Frapantne kontradikcije i nelogičnosti u presudama Haškog tribunala u vezi Srebrenice

0
147

Posljednjeg dana aprila 2021. godine, bio je Veliki pravoslavni petak, ovdašnji mediji prenijeli su saopštenje koje je istog dana dato od strane Međunarodnog mehanizma za krivične sudove u Hagu, prema kojem će drugostepena presuda generalu Ratku Mladiću biti izrečena 8. juna ove godine.

Pročitavši ovu vijest sjetio sam se odgovarajućih dijelova prvostepene presude iz tog predmeta (presuda od 22. novembra 2017. godine) vezanih za događaje u Srebrenici iz jula 1995. godine, koji su u toj, kao i u brojnim drugim presudama istog tribunala, činjenično i pravno neutemeljeno okvalifikovane kao genocid.

Osim što me je podsjetila na to, vijest da će žalbena presuda u navedenom predmetu biti donijeta 8. juna ove godine podsjetila me je i na jedan tekst koji je beogradska “Politika” objavila 18. aprila 2021. godine, pod naslovom “Jedna je Rusija”, autora dr Orhana Dragaša. Neće me iznenaditi ako se zapitate kako me tekst “Jedna je Rusija” može podsjećati na događaje u Srebrenici, uključujući i sudski predmet protiv generala Mladića. Takva zapitanost je na mjestu ako se uzima u obzir samo sadržaj naslova pomenutog teksta. Međutim, zašto sam se i njega sjetio pročitavši vijest s početka ove kolumne može se razumjeti ako se ima u vidu da je u tom tekstu njegov autor ukazao na sljedeće: “Kremlj je ovih dana još jednom stavio paralelu između Srebrenice i oblasti Donbas, upozoravajući da masakr u malom bosanskom gradu 1995. presudom Međunarodnog suda pravde proglašen za genocid nad muslimanima, može biti ponovljen nad stanovništvom u istočnoj Ukrajini.”

Ono što je u citiranom tekstu privuklo moju pažnju kao osobe koja pored profesorskog ima i više od 20 godina sudijskog staža, jeste činjenica da se kaže da je Međunarodni sud pravde događaje u Srebrenici iz jula 1995. proglasio genocidom. Istina je da je to tako rekao navedeni sud, ali je takođe činjenica da je on to rekao oslanjajući se isključivo na presude Tribunala u Hagu. A tu, u tim presudama navedenog tribunala, i nastaje sav problem, što uključuje i prvostepenu presudu protiv generala Mladića od 22. novembra 2017. godine.

Naglašavam sve to zato što, za razliku, recimo, od svetih knjiga bilo koje monoteističke religije koje sadrže tvrdnje u koje ljudi vjeruju ne zbog istinitosti njihove argumentacije, već naprosto zato što vjeruju u njih, presude svakog suda takođe sadrže tvrdnje. Međutim, sudske tvrdnje, da bi ih mogao prihvatiti racionalan čovjek, moraju biti potkrijepljene valjanim forenzičkim dokazima i valjanom pravnom argumentacijom.

Frapantne kontradikcije

Sve to je nepopravljivo izostalo u presudama Tribunala u Hagu vezanim za Srebrenicu, što govorim sa punom ljudskom i profesionalnom odgovornošću, uz napomenu da sam o ovome do danas napisao dvije knjige (2016. i 2018. godine). Umjesto, dakle, forenzičkih dokaza i valjane pravne argumentacije, u svakoj od tih presuda sve se svelo na tvrdnje da je u Srebrenici navodno izvršen genocid i da je navodno strijeljano više hiljada Bošnjaka, ali, što je veoma indikativno, bez utvrđivanja njihovih ličnih imena. Takođe su važne i frapantne kontradikcije između pojedinih presuda, za šta u nastavku navodim samo jedan u nizu takvih primjera. U prvostepenoj presudi (paragraf 5413) protiv dr Radovana Karadžića (od 24. marta 2016. godine) pretresno vijeće u vezi sa događajima u školi u Roćeviću kaže da su srpske snage 14. i 15. jula 1995. navodno strijeljale “at least 815 Bosnian Musim men” (“najmanje 815 bosanskih muslimanskih muškaraca”). Međutim, u prvostepenoj presudi protiv generala Mladića (paragraf 2825) pretresno vijeće iznosi tvrdnju da su u tom događaju srpske snage navodno strijeljale “at least 575 Bosnian-Muslim males” (“najmanje 575 bosanskih muslimanskih muškaraca”). A u predmetu protiv optuženih Vujadina Popovića, Ljubiše Beare i ostalih, pretresno vijeće u presudi od 10. juna 2010. godine najprije u fusnoti 1839 (na početku paragrafa 504) kaže da su “žrtve zatočene u školi u Roćeviću iste one koje su ubijene u blizini Kozluka”, nakon čega u paragrafu 524. iste presude zaključuje da je navodno “preko 1.000 muškaraca strijeljano u Kozluku 15. jula 1995. godine”. Pri tome se poziva na tzv. sekundarne grobnice i identifikaciju navodno strijeljanih izvršenu putem DNK, iako se DNK metodom ne može utvrditi kako je uzrokovana smrt, da li u borbenim dejstvima ili strijeljanjem.

Prepričavanje kao obrazloženje

Osim ovakvih frapantnih kontradikcija, u presudama Tribunala u Hagu uočljivo je da se njihova obrazloženja svode na prepričavanje šta je tokom saslušanja u Tribunalu u Hagu rekao ovaj, a šta onaj svjedok ili vještak, nakon čega slijede gotovo šablonske tvrdnje, tipa: “taking all the evidence into account, the Trial Chamber concludes” (uzimajući u obzir sve dokaze, pretresno vijeće zaključuje”), kao u već pomenutoj presudi protiv optuženog Vujadina Popovića i ostalih, od 10. juna 2010. godine.

Pretresno vijeće je, dakle, navelo iskaz ovog svjedoka, ali ga potom ne cijeni iako je važan za utvrđivanje broja Bošnjaka poginulih u borbama prilikom proboja njihove borbene kolone, a u kojem iskazu je svjedok kazao kako je neposredno zapazio preko 2.000 tijela bošnjačkih vojnika iz njihove borbene kolone koji su samo na mjestima koje on navodi poginuli u borbama protiv srpskih snaga

S tim u vezi dalje je uočljivo i da Tribunal ne daje pravno valjanu ocjenu iskaza onih svjedoka očevidaca (vojnika Vojske Republike Srpske – VRS) o njihovim neposrednim zapažanjima. I o tome ću navesti samo jedan u nizu primjera. Tako se u prvostepenoj presudi protiv generala Mladića (paragraf 2634) daje iskaz svjedoka očevica, vojnika VRS, koji je svjedočio da je nekoliko dana poslije 13. jula 1995. godine “dok se kretao duž rute borbene kolone muslimanskih vojnika u Gornjim Mratinjcima vidio stotine muslimanskih tijela u području Bokićinog Potoka, a da je krećući se kroz Gornje Mratinjce, Bokićin Potok, prema Pervanima i Sandićima vidio više od 2.000 muslimanskih tijela duž puta, od kojih su neka bila raznijeta ručnim granatama”. Pretresno vijeće je, dakle, navelo iskaz ovog svjedoka, ali ga potom ne cijeni iako je važan za utvrđivanje broja Bošnjaka poginulih u borbama prilikom proboja njihove borbene kolone, a u kojem iskazu je svjedok kazao kako je neposredno zapazio preko 2.000 tijela bošnjačkih vojnika iz njihove borbene kolone koji su samo na mjestima koje on navodi poginuli u borbama protiv srpskih snaga. Na drugoj strani, uočljiva je potreba Tribunala da prihvata iskaze svjedoka i vještaka Tužilaštva o navodnom broju strijeljanih, bez obzira što ti iskazi nisu potkrijepljeni valjanim forenzičkim dokazima.

Ali, kada se pogledaju ti forenzički dokazi, sve je pravno nevaljano u tvrdnjama iz tih presuda. Kažem ovo zato što je očigledna kontradikcija između forenzičkih dokaza i tvrdnji Tribunala u Hagu. Kazano u najkraćem, suština ove kontradikcije ogleda se u sljedećim krucijalnim pitanjima na koja nema istinitog odgovora u presudama Tribunala u Hagu.

Prvo pitanje vezano je za činjenicu da Tribunal nije utvrdio stvaran broj stanovnika u Srebrenici u julu 1995. godine. U zvaničnom dokumentu opštine Srebrenica (broj 01-05/94 od 11.01.1994. godine), dostupnom među haškim dokazima, predsjednik tadašnjeg Predsjedništva opštine Srebrenica u zvaničnom obraćanju Zavodu za statistiku RBiH piše da je to broj od 37.255, ali da to ne bi trebalo davati na uvid međunarodnim organizacijama, jer tadašnja srebrenička vlast u komunikaciji sa tim organizacijama “kalkuliše sa brojem od 45.000 stanovnika”. Forenzička važnost prethodno rečenog je u tome da je Međunarodni komitet Crvenog krsta početkom avgusta 1995. registrovao da je iz Srebrenice izbjeglo 35.632 ljudi, što je za 1.623 lica manje od ukupnog broja od 37.255, koliko stanovnika je imala Srebrenica prema navedenom dokumentu od 11.01.1994. godine.

Presudna uloga

Drugo pitanje koje nije razjasnila nijedna presuda Tribunala u Hagu je vezano za tačan broj bošnjačkih vojnika koji su se u borbenoj koloni probili do teritorije pod bošnjačkom kontrolom. Ipak, sudija O Gon Kvon je u predmetu protiv srpskog generala Vinka Pandurevića kao postupajući sudija rekao da je Pandurovićeva odluka da otvori koridor “spasila živote hiljada bosanskih Muslimana”.

Kada je riječ o dokazima zasnovanim na DNK, koji su za Tribunal u Hagu imali presudnu ulogu za tvrdnje o navodno hiljadama strijeljanih Bošnjaka, u jurisprudenciji i forenzičkoj medicini je poznato da uzimanje DNK uzorka od nekog živog lica i njegovo upoređivanje sa DNK uzorkom lica koje je preminulo, može biti od pomoći samo u identifikaciji preminulog lica. Međutim, DNK ne može odgovoriti na koji način je došlo do smrti, da li u borbenim dejstvima ili strijeljanjem

Kada je riječ o dokazima zasnovanim na DNK, koji su za Tribunal u Hagu imali presudnu ulogu za tvrdnje o navodno hiljadama strijeljanih Bošnjaka, u jurisprudenciji i forenzičkoj medicini je poznato da uzimanje DNK uzorka od nekog živog lica i njegovo upoređivanje sa DNK uzorkom lica koje je preminulo, može biti od pomoći samo u identifikaciji preminulog lica. Međutim, DNK ne može odgovoriti na koji način je došlo do smrti, da li u borbenim dejstvima ili strijeljanjem.

I najzad, kada je riječ o broju strijeljanih treba reći da dokazi prikupljeni od strane Tribunala u Hagu govore da u srebreničkim događajima iz jula 1995. nije izvršen genocid, već je izvršen ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Ovo je neophodno naglasiti zato što prikupljeni forenzički dokazi govore da se samo za 442 ekshumirane osobe može nepobitno tvrditi da su strijeljane, jer su imale poveze preko ruku ili očiju. Tome treba dodati i dokaze o 627 osoba koje imaju povrede od fragmenata metaka ili metala, što može biti posljedica strijeljanja, ali i smrti u borbi. Kod 505 ekshumiranih tijela postoje povrede od metaka, što takođe može biti posljedica strijeljanja, ali i ukazivati na smrt u borbi. Ono što se u haškoj terminologiji naziva “slučajevima”, kojih ima 1583, su samo dijelovi tijela za koje su forenzički stručnjaci Tribunala konstatovali da se u 92,4% njih ne može utvrditi uzrok smrti.

Uzimajući u obzir sve prethodno rečeno, može se zaključiti kako nije ispravno da se tvrdnje o nečemu iznose ili nameću drugima, čak i prijetnjom sankcije, zato što je te tvrdnje iznio određeni subjekt, pa makar to bio i sud. Umjesto toga, te tvrdnje kada su sudske prihvatljive su samo ako počivaju na valjanim forenzičkim dokazima i pravnoj argumentaciji. Naravno, sve to podrazumijeva i potrebu osude zločinaca, te iskreno ljudsko poštovanje prema onima koji su strijeljani i prema njihovim porodicama, što ja činim i ovom prilikom.

Milan Blagojević 

(Autor je redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke)

Izvor: Nspm

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime