogovorenog u Ohridu od obe strane očekuje se ’odmah’.“ Dakle – usmeni dogovor je obaveza, pismeni je nevažan, odlučili su bogovi kojima pravo leži u topuzu, a tragovi… U ovim okolnostima Srbija ima ozbiljne razloge za veliku brigu i strahovanje. Šizofreno pravo bez sumnje će nam zagorčati budućnost.

Da Vas podsetimo:  Miketić u otvorenom pismu Dejanu Stankoviću: Deki delijo, koliko ti je dosta?! Ne ruši se Beograd koji te je voleo

autor:Ljiljana Bogdanović

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime