MAPE SU U BiH POČELE DA SE POJAVLJUJU KRAJEM 1991. – SVE SE ZAVRŠILO DEJTONSKOM
- Istorijat mapa u BiH je važan i zbog tzv non-pejpera, koji je počeo da „mutira“ i da se pojavljuje se u novim oblicima. Ne treba imati nikakvih sumnji da je slovenački premijer Janez Janša samo „mesindžer“ i da su autori plana veći geo-igrači
- Mape su opasne, razgovori o razdruživanju nisu.Devedesetih do rješenja u vidu mirnog razdruživanja nije se došlo. A moglo je. Tako bi se izbjegle ratne strahote i razaranja.Na kraju smo se ipak razdružili
- Republika Srpska treba da nastavi sa iniciranjem razgovora nudeći argumente. Ujedno, mora nastaviti da gradi i jača svoje institucije, da jača ekonomiju.Ne postoji veća samostalnost od ekonomske samostalnosti
Piše: Predrag ĆERANIĆ
NAKON prvih višepartijskih izbora u redovima pobjedničkih, stranaka sa nacionalnim prefiksom, nije manjkalo euforije. Važno je bilo pobijediti „komunjare“, odnosno Savez komunista, ali i Stranku reformskih snaga, „reformisane komunjare“ – kako su ih nacionalne stranke predstavljale biračima.
Lideri SDS-a su isticali da je Ante Marković, premijer SFRJ, formiranjem Saveza reformskih snaga htio prevariti Srbe, i da je najviše Srba glasalo za tu stranku.
SDS je zdušno prihvatio prijedlog SDA da Alija Izetbegović bude predsjedavajući Predsjedništva BiH, a ne Fikret Abdić koji je osvojio više glasova.
Formirana je vlast, a pobjednički zanos nije jenjavao.
Nesuglasice su izbile povodom Kosova. To je bilo prvo značajnije političko pitanje oko kojeg se izborni pobjednici nisu mogli usaglasiti. Ubrzo su uslijedila i druga nerješiva pitanja.
Vezivanje zastava SDA i HDZ produbilo je političku krizu u BiH, jer je sve podsjećalo na 1941. i srpska stratišta. Ilegalno naoružavanje stanovništva bilo je korak do rata, jer u narodu je odavno prisutna izreka da „oružje ne ćuti“.
Prvi put su se pojavile mape. Radilo se o srpskom odgovoru na rastuću prijetnju.
Tokom 1991. godine, na isti način kao i u susjednoj Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini su formirane srpske autonomne oblasti. Jedna za drugom kao pečurke nakon kiše pojavljivale su se – Srpska autonomna oblast Krajina sa prestonicom u Banjaluci, zatim SAO Semberija i Majevica, SAO Romanija-Birač, SAO Hercegovina, SAO Sjeverna Bosna.
Navedene oblasti su se 9. januara ujedinile u Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Mape i granice bile su virtuelne, bez stvarne vlasti.
Zatim je uslijedio Karington-Kutiljerov plan, poznatiji kao Lisabonski sporazum, 18. marta 1992. godine potpisan od sve tri strane (potpisnici su bili Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Mate Boban).
Deset dana kasnije, nakon sastanka u Sarajevu sa američkim ambasadorom za SFRJ Vorenom Cimermanom, Izetbegović je povukao potpis i iskazao protivljenje bilo kakvoj podjeli BiH.
Uslijedili su napadi na kolone JNA, počeo je rat, ali mape nisu gubile na aktuelnosti.
Vens-Ovenov plan iz 1993. i plan Kontakt grupe iz 1994. godine nudili su nove mape i podjele teritorija. Planovi su pali u vodu, mape ostale neostvarene.
Srpska strana, iako izložena velikim pritiscima čak i od Miloševića, odbijala je da se svede na daleko manji prostor od onog koji je imala pod kontrolom.
I konačno – Dejton. Novi mirovni plan i nove mape.
Potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma je prethodila vijest da je za srpske teritorije dogovoren naziv Republika Srpska i da se rat bliži kraju. Bilo je to uoči vojne ofanzive tzv. Armije BiH i Vojske Hrvatske, potpomognutih od NATO artiljerije.
Vojna bezbjednost Vojske Republike Srpske upozorila je da se radi o namjeri da se srpska strana opusti i da slijedi protivnička ofanziva, u što je malo ko povjerovao.
Kada smo kao rukovodstvo banjalučkog centra SDB upozorili Karadžića da se hrvatske trupe neće zaustaviti u Kninu već produžiti ka Banja Luci i dalje, sve do rijeke Bosne – on je samo odmahnuo rukom. Pobogu, šta će Hrvatima srpski Drvar, Mrkonjić Grad, šta će im srpski Glamoč i Grahovo?
Dragan Kijac, tada ministar unutrašnjih poslova, dodao je: „Predsjedničke, imam utisak da ove informacije nama neko podastire“. Pokušali smo ukazati na presretnute telefonske razgovore koje su preko radio-telefona vodili visoki hrvatski zvaničnici. Pozivali su se na „Peru“, američkog diplomatu Pitera Galbrajta, koji je Tuđmana ubjeđivao da hrvatske trupe moraju preći u BiH i „Srbe goniti do rijeke Bosne“, a sve zbog bezbjednosti hrvatske granice i komunikacija. Uzalud.
Jedini koji nam je na tom sastanku dao za pravo bio je Nikola Koljević, navodeći da „Hrvatima ne treba vjerovati“ i da će nas napasti.
I dok su hrvatske trupe grabile prema Banjaluci, u samom gradu malo ko je brinuo.
Opijenih pričama o crtanju karata bilo je na pretek. Srpske jedinice povlačile su se kao hipnotisane i opijene pričama o „crtanju karata“.
Na osnovu procjene zvaničnog Vašingtona da će, ako hrvatska vojska uđe u Banjaluku, doći do nekontrolisane reakcije Srba iz Srbije i da Srbe niko neće moći zaustaviti na putu do Zagreba, Tuđmanu je izdata naredba da trupe zaustavi i povuče.
Zašto treba podsjetiti na ovaj istorijat mapa u BiH?
Upravo zbog tzv non-pejpera, koji je počeo da „mutira“ i pojavljuje se u novim oblicima. Ne treba imati nikakvih sumnji da je slovenački premijer Janez Janša samo „mesindžer“ i da su autori plana veći geo-igrači.
Mape su opasne, razgovori o razdruživanju nisu.
Pregovori o razdruživanju republika SFRJ vođeni su prije secesije Slovenije i Hrvatske. U turneji na nekoliko lokacija tadašnji politički vrh razgovarao je i dogovarao.
Do rješenja u vidu mirnog razdruživanja nije se došlo. A moglo je. Tako bi se izbjegle ratne strahote i razaranja.Na kraju smo se ipak razdružili.
S obzirom da u BiH stanje postaje politički nepodnošljivo, uz neprekidne tenzije i konfrontacije, treba razgovarati o razdruživanju.
Najnoviji primjer velikih političkih razlika vidimo povodom sukoba između Izraela i Hamasa. Sarajevo navija za jednu, Banjaluka za drugu stranu. Tako je bilo i tokom sukoba u Ukrajini.
Dejtonski sporazum je ugovor između dvije strane i za njega važi što i za svaki ugovor – može se raskinuti ako jedna od strana ugovor ne poštuje.
Republika Srpska treba da nastavi sa iniciranjem razgovora na navedenu temu nudeći argumente. Ujedno, mora nastaviti da gradi i jača svoje institucije, jača ekonomiju.
Ne postoji veća samostalnost od ekonomske samostalnosti.
Izvor: Sve o srpskoj
