DOGODINE NA MORU

0
81

Nikola Malović, srpski pisac i knjižar iz Kotora, otkriva koja je razlika između Crnogorca i Bokelja, kako Crnogorska nacija nema ništa osim antisrpskog identiteta i lingvistički nepostojećeg jezika i kako je Kosmet kičma bez koje ostajemo identitetski izgubljen, lutajuć narod.

Foto: Nikola Malović, srpski pisac

Za sebe kažete da ste Bokelj, i da to posebno Crna Gora sve češće treba da ima na umu. Kažete da vam je Crna Gora uzela sve na čemu ste profesionalno mogli da se izgradite u budućnost, i struku, i jezik, i pismo. Možete li da obrazložite taj svoj stav?


Ima mrvičak senzacionalizma u vašim pitanjima, ali pojasniću – zbog protoka vremena – da sam mislio na Đukanovićevu Crnu Goru. Ta mi je tvorevina opasno duboko zavukla ruku u džep time što me je sve vrijeme prećutkivala. Crna Gora se latinizovala gotovo u potpunosti, do mjere da čak i nove vlasti ne gledaju s osmijehom firme ispisane ćirilicom. Da, ja sam Bokelj, ne Crnogorac. Ne činite naročit kompliment Bokelju ako ga pretpostavljate Crnogorcem.

Koja je razlika između Crnogoraca i Bokelja?


Vic tu razliku objašnjava otkrićem da na 25. serpentini iznad Kotora, na samoj granici Boke i Crne Gore, prestaju da vam psuju majku i počinju da vam koitiraju sa ocem.

            U stvari je razlika uslovljena kulturom i istorijom.

Gledana sa vrha nekog od fjordovskih visova, Crna Gora je kameno polje nalik karfiolu, geografija koja prije 150-200 godina nije imala ni puteva, ni škola, ni bolnica, niti bilo kakvog hvale vrijednog oblika privrede, dočim pogled s vrha prema Zalivu otkriva plavetnilo i mediteransko zelenilo, zimzelene biljke koje cvjetaju tokom cijele godine, južno i egzotično voće, stalan prekomorski priliv nebrojenih materijalnih dobara (pomorac za mjesec zaradi koliko profesor za godinu). U Boki oko vidi graditeljsku umjetnost, čuje mandolinu i gitaru, opaža slikarstvo, čita iz starih knjiga na raznim jezicima.

Foto: panoramski pogled na Bokakotorski zaliv

U doba Vuka Karadžića, na jednog pismenog u Srbiji i Crnoj Gori bilo je 10.000 nepismenih, a za to vrijeme Boka ima – zbog pomorstva – 30% pismenog muškog stanovništva.

Vi ste bili deo srpskih pisaca koji su bojkotovali NIN-ovu nagradu, zašto?


Jedan sam od osamnaestorice srpskih pisaca koji su prije dvije godine potpisali proglas da više nećemo učestvovati u trci za NIN-ovu nagradu. U međuvremenu nam se priključilo još dosta rafiniranih pera – zato što je postalo evidentno da NIN-ova nagrada, koju dodjeljuje privatni i strani list, danas ističe drugosrbijansku književnost čije su jedine dvije teme ove: ratovi na prostoru bivše Jugoslavije (gdje su Srbi isključivi krivci) i antisrpske teme.

Da Vas podsetimo:  REKA KAO MAGIJA

Kako vidite današnju situaciju u Crnoj Gori?


Strani ambasadori uzeli su da crnogorskim političarima brišu pod. Eto kako vidim situaciju u Crnoj Gori.

Ko su Crnogorci?


Ako mislite na nacionalne Crnogorce, to su ljudi koji u velikom procentu nemaju drugog identiteta osim antisrpskog, pa izmišljaju lingvistički nepostojeći jezik, i, iako nisu vjernici, podržavaju tzv. Crnogorsku pravoslavnu crkvu, slijepi spram 1918 megatona dokaza da je istorijska Crna Gora tvorevina srpske civilizacije.

Koja se danas nalazi u sunovratu, uzgred budi rečeno…

Koliko je značajan popis stanovništva u Crnoj Gori, i kakav je problem u vezi s popisom? Ko se popisa plaši?


Po mom sudu, čemu masovne litije koje su se događale mogu da budu dokaz, većinsko stanovništvo u Crnoj Gori je srpsko. To smeta nama nenaklonjenim duhovima, kad i stranim ambasadama. Oni i danas jedni drugima udaraju „pet“ što su rasturili Srbiju i Crnu Goru.

Svi se raduju ustoličenju mitropolita Joanikija u skladu sa pravilima SPC na Cetinju, uprkos zloslutnim najavama. Kako vi vidite te pretnje, tih ljudi?


Pucaju iz prazne puške. Ustoličenja će biti, i na to ustoličenje će da dođu cijela pravoslavna Crna Gora i cijela pravoslavna Boka.

Ipak, valja imati na umu da iza crnogorskih ustaša stoje zapadne ambasade.

Šta opisuje i čime se bavi vaša nova knjiga ,,Dogodine na moru“?


Foto: Catena Mundi, Nikola Malović, „Dogodine na moru“

Riječ je o zbirci mojih najangažovanijih tekstova do sada – objavljenih dijelom u sedmičniku Nedeljnik, a većinom u Pečatu.

Da li će vještačke pčele zamijeniti prirodne, da li 0.666% ljudi posjeduje svijet, da li će umirući Zapad dati Istoku šansu da poentira, šta podrazumijeva Agenda 2030, da li jedemo piletinu iz živinarskih Aušvica, da li je Kolumbo bio Jevrej, šta je sport, šta zapravo znači FUCK, da li je moguće jedinstvo Pravoslavne crkve s ostalim hrišćanskim denominacijama, da li neko namjerno uništava školstvo i kreće li se svijet ka projektovanoj gladi i novom Velikom ratu – čitamo u prvoj od tri cjeline, pod nazivom Nepoznato more.

Da Vas podsetimo:  Postoje ljudi, moj sine, koji te ne vole, tako...

Druga cjelina, More Srbije i Crne Gore, na zanimljiv način tumači (za)komplikovane odnose između Srbije i Crne Gore i Crne Gore i Boke Kotorske. Da li Montenegro mrzi Srbiju i da li Montenegro gaji kolonijalni odnos prema Boki Kotorskoj? Živimo li u prokletoj avliji? Da li smo svi okupirani? U kolekciji nevjerovatnih fotografija, vidjećemo i „člansku kartu“ tzv. Crnogorske pravoslavne crkve.

Finalno poglavlje, More Boke Kotorske, puno je ukusa, boja i mirisa Mediterana, kad i neobičnih podataka. Zašto se nikad javno ne govori o Kotoru kao o glavnom gradu Boke, zašto je NJegoš u Boki bratu katoliku posvetio pjesmu „Srbin Srbima na časti zahvaljuje“? Saznajemo kako žive Primorci, kakva je veza ljetnjih vrelina i seksa, kako je zimi, koliko zarađuju pomorci i kako izgleda život pola na moru – pola na kopnu? U Boki se vjenčao u crkvi Novak Đoković. Boka Kotorska je upravo – brendirani region.

Kako biste nam ukratko opisali našu srpsku Boku Kotorsku?


Umorićemo čitaoca, plašim se, gomilom podataka. Poslužiću se zato odlomkom iz knjige „Uspomene iz Boke“ vladike Nikolaja:

Celo je Primorje prekrasno, ali u njemu se ipak po lepoti, kao i po političkom značaju, osobito izdvaja i kao alem u carskoj kruni blista srpska Boka.

Kako je nastalo veštačko ostrvo Gospa od Škrpjela, ispred Perasta?


Foto: Gospa od Škrpjela

Pisao sam o tome u romanu „Jedro nade“. Kotorani su imali Perast kao metoh, pa su Peraštane, prije negoli će se ovi otisnuti na more, doslovno kinjili: sjekli im vinograde, zabranjivali ženidbe sa drugih zalivskih teritorija, itd. Peraštani zato na oltaru ostrvske crkve Svetog Đorđa ubijaju kotorskog biskupa, i odlukom tadašnjeg pape bivaju ekskomunicirani iz svetog tijela katoličke crkve.

Ta odluka je bila užasna. Niko se u Perastu nije smio krstiti, niko vjenčati, niko opojati, pa Peraštani 1452. počinju da oko jedne male hridi nasipaju kamenje i grade, vremenom, jedinstveno vještačko ostrvo – Gospu od Škrpjela (od hridi). Danas je Gospa od Škrpjela živo mjesto rimokatoličkog hodočašća i svojevrsna bokeljska Sikstinska kapela, jer ju je oslikao najpoznatiji zalivski barokni slikar, Tripo Kokolja.

U crkvi Gospe od Škrpjela nalazi se goblen koji je od 1803. do 1828. vezla Jacinita Kunić. Možete li nam reći nešto više o toj zanimljivoj priči?


Jacinta Miović Kunić je čekajući svoga muža nautika duže od mitske Penelope, punih 25 godina vezla jedinstven goblen, manirom punto pitura, sa 700 uboda po kvadratnom centimetru, da vam se čini čak i iz male razdaljine da pred vama nije goblen nego akvarel.

Da Vas podsetimo:  Ko da mi otme iz moje duše Kosovo!!!

Jacinta je kopiju oltarske ikone dovršila tako što je Gospinu kosu i kosu anđela izvezla vlastitom sijedom kosom.

O ovoj neobičnoj ženi pisao sam u knjizi Bog u Boci. Jacinta je oslijepila na kraju.

Izjavili ste da su Boka i Crna Gora bile ravnopravne, i da je Boka oduvek bila kulturno superiornija, što su istorijske činjenice. Potom 1918. Boka se direktno, bez prethodnog ujedinjenja sa Crnom Gorom, ujedinila sa Srbijom, a na kraju i zato što je Boka Kotorska 1945. nasilno pripojena Crnoj Gori. Da li su ove činjenice upisane u školskim udžbenicima iz istorije u Crnoj Gori?


Naravno da nisu. Savremena Crna Gora je zemlja-fetiš, u kojoj je veći simbol odnedavna crvena zastava negoli krst i zavjet Petrovića-NJegoša.

Šta Kosmet i kosovski mit prestavljaju za Srpski narod?


Kičmu. Nema mnogo naroda koji imaju vlastiti mit.

Kao što nema mnogo naroda koji kao uzor imaju Carstvo nebesko, za razliku od uzora u se, na se i poda se.

Napisali ste knjigu „Boka Kotorska i Srbija“ i njome dokazali da su veze između nas i nas neraskidive. Slažete se?


Svakako. Iz te knjige saznajemo kako je to živjeti na moru, kako je ljeti, kako je zimi, kako je Ivu Andriću bilo u Herceg Novom. Čitamo o ostrvima i rtovima, o čudesnom putu začina, jelovniku Bokeške kužine, o obalnom govoru punom romanizama, o tome kako starosjedioci doživljavaju turiste.

Saznajemo da je mornarska majica najpoznatiji dezen na svetu, da prvi slovenski papa potiče iz Boke i da je Jerusalim centar Mediterana.

Ono što je najvažnije jeste zaključak iz knjige: Imati pogled na more u državnom smislu nije samo stvar simboličkog karaktera. Imati pogled na more pitanje je nacionalnog ponosa.

 

Foto: „Boka Kotorska i Srbija“

Kakav značaj ima Knjižara ,,So“ u Herceg Novom i u Boki?

Ne smijem iskreno da vam odgovorim na to pitanje. Slomiće mi se o glavu.

 

 

 

 

 

 

 

Autor: Đorđe Bojanić

izvor:pokreni.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime