Srbija, razgraničena

0
635

Od Ivice Dačića prvi put čujem da jedna država insistira da joj se oduzme dio njene teritorije. Nije Dačić prvi koji je razgraničenje, dakle, pristanak na podjelu Srbije sa Šiptarima, plasirao u srpsku javnost kao opciju, ali jeste prvi član srpskog kolonijalnog namjesništva, iliti Vlade, koji je razgraničenje označio kao cilj državne politike.

Nije za ovu raspravu bitno šta znači razgraničenje u geopolitičkom smislu, tj. gdje je ta granica.

Nije toliko bitno ni to što ne znamo šta uopšte znači razgraničenje kao rješenje, niti što je i sam Dačić izjavio da ne zna šta razgraničenje tačno podrazumijeva.

Kao nepoznanica, razgraničenje ne može biti ni predmet ocjene kvaliteta prijedloga. Dačić ga predlaže Šiptarima, čija država, kako je oni vide i drže, već ima granice. S njihove strane, oni ne mogu razmatrati razgraničenje, jer su već razgraničili, nego samo eventualnu razmjenu teritorija sa Srbijom. Stoga, i taj dio priče je nebitan, bar zasad.

Ako zanemarimo nebitno, evo šta je bitno u Dačićevom istupu, šta je njegovo značenje.

Pod jedan, razgraničenje se može izvršiti samo između dva ravnopravna entiteta koji imaju neriješenu granicu, a ne između države i njenog otcijepljenog dijela. Država je prirodno protiv parčanja same sebe, te je neprirodno da pristaje na razgraničenje od dijela sebe, a kamoli da joj je to cilj. To može biti cilj Šiptarima ili Atlantskoj imperiji, ali Srbija je jedini sudionik ovog košmara kojem je protivprirodno da insistira na razgraničenju. Da bi razgraničenje uopšte bilo komponenta političkog procesa, podrazumijeva se da je Srbija već morala priznati tog suparnika od kojeg se razgraničava. Riječju, mogu se razgraničiti samo Srbija i Kosovo, a da bi se to desilo, srpski zvaničnici prethodno mora da smatraju Kosovo nezavisnom državom, s kojom treba o koječemu da se dogovaraju. Ne sjećam se da su nas obavijestili o ovome.

Da Vas podsetimo:  Sokolska župa Petrovgrad

Pod dva, Dačić je ministar spoljnih poslova, a Kosovo i Metohija su, zvanično, unutrašnje pitanje Srbije. Dačićevom objavom kosovski čvor je postao spoljnopolitičko pitanje, tj. pitanje odnosa između Srbije i strane joj zemlje. Naravno, onaj ko je pratio hronologiju izdaje, taj zna da je Srbija Briselskim sporazumom izričito priznala pravni poredak Kosova, predajući mu u nadležnost opštine Sjevera Kosova, koji Šiptari sami godinama nisu uspijevali da osvoje. Ako premotamo film do vremena Borisa Tadića, sjetićemo se i da je Srbija dozvolila Šiptarima da udare carinu na administrativnoj liniji, a carina, odnosno, prikupljanje poreza, jedan je od dva najvažnija elementa faktičke državnosti, uz vojsku, koja je nedavno formirana.

Elem, da srpsko kolonijalno namjesništvo još uvijek tretira sudbinu Kosova i Metohije kao unutrašnje pitanje, ne bi se razgraničenjem bavio ministar spoljnih poslova, nego bi se nastavilo sa praksom specijalnih izaslanika, kad je već ukinuto ministarstvo za Kosovo i Metohiju.

I, da, važno je podvući da Srbija, iako je rješavanje pitanja Kosova i Metohije još od 1998. izmješteno u međunarodnu sferu, ima pravo i ustavnu obavezu da ga zvanično i u direktnim odnosima sa Šiptarima tretira kao unutrašnje pitanje. Nezvanično, ono odavno nije tako tretirano, a zvanično, Dačićevom objavom ga i Srbija sama izmješta u sferu spoljnih poslova.

Da li da naglašavam neustavnost takve politike ili je od Briselskog sporazuma bespredmetno pričati o bilo kakvoj ustavnosti bilo čega što srpsko kolonijalno namjesništvo čini po pitanju Kosova? Ma, da, kakav Ustav, kakvi bakrači…

Pod tri, pošto nije Dačićevo da objavljuje politički cilj ovako tektonske važnosti, pitanje je čega se plaši predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Ma, ne, bolje je pitanje da li je na čelu Srbije u bilo kojem vremenu i u bilo kakvom obliku sjedjela veća kukavica od Vučića. Kao što reče Nikola Tanasić na tviteru, parafraziraću, osobenost Vučićeve komunikacije je da izjavi tri međusobne protivrječnosti i da se osloni na to da će svaki dio javnosti izabrati da čuje ono što želi.

Da Vas podsetimo:  U 2018. smo prvi put imali identičan broj domaćih i stranih turista

Nije Vučiću loša ta taktika obmane, ali je svejedno kukavička. Dačić je ispao daleko hrabriji izdajnik od Vučića. Bogami, ispala je i Ana Brnabić hrabrija od Vučića na Sretenje u Orašcu, kad je primila na sebe pogrdna skandiranja namijenjena šefu. Ali, Vučić je tip vođe koji šest godina ne smije nijednom protivniku izaći na javno sučeljavanje, te nas nijedan njegov kukavičluk ne smije iznenaditi. Ipak, svaki novi treba naglašavati.

Pokoljenja djela sude, a njima treba ostaviti i znake i značenja, da ne ponavljaju zablude predaka i da znaju kako je pređen put od “Onamo, namo“ do “šta bismo s njime i da nam ga vrate“.

Kad se bude pisala hronologija izdaje Srbije, svakom prelomnom momentu u tom postupku se mora dati poseban prostor. Objava o razgraničenju kao cilju državne politike je jedan takav momenat, razgraničujući, bez obzira na to kako se taj momenat nadogradi ili možda razgradi u narednom periodu, ili koliko mu se i kakve vrste javne pažnje prida.

V. Ivković
Izvor: srbist.com

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime