Veliki povratak Babe iz Kladuše

1
5854

Koje je šire značenje Abdićevog povratka na vlast u Kladuši, bez obzira na to što njegove pretenzije nisu veće od tog grada

fikret-abdic-babo-002Kada god Izetbegovići zabrljaju u Sarajevu, narod u Zelenoj krajini zove u pomoć svoga Babu. Tako je bilo sa Alijom a sada evo i sa Bakirom. Prvi put sa Alijom kada je ovaj ratom ne samo sa Srbima nego i sa Hrvatima doveo Armiju BiH pred kapitulaciju. Drugi put sa Bakirom kada je, evo, referendumom u Srpskoj ko zna koji put poražen u pokušaju da, uz inostranu pomoć, stvori unitarnu BiH.

Još jedan politički kambek Fikreta Abdića na lokalnim izborima u Kladuši 2016, kao gradonačelnika sa najviše odbornika, nije samo simptom političke krize u bošnjačkoj Bosni nego i dio tradicije ovog kraja, koji je u dužim istorijskim periodima uživao autonomiju u odnosu na Sarajevo i druge centre, ali i dobro sarađivao sa svima u okruženju te uvijek imao svog babu. U onom ratu to je bio legendarni Huska Miljković, koji je imao separatne mirovne ugovore sa svim ostalim vojskama u međusobnom neprijateljstvu, a u ovom 1992-95. je to bio Fikret Abdić, koji je sarađivao i sa Hrvatima i sa Srbima i štitio svoju Krajinu. Njegov aktuelni uspjeh je odgovor naroda na lokalu na autizam SDA i Bakira Izetbegovića, koji vrte istu ploču, ponavaljaju poteze i ne znaju ni šta bi ni kako bi sa opsesijom da unište RS. Abdić je, naprotiv, i u poodmaklim godinama poletan, preduzimljiv, energičan, uporan, sa harizmom.

Iako početkom 90-tih provjereno najpopularnija politička ličnost u BiH, a prije svega u muslimanskim masama, a danas Bošnjacima potrebniji nego ikad, on sasvim sigurno ne bi dobio izbore izvan svoje Zelene krajine. Nakon što je otišao iz ratnog Predsjedništva BiH, Babo je formirao Autonomnu pokrajinu zapadnu Bosnu (APZB) i uspostavio saradnju i sa Srpskom i sa Srbijom. Alijina Armija BiH je jedinu svoju ratnu pobjedu ostvarila u obračunu sa teritorijalnom odbranom APZB, a Abdića proglasila veleizdajnikom. Zeleni Krajišnci nisu zaboravili svoje ničim izazvane velike žrtve, kao što je većini Bošnjaka teško promijeniti percepciju o Babi kao „neprijatelju u vlastitim redovima“. Ipak, postoji i šire značenje Abdićevog povratka na vlast u Kladuši.

Posljednji Babin kambek u Kladušu, koliko bi trebalo da zabrine centralu SDA u Sarajevu, toliko je u širem okruženju aktuelizovao zagonetku još iz 1990, koja je do danas ostala bez rješenja. Zašto i kako je Fikret Abdić ustupio funkciju prvog predsjedavajućeg Izetbegoviću? Da li su Biljana Plavšić i Nikola Koljević, kao članovi Predsjedništva, mogli to da spriječe? Šta bi bilo da je 1991. i 1992 – u godinama koje su dugoročno odredile dramatičnu sudbinu BiH – na čelu Predsjedništva umjesto Alije bio Babo?

Zakon o Predsjedništvu zaista je predviđao da prvi predsjedavajući bude kandidat koji je na izborima dobio najviše glasova, a Fikret je sa preko milion bio daleko ispred Alije i svih ostalih. Da se to prekrši, bila je neophodna saglasnost i hrvatskih i srpskih predstavnika. Ali drugoplasirani je ionako bio Izetbegović, a Koljević i Plavšićeva smatrali su da je to interna stvar SDA i da ne bi trebalo da se miješaju u muslimanske nagodbe. A, pošto je Babo još prije sjednice Predsjedništva napravio dil sa Alijom, nisu ga mogli natjerati da ne odstupi.

Još više intrigira pitanje zašto je pristao da se povuče sa dvogodišnje funkcije prvog među jednakima u kolektivnom predsjedništvu BiH. Rasprostranjena nagađanja da je popustio pod prijetnjama i ucjenama SDA i samog Alije, otpadaju za svakoga ko iole poznaje Fikreta Abdića. Uostalom, on i Biljana Plavšić jedini su imali petlju da odu na teren kad je počelo ubijanje po Sijekovcu i u Bijeljini.

Poslovično neustrašivog Babu prelomila je ponuda koju nije mogao da odbije, a vezana je za njegov voljeni Agrokomerc: beskamatni krediti islamskih banaka i veliki plasman proizvoda u zemlje Bliskog istoka. Uz bratsku panislamsku preporuku SDA, lako bi dobio uvozne sertifikate za plasman halal mesa i halal mesnih proizvoda u Saudiju, Persiju, Emirate, Libiju, Irak, Maleziju itd., što je otvaralo velike razvojne perspektive odlaskom Babe u zatvor zamrlom kombinatu u Kladuši. Abdić je Agrokomerc smatrao svojim životnim djelom i prilika da ga uz pomoć SDA vrati iz mrtvih bila je za njega privlačnija od bilo koje političke funkcije u Sarajevu. Alijina politika, koja je vodila u rat, kasnije je sve bacila u vodu.

I kao kao član Predsjedništva BiH bio je tipičan regionalni lider koji je visoko motivisan samo na svom terenu i među svojima. Recimo, rat u Sarajevu bio je počeo u sav mah, a on je nabavio satelitski telefon i po čitav dan uredovao kod prijatelja Srba i Hrvata da bi obezbijedio prolaz stočne hrane preko nekoliko linija fronta do Kladuše. Pokušavao je bio i na širem planu: da se osposobi željeznica i neki putni pravci, osiguraju linije snabdijevanja civilnog stanovništva i sl. Aliju je opet prije svega interesovalo kada će intervencija NATO, pa se Babo povlačio, da bi sa tog, kako je govorio, „broda ludaka“ definitivno otišao.

Na kraju, pitanje iz tzv. alternativne istorije, ili „šta bi bilo da je bilo“. Kojim putem bi Bosna krenula da je Abdić preuzeo funkciju koja mu je pripadala? Na razočaranje mnogih koji misle da je to bila propuštena velika šansa za bolji nastavak savremene istorije BiH – ipak bi sve bilo manje-više isto. Izetbegović je bio šef partije, i to je bila osnova njegove moći na čelu Predsjedništva BiH, koju Abdić nije imao, pa ne bi mogao nešto bitno da promjeni. Kao i Adil Zulfikarpašić, koji je obezbijedio finansijsku osnovu Alijine stranke i Muhamed Filipović, koji je oko nje okupio sekularne muslimanske intelektualce, tako je i Abdić, koji mu je donio masovnu izbornu podršku, bio samo spoljni saradnik za privremenu upotrebu. Babo je posljednji shvatio da je strano tijelo u zavjereničkoj organizaciji „robijaške halke“ iz Sarajevskog procesa muslimanskim fundamentalistima kojima je Islamska deklaracija bila politički program stranke.

Vajkanja „da bi sa Babom sve bilo bolje za sve“ nema u ratnim i poslijeratnim bošnjačkim generacijama. U udžbenicima istorije piše da je bio izdajnik koji je tokom rata sarađivao sa četnicima, a o Agrokomercu kao o ponosu predratne bosanske privrede, koji su preko kampanje u beogradskim Večernjim novostima uništile srpske tajne službe. Ipak, postoji i šire značenje Abdićevog povratka na vlast u Kladuši, bez obzira na to što njegove pretenzije nisu veće od toga. On će radi obnove Agrokomerca normalizovati odnose sa RS i H-B, i sa njihovim susjednim maticama, te primjerom pokazati Sarajevu da je korisno sarađivati i sa omrznutim dodikovcima i tako demistifikovati politiku SDA-establišmenta. Utoliko ostaje nezgodan za Bakira, kao što je bio i za njegovog oca Aliju.

Nenad KECMANOVIĆ

Fond steteške kulture

1 KOMENTAR

  1. Hm,hmm…problem “zelene krajine”, je u tome, sto vise nema YU MENICA i YU AKCEPTNIH NALOGA, pa da razrezu svima po malo, kirije za cureci zivinarnik,vise, nekada tona kafe i betonskog vozdja u Luci Rijeka.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime