Ćeranić: Stanje u BiH postaje politički nepodnošljivo – treba razgovarati o razdruživanju

0
273

MAPE SU U BiH POČELE DA SE POJAVLJUJU KRAJEM 1991. – SVE SE ZAVRŠILO DEJTONSKOM

  • Istorijat mapa u BiH je važan i zbog tzv non-pejpera, koji je počeo da „mutira“ i da se pojavljuje se u novim oblicima. Ne treba imati nikakvih sumnji da je slovenački premijer Janez Janša samo „mesindžer“ i da su autori plana veći geo-igrači
  • Mape su opasne, razgovori o razdruživanju nisu.Devedesetih do rješenja u vidu mirnog razdruživanja nije se došlo. A moglo je. Tako bi se izbjegle ratne strahote i razaranja.Na kraju smo se ipak razdružili
  • Republika Srpska treba da nastavi sa iniciranjem razgovora nudeći argumente. Ujedno, mora nastaviti da gradi i jača svoje institucije, da jača ekonomiju.Ne postoji veća samostalnost od ekonomske samostalnosti

Piše: Predrag ĆERANIĆ

NAKON prvih višepartijskih izbora u redovima pobjedničkih, stranaka sa nacionalnim prefiksom, nije manjkalo euforije. Važno je bilo pobijediti „komunjare“, odnosno Savez komunista, ali i Stranku reformskih snaga, „reformisane komunjare“ – kako su ih nacionalne stranke predstavljale biračima.

Lideri SDS-a su isticali da je Ante Marković, premijer SFRJ, formiranjem Saveza reformskih snaga htio prevariti Srbe, i da je najviše Srba glasalo za tu stranku.

SDS je zdušno prihvatio prijedlog SDA da Alija Izetbegović bude predsjedavajući Predsjedništva BiH, a ne Fikret Abdić koji je osvojio više glasova.

Formirana je vlast, a pobjednički zanos nije jenjavao.

Nesuglasice su izbile povodom Kosova. To je bilo prvo značajnije političko pitanje oko kojeg se izborni pobjednici nisu mogli usaglasiti. Ubrzo su uslijedila i druga nerješiva pitanja.

Vezivanje zastava SDA i HDZ produbilo je političku krizu u BiH, jer je sve podsjećalo na 1941. i srpska stratišta. Ilegalno naoružavanje stanovništva bilo je korak do rata, jer u narodu je odavno prisutna izreka da „oružje ne ćuti“.

Da Vas podsetimo:  Postoji original ''Dokument – pejper'' o Kosovu

Prvi put su se pojavile mape. Radilo se o srpskom odgovoru na rastuću prijetnju.

Tokom 1991. godine, na isti način kao i u susjednoj Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini su formirane srpske autonomne oblasti. Jedna za drugom kao pečurke nakon kiše pojavljivale su se – Srpska autonomna oblast Krajina sa prestonicom u Banjaluci, zatim SAO Semberija i Majevica, SAO Romanija-Birač, SAO Hercegovina, SAO Sjeverna Bosna.

Navedene oblasti su se 9. januara ujedinile u Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Mape i granice bile su virtuelne, bez stvarne vlasti.

Zatim je uslijedio Karington-Kutiljerov plan, poznatiji kao Lisabonski sporazum, 18. marta 1992. godine potpisan od sve tri strane (potpisnici su bili Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Mate Boban).

Žoze Kutiljero

Deset dana kasnije, nakon sastanka u Sarajevu sa američkim ambasadorom za SFRJ Vorenom Cimermanom, Izetbegović je povukao potpis i iskazao protivljenje bilo kakvoj podjeli BiH.

Uslijedili su napadi na kolone JNA, počeo je rat, ali mape nisu gubile na aktuelnosti.

Vens-Ovenov plan iz 1993. i plan Kontakt grupe iz 1994. godine nudili su nove mape i podjele teritorija. Planovi su pali u vodu, mape ostale neostvarene.

Srpska strana, iako izložena velikim pritiscima čak i od Miloševića, odbijala je da se svede na daleko manji prostor od onog koji je imala pod kontrolom.

I konačno – Dejton. Novi mirovni plan i nove mape.

Potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma je prethodila vijest da je za srpske teritorije dogovoren naziv Republika Srpska i da se rat bliži kraju. Bilo je to uoči vojne ofanzive tzv. Armije BiH i Vojske Hrvatske, potpomognutih od NATO artiljerije.

Potpisivanje Dejtonskog sporazuma

Vojna bezbjednost Vojske Republike Srpske upozorila je da se radi o namjeri da se srpska strana opusti i da slijedi protivnička ofanziva, u što je malo ko povjerovao.

Da Vas podsetimo:  Budućnost Srpske

Kada smo kao rukovodstvo banjalučkog centra SDB upozorili Karadžića da se hrvatske trupe neće zaustaviti u Kninu već produžiti ka Banja Luci i dalje, sve do rijeke Bosne – on je samo odmahnuo rukom. Pobogu, šta će Hrvatima srpski Drvar, Mrkonjić Grad, šta će im srpski Glamoč i Grahovo?

Dragan Kijac, tada ministar unutrašnjih poslova, dodao je: „Predsjedničke, imam utisak da ove informacije nama neko podastire“. Pokušali smo ukazati na presretnute telefonske razgovore koje su preko radio-telefona vodili visoki hrvatski zvaničnici. Pozivali su se na „Peru“, američkog diplomatu Pitera Galbrajta, koji je Tuđmana ubjeđivao da hrvatske trupe moraju preći u BiH i „Srbe goniti do rijeke Bosne“, a sve zbog bezbjednosti hrvatske granice i komunikacija. Uzalud.

Jedini koji nam je na tom sastanku dao za pravo bio je Nikola Koljević, navodeći da „Hrvatima ne treba vjerovati“ i da će nas napasti.

I dok su hrvatske trupe grabile prema Banjaluci, u samom gradu malo ko je brinuo.

Opijenih pričama o crtanju karata bilo je na pretek. Srpske jedinice povlačile su se kao hipnotisane i opijene pričama o „crtanju karata“.

Na osnovu procjene zvaničnog Vašingtona da će, ako hrvatska vojska uđe u Banjaluku, doći do nekontrolisane reakcije Srba iz Srbije i da Srbe niko neće moći zaustaviti na putu do Zagreba, Tuđmanu je izdata naredba da trupe zaustavi i povuče.

Zašto treba podsjetiti na ovaj istorijat mapa u BiH?

Upravo zbog tzv non-pejpera, koji je počeo da „mutira“ i pojavljuje se u novim oblicima. Ne treba imati nikakvih sumnji da je slovenački premijer Janez Janša samo „mesindžer“ i da su autori plana veći geo-igrači.

Janez Janša

Mape su opasne, razgovori o razdruživanju nisu.

Pregovori o razdruživanju republika SFRJ vođeni su prije secesije Slovenije i Hrvatske. U turneji na nekoliko lokacija tadašnji politički vrh razgovarao je i dogovarao.

Da Vas podsetimo:  Sudbina Ljubomira Mlađenovića iz bratunačke Ježestice

Do rješenja u vidu mirnog razdruživanja nije se došlo. A moglo je. Tako bi se izbjegle ratne strahote i razaranja.Na kraju smo se ipak razdružili.

S obzirom da u BiH stanje postaje politički nepodnošljivo, uz neprekidne tenzije i konfrontacije, treba razgovarati o razdruživanju.

Najnoviji primjer velikih političkih razlika vidimo povodom sukoba između Izraela i Hamasa. Sarajevo navija za jednu, Banjaluka za drugu stranu. Tako je bilo i tokom sukoba u Ukrajini.

Dejtonski sporazum je ugovor između dvije strane i za njega važi što i za svaki ugovor – može se raskinuti ako jedna od strana ugovor ne poštuje.

Republika Srpska treba da nastavi sa iniciranjem razgovora na navedenu temu nudeći argumente. Ujedno, mora nastaviti da gradi i jača svoje institucije, jača ekonomiju.

Ne postoji veća samostalnost od ekonomske samostalnosti.

Izvor: Sve o srpskoj

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime