Izraelsko priznanje „Kosova“ – epilog Vučićeve trampe

0
593

Prvog februara 2021. Izrael je priznao nepostojeću „državu Kosovo“ na osnovu odgovarajuće stavke Vašingtonskog sporazuma koja predviđa uzajamno priznanje. Ministar spoljnih poslova Srbije Selaković je 2. februara na jutarnjem programu RTS izjavio da priznanje nije usaglašeno s predsjednikom Vučićem, već da je posljedica nekakvog sporazuma između SAD, Izraela i „Kosova“. Nejasno je koji sporazum Selaković ima u vidu, jer nije poznato da je nakon Vašingtonskog sporazuma potpisan bilo kakav relevantni dokument između dviju država i privremeno okupiranog dijela srpske teritorije. Ono što je, međutim, sigurno jeste da je priznanje „Kosova“ od strane Izraela direktna posljedica Vašingtonskog sporazuma koji su potpisali samo Srbija i njena odmetnuta pokrajina. Kao što je odmah poslije Sporazuma izjavio bivši predsjednik SAD Tramp, Amerika ništa nije potpisala, tj. ona nije strana-ugovornica, što dobro znaju i Vučić i Selaković, iako javno netremice iznose suprotne tvrdnje.

Da podsjetimo, SAD su pribjegle u praksi odavno poznatom pravno-diplomatskom manevru pripreme sporazuma za potpis u različitim verzijama, pri čemu se ispod svake od njih potpisao samo predstavnik jedne strane – i niko više (ni iz SAD, niti iz Izraela). Međutim, realni smisao UZAJAMNOG sporazuma između Srbije i „Kosova“ jeste da su se činom potpisivanja obje strane saglasile sa SVIM tačkama sporazuma u OBJEMA verzijama – inače bi ispalo da je Vučić potpisao sporazum sa sobom, a Hoti sa sobom, a to se nije desilo To znači da je predsjednik Vučić potpisivanjem „svoje“ verzije sporazuma (koja, nažalost, obavezuje Srbiju) prećutno, ali svjesno DAO SAGLASNOST i na tačku o uzajamnom priznnju Izraela i „Kosova“. Da je Vučić htio da se usprotivi stavci o izraelsko-„kosovskom“ priznanju, on je to mogao učiniti odbijanjem potpisivanja krajnje „srpske“ verzije dokumenta, odnosno mogao je pregovarati sve dok se ne ukloni i ta pogubna odredba. On to nije učinio, već je svojim potpisom stavio do znanja trećoj državi (Izrael) – da se Srbija ne protivi izraelskom priznanju „kosovske nezavisnosti“, čime ju je oslobodio obaveze pridržavanja načelne pozicije, u čemu je ova zemlja više od 12 godina istrajavala. Time je još jednom potvrđeno da je Aleksandar Vučić jedna od najvažnijih poluga-agenata postepene suverenizacije „Kosova“.

Da Vas podsetimo:  Država bez reda, građani bez posla

Kada smo na sve ovo, skupa s još nekima, upozoravali odmah poslije potpisa štetnog i ponižavajućeg sporazuma (u intervjuu za Helmkast, odnosno u tematskom tekstu za Pečat), Vučić je drsko komentarisao da se on nije saglasio s izraelskim priznanjem „Kosova“. Sada je jasno ko je govorio istiu. Uostalom, Izrael dosta dugo nije priznavao „Kosovo“, a onda je, nekoliko mjeseci poslije Vučićevog „miga“, to učinio. Inače, Izrael nije mogao da zaključi sporazum s „Kosovom“ pošto ga nije priznavao, ali je to umjesto njega učinila Srbija – priznavši samim činom potpisivanja (još jednog) (kvazi)međunarodnog sporazuma sa svojom odmetnutom pokrajinom da Kosovo i Metohiju njen međunarodni predstavnik ne smatra dijelom svoje teritorije, iako KiM, uprkos Vučićivim višegodišnjim naporima, to i dalje jeste.

Da stvar bude još strašnija po naše interese, u srpskoj verziji Sporazuma Vučić–Hoti stoji da će Srbija premjestiti svoju ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalim. To nije samo suprotno stavu UN nego bi sprovođenje u djelo te odredbe moglo izazvati izliv bijesa među muslimanskim zemljama sa nesagledivim posljedicama – ne samo kada je riječ o novom talasu priznavanja „Kosova“. Ipak, u našoj krajnje kontrolisanoj javnosti – što od strane Vučića što od strane domaćih natista – teško je dobiti priliku da se u javnom prostoru predoči kako je Vučić Vašingtonskim sporazumom ušao u istoriju srpske diplomatije tako što je za jednu pogubnu odredbu sporazuma s prištinskim ilegalcima „trampio“ drugu koja je možda još pogubnija.

Razumije se, ništa od ovoga nije se moglo čuti u „analizama“ jednog iz plejade Vučićevih posilnih Nikole Selakovića, kojeg je gazda, podredivši gotovo sve državne ustanove svojoj gigantskoj, razboritošću i časnošću ni najmanje „nesputanoj“ samovolji, postavio na mjesto koje se slučajno zove „ministar spoljnih poslova“. Osobenost svih ovih ljudi jeste da oni zapravo ne obavljaju dužnosti na koje ih je njihov „načelnik“ postavio – iako su pukom formalnošću i izglasani na njih – jer je jedini smisao onoga što oni javno rade i govore jeste da bezuslovno i slijepo brane svaku riječ i svaki postupak A. V. Na taj način se čuva svoje mjesto u neformalnoj hijerarhiji Vučićevog „Dvora“. Zato Srbija suštinski nema ministra spoljnih poslova, jer Vučić, koji je sebe izjednačio s državom, misli da (mu) to nije neophodno. Dovoljno je da on ima Nikolu Selakovića.

Da Vas podsetimo:  Novinarska i medijska udruženja izašla iz Radne grupe za bezbednost i zaštitu novinara

Izvor: Pokret za odbranu Kosova i Metohije

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime