In memoriam: Ovako je Momir pisao za Sputnjik

0
504

Prenosimo vam jednu od upečatljivijih kolumni koje je za Sputnjik u poslednjih nekoliko godina pisao Momir Bulatović. Momir Bulatović, bivši predsednik Crne Gore i predsednik Savezne vlade SR Jugoslavije, preminuo je iznenada u 63. godini u Crnoj Gori.

Tekst Momira Bulatovića u vezi sa godišnjicom NATO agresije na SRJ, na sajtu Sputnjika je prvobitno objavljen 13. juna 2019. godine:


Čega se moramo sjetiti kad nam sa Zapada kažu da rade nešto „radi našeg dobra“

Obilježili smo i ovu, dvadesetu godišnjicu zločinačke NATO agresije na SR Jugoslaviju. Proteklo je 78 dana bolnih, ali i ponosnih sjećanja. Nije bilo lako ponovno proživljavanje tako teških uspomena, kao što je bilo nepodnošljivo živjeti u užasu njihovih neposrednih dešavanja.

Dvadeset godina je lijepo parče vremena. U životu pojedinca je dovoljno da se ostvare (ili sruše) neki planovi, a u postojanju državne zajednice — ono označava moguću smjenu generacija i novo trasiranje budućnosti.

Pod naslovom „Srbija pamti“ redakcija Sputnjika na srpskom jeziku uložila je napore da od zaborava otrgne brojne epizode iz vremena NATO agresije, vremena kada je jedna mala i miroljubiva zemlja bila bezdušno ubijana, razarana i trovana. I to pod čudovišno bolnim nazivom — „Milosrdni anđeo“.

Bilo je divno posmatrati te mlade ljude koji, u vremenu ovih zločinačkih dešavanja, nisu bili u prilici da shvate sav njihov užas i posljedice, kako uspijevaju da slikom i riječima dočaraju te zle ratne prilike. Zaslužili su, stoga, svaku pohvalu i mogu da budu zadovoljni, jer nisu odradili samo običan novinarski zadatak.
Istine radi, nisu oni bili jedini. U danima ovih ponosnih i teških sjećanja bili smo u prilici da pogledamo igrane i igrano-dokumentarne filmove i da čujemo živu riječ neposrednih učesnika u borbenim dejstvima. Brojni su mediji dali doprinos nezaboravu na tok i posljedice zločina, koji je nad nama izvršio NATO.

Da Vas podsetimo:  Zašto Srbi već 16 godina čekaju na strateški važan proizvod

Imali smo, tako, prilike da ponovo čujemo riječi boraca koji su branili našu državu, njihovih ratnih komandanata, ali i uspomene običnih ljudi, koji su bili svaka vrsta „kolateralne štete“ milosrdnih ubica.

Ako bi se zanemarile slike koje i dan-danas izazivaju suze, osnovna crta svih ovih kazivanja je unutrašnji mir koji sagovornici ispoljavaju.

Čak i kada pričaju o smrti svojih saboraca, o preživljavanju sopstvenih ranjavanja ili o rušenjima svega oko njih, oni to govore sa zadivljujućim mirom. Jer, kao da je u pitanju bila neka vrsta sudbine. Desilo se nešto što sami nisu željeli, ali su bili naredni da se zlu suprotstave svim svojim snagama.

Čak i kada je neprijatelj bio višestruko brojniji i moćniji, a sâm otpor izgledao besmislen.

Čak i kada su njihovi postupci, kasnije, bivali omalovažavani, a oni sami su trpjeli nezaslužene uvrede i poniženja.

Čak i kada im država, za čiju su slobodu rizikovali svoje živote i zdravlje, nije pružila traženu pomoć u liječenju ili svakodnevnom životu, kakvih je slučajeva (na našu opštu sramotu) bilo i previše svih ovih godina.

Što se tiče naših „prijatelja“ sa Zapada, onih koji su nas „prijateljski“ i „milosrdno“ ubijali, ni nakon dvije decenije — nema ništa novo. Još nismo dočekali pravo izvinjenje zbog zločina koje su počinili, jer, sa njihove strane, i dalje ne postoji priznanje o sopstvenoj grešci i krivici.

Nadamo se da će neka nova generacija njihovih političara smoći pameti da učini taj nužni iskorak i da omogući početak trajnijeg pomirenja. Do tada nam ostaje važan nauk, a to je — da ne vjerujemo nijednoj njihovoj namjeri, ma u kakve oblande bila uvijena. Kada Berlin, Pariz ili London pričaju o stvarima koje se preduzimaju „radi našeg dobra“ — valja se prisjetiti zvuka sirena koje označavaju opasnost od napada iz vazduha.

Da Vas podsetimo:  Utakmice za prvenstvo Saveza Sokola u košarci u Borovu 1940.

Zvanični Beograd je obilježavanju ove godišnjice posvetio punu pažnju. Čini se da je aktuelni državni vrh, bez obzira ne retoriku koju nalaže politička realnost, u punoj mjeri postao svjestan svih nauka koje nam je donijela NATO agresija. Simbolički, to je na najbolji način iskazano na vojnoj paradi, zajedničkim ešalonom veterana i kadeta Vojske Srbije. Time je, i formalno, zatvoren dio naše mračne, neposredne istorije, nastale poslije državnog puča iz oktobra 2000. godine — čije su prve, a krajnje nepotrebne žrtve, bili najistaknutiji vojni komandanti Vojske Jugoslavije, dok je čitav lanac njihovih saradnika bio degradiran i ekspresno penzionisan.

Sa druge strane, oficijelna Podgorica se pravila kao da se ništa nije desilo i time je ponovo dala za pravo jednom mlađanom nevladinom aktivisti, koji je, u Ženevi, svoju Crnu Goru predstavio kao državu — koja je bombardovala samu sebe. Aludirao je na odluku vlasti da Montenegro učlani u NATO, ne pitajući svoj narod za mišljenje, jer su znali da je ono suprotno nalogu koji su morali da ostvare.

Brojni dokazi idu u prilog tvrdnjama da, tada započeta NATO agresija, traje do današnjih dana. Istina (i na sreću) — poprimila je miroljubiviju formu, ali joj je suština ostala ubitačna po nacionalne i državne interese našeg naroda. Stoga, u teškoj i svakodnevnoj borbi za nacionalni opstanak i za jedinstvo državne teritorije — obilježavanja događaja iz prošlosti, kao i njihovo puno i istinito tumačenje, imaju posebnu vrijednost.

Rane od NATO agresije su duboke, žive i bolne. Riječi i zapise onih koji o svemu svjedoče iz prve ruke valja, stoga, slušati sa posebnom pažnjom. I naučiti iz njih sve što je neophodno za narodni opstanak i razvoj.

Vrijeme leti. Uskoro ćemo obilježiti četvrt vijeka od NATO agresije.

Da Vas podsetimo:  Projekat: Istina

Momir Bulatović
Izvor: sputniknews.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime