Đorđo Šuvajlo bivši stanovnik prijeratnog Sarajeva koji je maja 1992. godine utamničen u državni koncentracioni logor „Silos“ u naselju Tarčin, opština Hadžići, na zapadu bosansko-hercegovačke prestonice. Ovaj kazamat je sve vreme bio pod kontrolom muslimanske tkz. Armnije Bosne i Hercegovine, dok su za njegovo postojanje znali svi funkcioneri vojno-policijske i civilne vertikale u Sarajevu.
Zajedno sa ostalih 600 Srba i više Šuvajlo je provodio teške dane, mesece i godine ispunjene bolom i gorčinom… čekajući 27. januar 1996. godine kada je zvanično raspušten Tarčinski logor smrti (dva meseca nakon Dejtonskog ugovora), a u kome je on proveo 1.335 dana. Da pokolenja koja dolaze upamte ove strahote on je napisao do sada dve knjige: „Sarajevski Aušvic“ i „Jovan zove Zijada“.
Na sajtu Pečata je objavljen jedan intervju sa njim u kome se može čuti niz zanimljivih stvari o samom Tarčinskom logoru devedesetih godina 20. stoleća, kao i pravno-birokratskim zavrzlamama proteklih četvrt veka koje su se dešavale u vezi suđenja zločincima odnosno čuvarima i upravnicima DKL „Silos“.
- Svedočenje o zverstvima počinjenim nad Srbima u BiH – zašto je istina o sarajevskim logorima dugo čuvana tajna?
Tokom rata u Bosni i Hercegovini samo u Sarajevu postojalo je 211 logora i mesta zatočenja, ubijeno je oko 3.000 Srba civila, a 1.700 teško ranjeno, stoji u nedavno objavljenom izveštaju Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu od 1991. do 1995. Ovi zločini nikada nisu okvalifikovani kao ratni ili kao zločini protiv čovečnosti i genocidna dela.
U zloglasnom sarajevskom mučilištu za Srbe, logoru Silos, Đorđo Šuvajlo je proveo 1355 dana. Mnogo kasnije, svoja sećanja zabeležiće u knjigama „1355 dana“ i „Jovan zove Zijada“.
S njim razgovaramo o ubijenim i otetim Srbima, sistemu logora koji je uspostavila muslimanska vlast na teritoriji Sarajeva, te sudbini logoraša od kojih su neki opasani eksplozivom TNT slati na srpske bunkere. Samo u Australiju, gde se odselio 1997, izbeglo je 127 logoraša iz logora Silos.
Oni su danas živi čuvari sećanja na jednu od najstrašnijih stranica poslednjeg rata na prostoru bivše Jugoslavije.
- Vaše knjige potresna su svedočanstva o stradanju Srba u Tarčinu i na Igmanu. Da li se rat koji su obeležila najstrašnija zverstva mogao naslutiti?
Smatram, većinsko muslimansko življe nije bilo spremno da na tako bestijalan, zločinački način vrši ubijanje, protjerivanje i etničko čišćenje dojučerašnjih komšija. Paramilitarne grupe imale su obavezu zastrašiti svoje stanovništvo i pripremiti ga za borbu protiv Srba. Takođe, smatram da je pored Alijine Islamske deklaracije priprema za samostalnost BiH otpočela sa ZOI 1984. Tih godina, koristeći blagonaklonost vlasti, došlo je do masovnog naseljavanja građana islamske vjeroispovjesti u Sarajevo i predgrađa Sarajeva.
Bile su to ilegalne naseobine u kojima su živjele „Sandžaklije“ (pridošlice iz Starog Rasa). Oni će biti glavna snaga u pripremi i vođenju rata. Organizovani pod komandom Zulfe Alića, Novopazarca koji je sebi nadjenuo ratno ime Zulfikar, imali su odriješene ruke. Logoraši na planini Igman upravo su od ove jedinice tkz. Armije BiH doživjeli silovanje i seksualno iživljavanje drškom od metle, siječenje uha, bockanje nožem, šamaranje vojničkom čizmom, paljenje kose, ispijanje tabasko sosa, igranje ruskog ruleta, zatrpavanje tijela u snijeg, nošenje vojnika četvoronoške, pranje prljavih ženskih gaća, batine letvama, lancima, kundacima, nogama i rukama da ne govorimo…
Nisu Srbi zalud napustili sarajevska ognjišta, izgubljena Dejtonskim mirovnim sporazumom, i uputili se na teritoriju Republike Srpske. Iza sebe su ostavili kuće i imanja a iz grobova ponijeli svoje mrtve poginule u ovom otadžbinskom ratu.
- Kako objašnjavate činjenicu da su Alijini logori bili razmešteni u mestima odakle su u vreme Drugog svetskog rata Srbi odvođeni u Jasenovac? Koja je to unutrašnja linija zločina?
Nije slučajno što su logori razmešteni u Hrasnici, Igmanu, Tarčinu, Konjicu, Čelebićima i Čapljini. Te 1992. godine Izetbegović nam je doneo Jasenovac na kućni prag. Samo na teritoriji opštine Hadžić, koja pripada Sarajevu, nove muslimanske vlasti su formirale tri logora za muškarce, djecu i desetine žena srpskog porijekla. Razdaljina između logora bila je manja od 15 kilometara. Pored državnog koncentracionog logora Silos u Tarčinu, formiran je i logor u Pazariću u Osnovnoj školi „9. maj“, a podno Igmana i Bjelašnice u avgustu iste 1992. i logor Krupljanska rijeka. Uključujući žene i maloletna lica, ukupno smo imenom i prezimenom nabrojali preko 650 zatočenih Srba u ovim logorima.
Sećam se, prvu kalendarsku godinu u koncentracionom logoru Silos Srbi nisu mogli zamisliti ni u najcrnjim predviđanjima. Jedan način mučenja, nečovječan i nehuman, ostaviće trag zauvek. Glad. Mučili su nas glađu. Hranili su nas jednim parčetom hleba ne većim od pakle cigareta i to je bilo sledovanje za 24 sata. Zatvorenici nisu imali veliku nuždu po 60 dana.
Jedan od njih, sećam se, prijavio se da nosi kantu kako bi iskoristio priliku da ode do poljskog čučavca koji su zatvorske vlasti napravile nadomak logora. Dok vrši nuždu, postaje mu jasno da je iz njega izašlo debelo crevo. Panično pokušava da ga vrati nazad dok stražar viče: „Izlazi“.
- Da li je moralo da prođe toliko godina da bi se saznala istina o radu, kako kažete, poslednjih koncentracionih logora na tlu Evrope?
Više od stotinu logora za Srbe u Sarajevu je tokom rata bilo u privatnim kućama, vrtićima, komandama i podrumima, a Međunarodni Crveni krst ih je registrovao tek možda dvadesetak. Takođe, krajem decembra 1992. neki logoraši su prebacivani u Krupljansku rijeku a zatim neregistrovani od strane Međunarodni Crveni Krst vraćani u Silos.
Plan je bio da registrovane čiji broj su popunili novi, neregistrovani logoraši pošalju na otvorenu liniju fronta kako bi poslužili kao živi zid. Ovi ljudi su korišteni za najteže fizičke poslove i kopanje rovova na prvim borbenim linijama. Logoraši su bili i radna snaga koja je morala sprovesti naredbu generala tkz. Armije BiH Jovana Divljaka o formiranju linije fronta na planini Stunik, kota 992. Bio je to jako težak posao.
Posrnule logoraše udarali su po leđima kundacima automatske puške, sočno psujući od majke „ćetnićke“ do Radovana, Mome i Biljane. Na spisku psovanih uvek je bilo i ime novinara Rista Đoga koga su bili „žedni“. Nije ni to bilo dovoljno. Na kraju su došli na monstruoznu ideju da za logoraše vežu eksploziv TNT i pošalju ih na srpske bunkere.
Prvu kalendarsku godinu u koncentracionom logoru Silos Srbi nisu mogli zamisliti ni u najcrnjim predviđanjima
- Tokom tkz. Opsade Sarajeva 1993. godine, sa ostalim logorašima kopali ste Tunel spasa, kasnije korišćen za snabdevanje muslimanskih snaga hranom i oružjem. Koliko srpskih života je koštala tada najstrože čuvana tajna Armije BiH?
Tunel D-B su sa zapadne strane u dužini od 100 metara kopali logoraši Silosa i Hrasnice, kao i pripadnici Radnog voda, opet Srbi. Devet mjeseci sam kopao tranšeje, zaštitne prstenove oko Tunela D-B. Mi logoraši iskopali smo 100 metara tunela sa zapadne strane. Na tom dijelu ratišta poginulo je mnogo logoraša i Srba iz Radnog voda.
Igrom slučaja ili Božjom promišlju, svjedok sam koji govori. Oko mene su ubijani moji drugovi, prijatelji, rođaci. Strijeljani su Slaviša Kapetina, Ranko Varagić i Milan Krstić, s leđa ubijeni Vojo Šuvajlo i Slobodan Krstić zvani Mišo. Goran Andrić je pogođen gelerom minobacačke granate, umro je na licu mjesta.
