U Sarajevu se na Milorada Dodika odavno gleda kao na potporni zid Republike Srpske. Uklanjanjem Dodika iz političkog života, ocijenili su u sarajevskoj kuhinji, Srpska bi se srušila kao kula od karata. Stoga su sankcije koje je američka administracija uvela predsjedniku Srpske dočekane kao veliko olakšanje s obzirom da je poziv na inauguraciju, koji je prethodno Dodiku uputio Trampov tranzicioni tim, unio pometnju i strah. Međutim, Dodikovi nesporazumi sa međunarodnom zejednicom, koju u suštini u BiH čine predstavnici SAD, EU i Turske, nisu od juče.
Naime, ubjedljiva pobjeda Dodika i njegove SNSD na opštim izborima 2006. godine nije bila po volji ni krugovima tzv. međunarodne zajednice u BiH. Veliki politički kapacitet Dodika, tadašnjeg premijera Republike Srpske, ubrzo je postao trn u oku političkim centrima koji su do tada blagonaklono gledali na njegovu partiju. Shvatili su da se nijedna bitna odluka koja se tiče BiH ne može donijeti bez saglasnosti SNSD, odnosno njenog predsjednika. Taj kapacitet nikako nije bio po volji moćnicima unutra međunarodne zajednice, jer nisu imali prostora za manevar, kao sa nestabilnim vladama širokih koalicija. Kako je Dodik neprekidno pokazivao da neće sprovoditi volju stranih ambasada već građana koji su mu iskazali povjerenje na izborima, da nema namjeru da nastavi sa devastiranjem Dejtonskog sporazuma, što je proces koji se ranije odvijao neometano, već da čuva Dejton i insistira na izvornom dokumentu – u tim okolnostima Milorad Dodik je postao smetnja.
Urušavanje Dodika i njegove partije odvijalo se paralelno s njenim unutrašnjim jačanjem. U tom periodu formiran je antikorupcioni tim OHR-a sastavljen od britanskih istražilaca sa osnovnim zadatkom – oslabiti kapacitet Dodikove partije na osnovu kompromitujućeg materijala o koruptivnim radnjama. Taj tim je ubrzo naišao na problem, jer je materijal koji im je dostavljan preko informanata, morao biti uklopljen u zakonske okvire, jer su tužioci odbijali da kao dokazni materijal prihvate sve što je prikupljeno nezakonitim putem, odnosno bez njihove saglasnosti i sudskog naloga. Došlo se do zaključka da taj proces mora ići preko legalnih institucija, odnosno preko Obavještajno – bezbjednosne agencije BiH (OBA), SIPA i Tužilaštva BiH. Hipoteza o Dodikovim kriminalnim radnjama postala je imperativ za koji su strane i domaća obavještajna služba trebalo da prikupe dovoljno dokaza kako bi ih SIPA dokumentovala i dostavila Tužilaštvu BiH. Ali, nije išlo.
Dokaza ni od korova, pa se krivac za višegodišnje tapkanje u mjestu po pitanju Dodikovog kriminala pronašao u direktoru SIPA, Goranu Zupcu, koji je u martu 2015. godine, u četvrtoj godini svog mandata, uklonjen sa direktorskog mjesta agencije koja nije ostvarila očekivano. Formalni razlog za sudsko procesuiranje Zupca bile su optužbe za nezakonit rad u službi, jer nije dozvolio upotrebu specijalne jedinice SIPA u suzbijanju nasilnih demonstracija u februaru 2014. godine. Zanimljivo je da su iz najznačajnijih zapadnih ambasada te demonstracije pozdravljene i ocijenjene kao demokratski izraz volje građana protiv kriminalne vlasti. Ali, Zubac je morao da ode.
Oni kojima se u procesuiranju Dodika za projektovani kriminal žurilo, prvenstveno Mektiću, ministru bezbjednosti u Savjetu ministara BiH, kadru SDS, cijenili su da će novi direktor SIPA, Mektićev zemljak iz Prnjavora, gradića nadomak Banja Luke, uz asistiranje obavještajne agencije BiH ovog puta uspjeti. Ali, opet nije išlo. Kako dokaza za Dodikov kriminal nije bilo, krivac je ovog puta pronađen u Goranu Salihoviću, glavnom tužiocu Tužilaštva BiH. Kampanju protiv Salihovića vodio je, kao i prilikom uklanjanja Zupca, Mektić. Salihović je suspendovan krajem septembra, neposredno uoči lokalnih izbora.
Lokalni izbori, održani početkom oktobra 2016. godine, pokazali su da podrška Dodiku, i pored pompezne medijske hajke koju su vodile nevladine organizacije i mediji na Soroševim jaslama, neprekidno raste, i da će po svoj prilici Dodikova koalicija na opštim izborima 2018. godine odnijeti vlast na svim nivoima. Poraz Saveza za promjene u Republici Srpskoj, i debakl Izetbegovićeve SDA u Federaciji BiH, glavnim stubovima aktuelne vlasti u Sarajevu, u zapadnim ambasadama doživljeni su kao velika neugodnost. Alarm je uključen. Bosić je morao dati ostavku na mjesto predsjednika SDS, a njegov lični animozitet i frustriranost Dodikom, kao štafetnu palicu je preuzeo Vukota Govedarica, novi predsjednik ove partije. Međutim, taktika se nije mijenjala: medijska haranga uz kontinuirane optužbe za kriminal i korupciju, podsticanje građana na ulične nerede, rezanje finansijskih tokova. Ujedno, Mektić je potegao preko bare, a po povratku sa višednevne posjete SAD, javnost obavijestio da je dobio obećanje da će SAD pružiti svu pravnu pomoć Bosni i Hercegovini kako bi uspjela u borbi protiv kriminala i korupcije, te da u BiH stiže tim eksperata koji će pomoći u rješavanju ovog problema.
O svom razgovoru sa glavnim tužiocem SAD, Loretom Linč, Mektić je rekao da je upoznao tužiteljku Lenč sa situacijom u BiH kada je riječ o korupciji, i da je korupcija prisutna u svim sferama društva, kao i da postoji sprega političkih elita i korupcije.
Pobjednik na američkim izborima, Donald Tramp, najavio je zaokret u američkoj spoljnoj politici. Njegova izjava da SAD više neće rušiti strane vlade bila je poruka za infarkt ambasadorima kojima je to ranije bio glavni posao. Poziv Dodiku na predsjedničku inauguraciju bila je kap koja je prelila čašu. I zato – sankcije, crna lista – kao rezultat neutemeljenih optužbi za kršenje Dejtona. Kad se nije mogla dokumentovati korupcija, za što su ipak potrebni validni dokazi, onda može kršenje Dejtona, na osnovu izjava istrgnutih iz konteksta.
Lideri opozicionih partija u Srpskoj, koje čine fluidni Savez za promjene, javno nisu podržali sankcije, neki su ih i osudili. Ali njihovi kadrovi u OBA i SIPA nastavili su predano da rade na „predmetu Dodik“, kako bi Izetbegović mogao od Incka da traži Dodikovu smjenu s mjesta predsjednika Srpske i zabranu političkog rada, a Mektić od najavljenih istražitelja FBI tražiti da se aktivno uključe u lov na Dodika, kako bi predsjednik Srpske bio optužen za pranja novca, iako se prikupljanje dokaza do sada pokazalo kao nemoguća misija. Orkestrirana medijska kampanja je nastavljena. Od Dodika se traži ostavka, jer same američke sankcije ne znače puno, Dodik se ponaša kao da ga se uopšte ne tiču. Poziv premijerki Srpske na predsjedničku inauguraciju se obezvrjeđuje, kao i prisustvo Nacionalnom molitvenom doručku. Da li je premijerka u Vašingtonu tokom inauguracije bila pola metra ili čitav metar udaljena od sigurnosnog zida, da li je predavanje koje je održala bilo posjećeno, da li su prisutni gledali u nju ili kroz prozor, kako je nastala fotografija sa Reksom Tilersonom – pitanja su o kojima se vode široke debate. A vijest da je Trampova administracija potvrdila sankcije Dodiku je vrhunski izum. Naime, Trampu će biti potrebna tri do četiri mjeseca da bi u administraciji uzorao brazdu do dubine u kojoj bi se mogao dotaći Bosne i Hercegovine, kada će sankcije Dodiku i ljubitelji Muslimanskog bratstva doći na red. Trampove riječi: „Srbi su divan narod“, koje je rekao u razgovoru sa Đerđom Matkovićem, ambasadorom Srbije u SAD, kao i: „Mi volimo Srbe“, što je Obradu Kesiću rekao Pribius, šef Trampovog kabineta, ukazuju da se na Srbe, a i Republiku Srpsku, iz Vašingtona više neće gledati očima klintonista. Uostalom, da je pobijedila Hilari, da li bi Srpska nestala? Naravno da ne bi. Za vrijeme Obame Srbe i Srpsku nije štitio Tramp, nego Putin i Rusija. Znači, držati se Rusije, a Tramp je dobrodošao.
Šta nakon sankcija Dodiku? Ta mjera sama po sebi ne znači puno. Na istoj listi odavno su kadrovi SDS. Jedan od njih trenutno je ministar u Savjetu ministra BiH, drugi su poslanici, načelnici opština. Međutim, postoje skrivene opasnosti. Vidljivo je da se nakon sankcija Dodiku oštrica sarajevske obavještajne kuhinje usmjerila prema ministru Lukaču i, uopšte, policiji Srpske. Počele su da pljušte optužbe da se MUP Srpske pretvara u vojsku koja treba da razgradi Dejton, odnosno da bude u funkciji secesije Srpske od BiH. Učestali su napisi da u MUP-u postoji paraobavještajna služba, Dodikova udba, koja Dodika, eto, održava na vlasti i zbog koje vehabije i opozicija nemaju miran san. Zašto? Prva kolateralna šteta Trampove politike, po svoj prilici, biće Islamska država i njeni evropski ogranci. Stoga borba protiv globalnih prijetnji i nastojanje da se stvori stabilna koalicija protiv terorizma podrazumijeva Republiku Srpsku kao prirodnu pojavu. MUP Srpske je neprobojan zid naspram terorističke prijetnje. Oni koji nakon Trampove pobjede nemaju miran san kuju tihe planove da zapale Bosnu, a alat su im mreža paradžemata, i povratnici sa sirijskog ratišta kao prvi ešalon. Medijski udari na MUP Srpske treba da ohrabre infrastrukturu Islamske države u BiH. Paralelno, isti proces se odvija na Kosovu. Upozorenja da bi vojne snage Albanaca mogle izvršiti upad na sjever Kosova i isprovocirati sukobe na jugu Srbije nisu bez osnova. I Prištini je Tramp noćna mora. Snage koje se osjećaju poraženima nakon njegove pobjede ne žele da američki predsjednik razvije politiku koju je najavio već da trči za njihovom. Stoga bezbjednosne kapacitete Srpske treba jačati, a preventivan rad policije intezivirati.
Drugo, treba insistirati na kontroli sektora bezbjednosti u BiH, posebno kad je riječ o radu OBA i SIPA. U BiH je zakonom regulisana kontrola OBA od zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Nakon što je otkriveno da je OBA zavela Obavještajni prodor Ušće prema Republici Srbiji, oglasila se samo Zajednička komisija za nadzor nad radom OBA Parlamenta BiH i to saopštenjem sročenim u stilu: popili smo kafu sa rukovodstvom OBA, razgovarali, i oni su nam rekli da je sve u redu. Izvršni obavještajni komitet Savjeta ministara BiH nije upriličio nijedan sastanak. Obavještajno – sigurnosna savjetodavna služba (OBSS), stručno tijelo Savjeta ministara po pitanju kontrole nad OBA, nije se oglasila. Nijem je ostao i Generalni inspektor OBA, imenovan od Savjeta ministara, iako je njegov posao kontrola zakonitosti, za što ima na raspolaganju kabinet od više stručnih lica. Nijedno od navedenih kontrolnih tijela, pa ni mediji koji su aferu pratili, nisu uputili dopis predsjedniku Suda BiH sa bilo kakvim pitanjem, s obzirom da predsjednik Suda BiH odobrava primjenu složenih mjera koje na raspolaganju ima ova agencija. Kontrola obavještajne službe je važno društveno pitanje i tamo gdje ona izostane obavještajna služba se od proklamovane uloge zaštite države i njenih građana, lako pretvori u instrument koji je iznad društva i zakona, a u funkciji pojedinaca i interesnih grupa.
Treće, u američkim medijima, a prioritet su portali koji su pomogli Trampu u predizbornoj kampanji kao što su Brajtbard, Infovors, Dejli koler i Vorldnetdejli, treba objavljivati tekstove u kojima će biti predočena realna slika o BiH.
Četvrta mjera su kontakti sa ljudima iz Trampovog okruženja.
Predrag Ćeranić
www.fsksrb.ru
