Ja više ne znam ko sam,
možda se samo ponekad gubim;
zar sam i tebi zgriješio Bože,
sto čuvam vjeru i krst svoj ljubim?
U meni teče srpska krv,
a čija u tebi teče, brate,
i zašto ruku dižeš na brata,
kada nas iste nevolje prate?
Ima li išta svetog u tebi,
ima li vjere, ima li Boga?
Zašto đavolu poklanjaš dušu,
i dižeš ruku na brata svoga?
Pogledaj našu ranjenu majku, (Srbiju)
njene smo grudi obojica sali,
ti dižeš ruku na brata svoga,
a ona to gleda, kuka i žali.
I njoj su uzeli čestitu dušu,
svađaju njena rođena jata,
dok bolno gleda slomljena srca,
ti dižeš ruku na svoga brata.
Gdje li je ona bratska toplina,
ta ista krv što teče kroz vene,
i kako ćeš sutra pred svoga sina,
kad čuje da ruku dižeš na mene?
Sa svetog ognjišta nigdje ne idem
pa makar i zivot dao prvi.
Tebi Bog nek oprosti brate,
jer ipak smo ista braća po krvi.
Davor Jokić – Sydney – Australija