Hvatajući ga ispod pazuha, upala mi je šaka desne ruke u njegova, ispod pazuha, poderana rebra. Vojo je izdisao, dozivajući majku a smrtno ranjeni Mišo, nama, ostavljao u amanet da mu pozdravimo sinove: Đorđa, Strahinju, Miloša i Lazara!
- Tunel je danas turistička atrakcija Sarajeva. Da li je istina da je Bakir Izetbegović obilazio radove?
Tunel je zakopan u noći 23. na 24. april 1993. godine, nakon strijeljanja trojice logoraša iz Silosa. Dan ranije se desilo bjekstvo naših logoraša, ispitivani smo i mučeni, ali niko nije progovarao. U takvoj šutnji, dok su noću ispitivali mene i ostale, prozvali su četvoricu logoraša, Krivić Slavišu, Stolicu Jovu, Borović Danila i Ljujić Dragomira. Nakon nekoliko dana krenuli smo svi zajedno na kopanje Tunela spasa kako su ga zvali.
Pričao mi je Stolica Jovo da je određivanju pravca kopanja prisutan bio jedan visok, tankovijast čovjek, riđe kose. Policajci koji su se komešali oko njega zvali su ga Žuti. Žuti je bacao kamenčiće na logoraše, na sebi je imao maskirni pancir i bijele adidas patike s vidljive tri crne crte. Ubrzo je otišao, a vojska ko vojska se hvalila da je s njima bio Bakir Izetbegović. Lažu da je Bakir bio u trezoru.
A to da će napraviti atrakciju od Tunela, već jesu. Turistima neko mora da objasni da gaze po srpskoj krvi.
- U kom trenutku shvatate da sloboda nije tek iluzija, da izlaz postoji?
Savindan 1996. Stražari državnog koncentracionog logora Silos naredili su da spremimo Unproforove deke s naših kreveta a krevete da složimo jedne na druge. Cijelu sedmicu ponavljali smo ovu radnju. Nas četrdeset dvojica, kao putnici na stanici, čekamo prevoz a prevoz kasni. Nervozno iščekujemo i osluškujemo da li ćemo ispred zidina Silosa začuti zvuk motora. Jedni strepe od mogućnosti pogubljenja jer sve vrijeme su nas upozoravali da dok se ne nađu hadžićki muslimani, nama nema slobode. Ostaćemo u logoru do smrti! Na Bogojavljenje su razmjenili grupu od 98 siloskih logoraša. Prepričavali su nam stražari koji su se naslađivali našim mukama: „U Hadžićima veselje je trajalo cijelu noć. Nebo iznad Hadžića je bilo osvjetljeno svijetlećim mecima, Pjesma se čula do Ormanja“, gde je bila linija fronta. Pripadao sam grupi logoraša koji su vjerovali u slobodu.
- Raspuštanje logora Silos i dolazak Srba logoraša UNPROFOR kamionima u Lukavicu, tog 27. janura 1996. zabeležile su sarajevske kamere. Kako objašnjavate da na snimcima nije bilo žena?
U Silosu je po mojoj evidenciji bilo 15 žena. Bilo je i onih koje su dovođene na prestrašivanje kao vrsta pritiska zbog rasprodaje imovine ili odlaska u etničko čišćenje.
Sećam se kada su odveli Radojku Pandurević u frizerski salon i nagovorili je da ranije ode na razmjenu. Predsjednik komisije za razmjenu, ratni zločinac Amor Mašović je uz pomoć Unprofora odvezao Radu u Hadžiće, direktno majci na Miševiće, selo pored Hadžića. Možda Amor nije dozvolio da se žena koja je provela 1.338 dana u DKL „Silos“ trucka na karoseriji teretnog kamiona!?
Radojkina pratilja kroz sve vrijeme zatočeništva Bosa Aleksić nije htjela ostaviti bratića Novicu Aleksića. Amor Mašović nije gubio vrijeme, Bosu je „riješio“ na drugi način.
Sutradan su nas u logoru prozivali po abecedi. Bio sam među posljednjima, postrojeni u vrstu su stajali bezbjednjaci ABiH, upravnici i stražari. „Idite, idite, ovo je samo prvo poluvrijeme“, čulo se dobacivanje iza nas. U popodnevnim satima, preko planine Igman, stigli smo na obronke sarajevskog polja.
Zaustavili su nas u Glavodolini, selu ispred Hrasnice. Ugledali smo ladu nivu bordo boje sa oznakom Crvenog krsta. Stigao je Amor Mašović, da sakrije ratni zločin. Ono što nije uradio juče, morao je danas! Kidnapovao je Bosu i njenog bratića Novicu i direktno ih odvezao na srpsku Ilidžu.Kamere nisu zabilježile, zahvaljujući Amoru Mašoviću, postojanje žena, logoraša.
- Nekoliko godina kasnije selite se u Australiju i osnivate Udruženje koje će nastojati da svedoči o stradanjima u BiH. Koliko je preživelih logoraša, članova ove organizacije?
U Australiju sam doputovao početkom decembra 1997. Ubrzo se snašao, najeo i napio. Svaki dan za mene je bio isti, radio sam i živio noseći slike iz logora. U Australiju se samo iz DKL „Silos“ uselilo 127 logoraša i njihovih familija. U Sidneju nas je bilo preko 30. Na jednom logoraškom krštenju kod familije Golub rodila se ideja da osnujemo logorašku organizaciju.
Država Australija je prepoznala naša nastojanja, odobrila nam registraciju i pored toga dodijelila status „čeriti“ organizacije, što je značilo da za naš rad nismo dužni platiti porez državi. Naša organizacija nosi naziv The Association of Serbian Victims of the Bosnian Civil War 1992/1996, Australia, INC. Našim djelovanjem postali smo poznati širom srpske dijaspore u Australiji.
Organizovali smo bezbroj humanitarnih akcija za naše bolesne u otadžbini, za djecu poginulih boraca, donirali montažnu fiskulturnu salu za SŠ „28. juni“ u Istočnom Sarajevu, kupili stan u Skelanima za familiju Jakovljević. Najveći naš doprinos je u širenju istine o građanskom ratu u BiH.
- Kako je u slučaju ratnih zločina nad Srbima u Sarajevu vođeno dvojno knjigovodstvo? Zašto počinioci nikada nisu na valjani način procesuirani pred sudovima u BiH?
Umrežen sistem pravosuđa BiH štiti komandnu odgovornost i muslimanski udruženi zločinački poduhvat. Ako je neko pretekao, a znao mnogo i igrom slučaja se pojavio kao svjedok u sudskim procesima gdje su bili optuženi muslimanski vojni i politički kadrovi – naprasno je završavao u sarajevskoj bolnici „Koševo“, odakle nije bilo povratka.
Niko nikada neće saznati koliko je Srba ubijeno u gradu i oko grada Sarajeva. U Hrasnici je 1992. ostalo oko 350 Srba. Cijenim da ih je ubijena trećina i smatram da je taj lokalitet najveće stratište srpskog naroda, uzimajući u obzir površinu teritorije i broj srpskog stanovništva. Nažalost, ni taj mali lokalitet mi nismo uspjeli istražiti i evidentirati. Zašto?
- Vašu knjigu „1355 dana“ Svetigora će odštampati pod naslovom „Sarajevski Aušvic“. Da li možemo reći da je rat u BiH novi Magnum krimen počinjen nad srpskim narodom?
Dolaskom u Australiju, gdje sam se najeo i napio, bio sam svjestan da moram nešto vratiti Njemu, Bogu dragom koji me je spasao, reći istinu i osvijetliti sve mrtve a pogotovo one koji ostadoše iza mene. Godine 2013. napisao sam knjigu „1335 dana“. To je moja sudbina svjedoka zločina koji se i danas krije od poštenih muslimana i neobavještenih Srba. Zadovoljan kritikom, osokolio sam se i tu istu knjigu objavio na engleskom jeziku.
Prilikom posjete 2016. sada već pokojnih patrijarha Irineja i mitropolita Amfilohija našoj parohiji Svetog Nikole u Blektaunu, pruži mi se prilika da darujem mitropolita svojom knjigom. U kratkom razgovoru, podstaknut prvom rečenicom vladike Njegoša, „svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive do veka“, obeća mi da će je čitati u avionu za Beograd. I, tako, naredi mitropolit svojima u Svetigori da štampaju knjigu pod naslovom „Sarajevski Aušvic“.
- Kasnije objavljujete i drugu knjigu sećanja. Zašto „Jovan zove Zijada“?
Priča ide ovako. Mladi vojnik Radivoj Šavija iz sela Donja Tramošnja (Sanski Most) služio je 1983. godine vojni rok u Pazariću nadomak Sarajeva. Tu upoznaje Nizamu Amzovski i ženi se. Pred rat, igrom sudbine, došao je u naš kraj, radio i snalazio se za koru hljeba. Bio je rezervista u kasarni JNA u Zoviku. Vrbovali su ga i on je za muslimanske separatiste iznosio naoružanje. Njegova lojalnost nije bila dovoljna, pa ga zatvaraju zajedno sa ostalim Srbima u logore Silos, OŠ „Deveti maj“ i u Krupljansku rijeku.
Odlaskom na prinudni rad, na planinu Igman kod Zulfikara Ališpage, naš Radivoj prelazi u njihovu vojsku. Zbog neobavljenog posla i kriminalnih radnji, vojska Zulfikara ga kasapi na dijelove i tijelo razbacuju po planini Igman. Djecu Danijelu i Jovana odvode u pazarićku kasarnu, gdje dočekuju kraj rata.
U ratu je poginuo Zijad Amzovski, Jovanov daidža, što familija koristi i „vlaščetu“ mijenja ime. Jovan postade Zijad! Da bi se muslimanske tkz. BiH predstavila kao multikulturalna, ispred „općine“ Hadžići su postavili video-bim. Pored dvojice srpskih šehida, Čede Domuza, Srete Lojanice, vrti se i slika Radivoja Šavije!? Tako se sakriva zločin i obrazuje mladež. Oni su ga ubili, oni mu počast odali. Zato moj Jovan zove Zijada.
- U knjizi „Jovan zove Zijada“ posebno mesto pripada Mustafi Pintoli. Čime je ovaj doktor s druge linije fronta zadužio srpske logoraše?
Doktor Pintol, svršeni diplomac medicinskog fakulteta, istakao se spasavajući Dragana Vasića, jedanaestogodišnjeg dječaka koji je s familijom krenuo ka Trnovu te 1992. godine. Muslimani su pobili cijelu grupu, a on je zahvaljujući doktoru Pintolu ostao živ. Prvi logoraš koji je došao do doktora je Vladimir Krstić. Kada ga je vidjeo, doktor se čudio kako tako mršav mladić od 18 godina može raditi teške poslove. Dao mu je nekoliko kutija čokolina. Ostali logoraši povrijeđeni od batina takođe su tražili poštedu. Doktor im je davao potvrde i naloge vlastima da se ranjeni logoraši vrate u matični logor. Spasio je deset logoraša koji su vraćeni s planine Igman. Početkom marta 1993. godine doktor je otišao na sastanak s Alijom, sa zahtjevom da dobije novac kako bi mogao opremiti ambulantu motornim vozilom i ostalim prijeko potrebnim stvarima. Nije se vratio. Priča kruži da je dobio novac, ali da nije uspio preći aerodromsku pistu. Od tada na Igmanu niko nije izdavao poštede ili naloge za vraćanje u matični logor.
- Međunarodni Crveni krst i pripadnici UN bili su upoznati sa stanjem u sarajevskim logorima. Da li bi njihova svedočenja stavila tačku na sporenja o veličini zločina počinjenog nad Srbima?
Niko ne zna, ili malo njih zna, da delegati Međunarodnog Crvenog krsta imaju obavezu šutnje u trajanju od 70 godina. Zato nikada niste čuli u nekom sudskom procesu da se pojavio MCK. Nije dozvoljeno. Ali njihova uloga je ogromna. Spasili su nas sigurne smrti. Donijeli su nam hranu, lanč-pakete i konzerve mesnog nareska. Obukli i obezbjedili nam sapun, kalodont, četkice i brijače.
Povrh svega donijeli po kutiju cigara. A koliki značaj ima poruka uručena od najmilijih, putem Crvenog krsta?
Niko ne zna i bolje da ne znate. U borbi oko vođenja i kontrole sudskog procesa „Mustafa Đelilović i drugi“ pred Sudom BiH pomoć sam potražio od Marka de Perota, čovjeka koji je ušao u zidine Silosa i izvršio registraciju zatvorenih. Našao sam ga u Ženevi na nekim drugim odgovornijim poslovima.
Rekao sam mu ko sam i da se poznajemo. Tražio sam pomoć oko sudskog vođenja procesa. Nije bio u mogućnosti pomoći. Ćaskali smo o mojoj knjizi, kada je on izrazio želju da je ima. Branio sam se da je knjiga na ćirilici. Odgovorio je – moja Lana zna čitati ćirilicu. Njegova supruga je rodom iz Mostara.
Razgovarala: Nataša Jovanović
Izvor: Zločini nad Srbima
