Jedino, na Cetinju, i Prištini, nisu održane litije za spas naših svetinja. Ne čudi me Cetinje, nego je Priština iznenadila.
Litija za spas srpskih svetinja održana je i u okupiranoj Gračanici, ograđenoj bodljikavom žicom.
Litije su najnevjerovatniji ljubavni sastanci. Litije generišu, izgrađuju istinu; litije ponovo otkrivaju ljubav. Žalibože, na Cetinju, ljubav su sasvim ubili, jer je niko nije branio.
Poslije zalaska epike, i poslije kraja jedne ideologije, kad više nisu prihvatljiva (čak ni Prištini), nepromjenjiva načela, kada su stvorene izvjesne prilike da se iskorači korak naprijed, Cetinje, ostaje, gdje je. Pa gdje je.
Cetinje, kod koga su vijekovima bili ključevi slobode, i ključevi Patrijaršije, sada izbjegava svaku vruću temu. I, svaku aktualnost. Možda zato, što je sve to, ipak, tako i toliko uveličano i predimenzionirano, kaže jedan Brđanin – obični saputnik, putnik u litiji.
Laza je na Cetinju čuo kako je – neko – isprednjačio korak naprijed, i prvi put to rekao, nad Ljubišinim odrom u Beču.
Njihov Bog je – dogmatskiji od svih. Čudno je kako Cetinje tako uporno opstaje, vazda na inicijalnoj dozi „ironije“ u odnosu na sebe samog.
Cetinjski paroh (tu, jedne noći, na nekoj tv), naučavao da, Cetinjani, imaju više smislova za liturgiju, nego li za litiju. Što, uopšteno, za sobom povlači definiciju, kako su (oni), usmjereni ka kvalitetu, a ne ka kvantitetu. (Liturgija – kvalitet, litija – kvantitet).
Oče, samo jedna litija, tako bi umila, osvježila Cetinje, vjerujte….
Istovremeno, to može i značiti da su Cetinjani više za veritas – dakle za istinu, nego li za caritas – za pomoć ljudima, pa i sebi samima. (Moj saputnik BV, litije čita kao istinsku pomoć sebi samom.)
Nije Cetinje eksteritorijalno, nego je Cetinjski manastir eksteritorijalan. Ništa se u Crnoj Gori nije toliko razmimoišlo kao Cetinje i Cetinjski manastir. Možda se nikad više neće ni sresti.
Dumam, ni nešto mnogo više od Cetinja, do kraja ne može izdržati takvu samoću.
Kao da Cetinje pripada jednoj tradiciji označenoj kao raspad načela, od kojeg je ostalo samo fantastično groblje vremena; poput nesrećnika koji je potrošio sve korake unazad, i zatvorenih očiju kleči na ivici ambisa. Nema više ni izbora. Zato i razumijemo zašto se ne može odlučiti na taj prvi povratnički korak – korak ka litiji – muči se BV, da mi rastumači neke pojmove i smislove.
Kroče je govorio „ne možemo a da se ne nazivamo hrišćanima“. A, hrišćanin ne može a da ne brani svetinje. A, Cetinje.
Ne može se reći da je Cetinje pokidalo sve vjerske niti, nego su posustale ideološke okolnosti na kojima se držalo Cetinje. I tome slično.
Ni po jada, da su, makar, organizovali kontra – litiju. Kao u vrijeme Broza, kad mitropolit Danilo Dajković, nije htio da potpiše rešenje o rušenju Njegoševe kapele na Lovćenu. Kao što im i sada fali potpis na ugovor o otimanju Cetinjskog manastira.
(Iz dnevnika jednog sasvim neobičnog šetača)
