Pismo poznatog književnika crnogorskom predsedniku
Piše: Petar Milatović Ostroški
Dragi rođače u televizijskom duelu sa Milom Đukanovićem izjavio si da si starinom iz stare Crne Gore i tada si spomenuo Čevo, naglasivši da si Katunjanin, dakle starocrnogorac.
Tu proizvoljnost si izrekao vjerovatno na osnovu čitanja djela Petra Šobajića „Bjelopavlići i Pješivci“ koja u slučaju Milatovića obiluje proizvoljnostima i neistinama, iako ovo Šobajićevo djelo ima dosta kvaliteta kad su u pitanju ostala bratstva, bez obzira što Petar Šobajić nije pisao naučno istorijsko djelo sa provjerenim činjenicama, koje podrazumijevaju pozivanje na izvor podataka, uključujući fusnote, već je u pitanju kompilacija raznih pripovijedanja od ustiju do ustiju, maltene rekla-kazala, a to nije validan izvor za bilo kakvu ozbiljnu diskusiju.
Uostalom, Petar Šobajić je samo uzgred spomenuo bivstvovanje Milatovića u selu Milati u Komanima i na Čevu, na osnovu čega si ti u duelu sa Milom Đukanovićem tvrdio da si „starocrnogorac“, takmičeći se sa Milom Đukanovićem ko je veći Crnogorac i pri tom si nesvjesno, vjerovatno iz neznanja, zanemario čitavih 300 godina istorijskog trajanja Milatovića.
Ti si, dragi rođače, govoreći da su Milatovići porijeklom sa Čeva htio da potkrijepiš svoju pripadnost političkoj komunističkoj crnogorskoj „naciji“ koja postoji od 1945. godine, čiji je „otac“ zloglasni Milovan Đilas koji se, čak i kao takav, ipak na kraju čak i odrekao svog „očinstva“ tako da su današnji Titogorci najobičniji siročići, a među siročićima ti dominiraš svojim neznanjem koje je plod čitanja samo jedne knjige, dakle knjige Petra Šobajića.
Naime, svojim riječima da su Milatovići porijeklom sa Čeva, što je istorijska neistina, ti si dokazao da čak i kao, po tvojim riječima, „etnički Crnogorac“, ne znaš elementarne istorijske činjenice kao „đak generacije“ i „student generacije“, a možda si i bježao sa časova istorije, ili su ti poklanjali ocjene iz istorije po kumrovačkim preorukama . Da se razumijemo, ti imaš pravo na neznanje, to je tvoje demokratsko pravo, ali dozvoli i nama koji znamo da branimo svoje znanje.
Kao naučni istraživač pomno sam istraživao sva dostupna, pa čak i dobro skrivena dokumenta u: Kotoru, Dubrovniku, Zadru Beogradu, Beču, Veneciji, Rimu, Pragu, Minhenu, Moskvi i Londonu.
Iz svog bogatog naučno–istraživačkog rada dozvoljavam sebi slobodu da te podučim o istorijatu prezimena Milatović, jer me na to obavezuje profesionalna etika, naše rođaštvo i hristolika empatija koja nalaže da se pomažu nemoćni i neznaveni.
Ovo činim kao što bi ti, vjerovatno, učinio da ja napravim neku grešku iz oblasti ekonomije u kojoj si ti ekspert, pa je za očekivati da me podučiš iz ekonomije ako napravim neku grešku kao što ja tebe sada podučavam iz istorije naših Milatovića, naravno sa najboljim namjerama.
Milatovići kao vojvode i kneževi u humskoj zemlji Travuniji
Dragi rođače Jakove, prezime Milatović spominje se prvi put u istorijskim dokumentima 1359. godine, ravno 30 godina prije Bitke na Kosovu, a spominje se u Humskoj zemlji. Naime, tepčija Milat, po kome se kasnije njegov porod preziva Milatović učestvovao je zajedno sa Stefanom (Stjepanom) Dabišom, Sankom Miltenovićem i Čihorićem u pregovorima sa dubrovačkim izaslanicima 14. jula 1359. godine .
Taj tepčija Milat (po kome su se kasnije svi naslednici prozvali Milatovići) supotpisnik je povelje bana Tvrtka Kotromanića od 11. avgusta 1366. godine. Milatovo potomstvo, dakle Milatovići, živjeli su u Dubravama između Stoca i Čapljine. Stari Milat je imao sinove Grgura i Sanka.
Grgur Milatović je imao titulu kneza i vojvode, a Sanko titulu kneza (Ljubomir Stojanović, Povelje i pisma I/1, strana 525).
Milatović: Jakov i Milojko nisu novi Milo i Momir – CdM.
Grgur Milatović, kao knez „od Humske zemlje“, svjedok je na Povelji Kralja Dabiše 15. aprila 1392. godine. (Dr Studo Mandić, Srpske porodice vojvodstva Svetog Save, strana 156), a kralj Stefan (Stjepan) Dabiša bio je kralj Srba Bosne, Pomorja, Humske zemlje, Donjih Kraja, Zapadnih strana, Usore, Soli i Podrinja od 1391. do 1395. godine, što je poznato svakom srednjoškolcu, a kamoli nama koji se studiozno bavimo istoriografijom srpskih zemalja i migracijama srpskog naroda.
Da napomenem da se Povelja Stefana (Stjepana) Dabiše danas nalazi u Londonu. (Vidjeti u djelu Srđana Rudića pod naslovom „KAKO JE POVELjA KRALjA STEFANA DABIŠE BRAĆI SEMKOVIĆ DOSPELA U BRITANSKU BIBLIOTEKU”, a tu Povelju sam lično vidio, ali mi je zabranjeno fotografisanje, mada ću ipak uspjeti da je fotografišem kad o svom trošku opet otputujem u Londom, jer meni nikad nijedna fondacija i nijedna država nije plaćala moja putovanja po svijetu da bih prikupljao skrivenu dokumentaciju koja je skrivena i oteta od našeg naroda, a budi ubijeđen da neću ni od tebe ni od države nikad tražiti subvenciju za moja istraživanja koja sam finansiram od svoje penzije i prihoda od mojih prodatih knjiga!)
Grgurev sin Marko jedan je od dvanaestorice vlastele hercega Stjepana na ugovor o miru s Dubrovčanima 1454. godine. (Dr Studo Mandić, Srpske porodice vojvodstva Svetog Save, strana 156). Sanko Milatović je imao sinove Vukašina i Vukosava. Vukašin Milatović se pominje kao svjedok «od Humske zemlje» u poveljama kralja Tvrtka Kotromanića. (Dr Studo Mandić, Srpske porodice vojvodstva Svetog Save, strana 157)
Istorijski izvori u arhivama u Kotoru, Dubrovniku, Beču, Londonu, Rimu, Moskvi, Beogradu potvrđuju da su Milatovići dominirali Humskom zemljom u dolini Neretve i najvećim dijelom Travunije.
Vukašin, sin Sanka Milatovića, bio je knez Trebinja, a potomci vojvode Grgura Milatovića upravljali su kao vojvode u Berušici i Gacku, a njihovi potomci i danas žive u Gacku i okolini.
Vojvoda Vukašin Milatović i knez Grgur Milatović javljaju se kao predstavnici Huma na bosanskim vladarskim dokumentima iz 14. vijeka. Milatovići su učestvovali i u bosansko-dubrovačkom ratu 1403. godine. Inače, Milatovići su tada bili pod kontrolom vojvode Sandalja Hranića Kosače. U 15. vijeku među naslednicima se ističe vojvoda Marko Grgurev Milatović, vlastelin Stefana Vukčića Kosače.
Plemićki status Milatovića
Nakon prvog pada Srpske Despotovine pod tursku vlast 1439. godine Mlečani su iskoristili priliku i zauzeli su 1443. godine cio obalski pojas današnje Crne Gore, dakle ondašnje Donje Zete od rijeke Bojane do Kotora.
S obzirom na migracijska kretanja stanovništva u Srednjem vijeku i Milatovići su se preseljavali u razne krajeve. Tako se u Budvi pojavljuju 1490. godine. Milatovići koji su sa još 29 porodica upravljali Budvom dobili su od Mletačke Republike plemićki status 1650. godine (Vidjeti djelo Don Christipforo Ivanovich, Anali di Budva 1650).
To djelo o plemićkom statusu Milatovića postavila je na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu legendarna Mira Trailović. Iače,Don Christipforo Ivanovich bio je učitelj, plemić, pisac i prvi hroničar Budve i istoričar mletačkog teatra, a njegovo djelo „Anali Budve 1650“, ili „Ljetopis Budve 1650“ osvjetljava mnoge činjenice iz nepoznate prošlosti.
Preseljavanje Milatovića u Komane
Uvidjevši slabljenje Mletačke Republike Milatovići se iz Budve preseljavaju u Komane (Katunska Nahija) i 1654. godine naseljavaju se na jednom lokalitetu koji se po Milatovićima i danas zove Milati.
Međutim, tu se nisu dugo zadržali jer su čuli da je u skit monaha Isaije u Ostrogu došao njihov zavičajac Stojan Jovanović iz Mrkonjića, u Popovom Polju kod Trebinja, pa da bi se našli pri ruci svom zavičajcu Svetom Vasiliju Ostroškom, Milatovići su se iz Milata u Komanima preselili u Daboviće u Vražegrmcima, ispod manastira Ostrog, gdje su ostali i do danas.
Umjesto ranije slave Aranđelovdan, Milatovići su u Dabovićima prihvatili krsnu slavu Bjelopavlića Svetu Petku i u potpunosti se srodili sa Bjelopavlićima.
Kasnije migracije Milatovića
U Dabovićima je najprije bilo 40 porodica koje su krvno vezane tako da se ne mogu između sebe ni ženiti ni udavati. Međutim iz Dabovića mnogi Milatovići su se raselili.
Tako se danas Milatovići, inače bliski rođaci, nalaze u Veleti, Međeđi, Martinićima, Vinićima, Danilovgradu, Pljevljima, Bijelom Polju, Podgorici, Tivtu, Sutomoru, Istoku na Kosovu i Metohiji (najsvetijoj srpskoj tapiji, dragi rođače, iako je Kosovo za tebe završena stvar, ali za mene i moje simpatizere NIJE ), Valjevu, Vrbasu, Lovćencu, Beogradu, Svilajncu, kao i u mnogim mjestima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Zahvaljujući migraciji još od 19 vijeka Milatovića ima u: Geri, Čikagu, Libertvilu, Pitsburgnu, Njujorku, Nju Džersiju, Sidneju, Melburnu, Kanberi, Adelaidi, Pertu, Beču, Bonu, Minhenu, Frankfurtu, Londonu, Moskvi.
Milatovići su pravoslavne vjeroispovijesti, a ima ih koji su katoličke i islamske vjeroispovijesti, što potvrđuje činjenicu da je riječ o jednom narodu iz jednog etničkog korijena, razumije se – srpskog.
Dakle, dragi rođače tvoji preci nikako ne mogu biti porijekom sa Čeva ne mogu biti „starocrnogorci“ kako si decidarno izjavio u televizijskom predidzbornom duelu sa Milom Đukanovićem, takmičeći se ko je veći Crnogorac, dakle nikako ne možeš biti, kako si sam izjavio „etnički Crnogorac“, već samo i isključivo Srbin koji je rođen i živi u Crnoj Gori.
Uostalom, dragi rođače, ja i ti govorimo istim jezikom, ti ga nazivaš „crnogorskim“, a ja i tvoj otac Milan nazivamo ga srpskim, jer, imaj na umu činjenicu evropsku, Austrijanci ne govore „austrijski jezik“ nego njemački iako žive u Austriji, Švajcarci ne govore „švajcarskim jezikom“ nego koriste: njemački, francuski, italijanski i retoromanski (starosjedelački) iako žive u Švajcarskoj, pa ni Amerikanci ne govore „američkim jezikom“ nego engleskim iako žive u Sjedinjenim američkim državama, kao i Kanađani što ne koriste „kanadski jezik“ nego engleski, pa ni Australijanci ne govore „australijskim jezikom“ nego engleskim iako žive u Australiji.
Dakle, dragi rođače, pitanje nacije i jezika je mnogo kompleksnija tema nego što možeš da zamisliš i moj ti je savjet da slušaš komptentnije, obrazovanije i sposobnije od tebe iz tih oblasti, jer svaki predsjednik u svijetu oko sebe okuplja najumnije i najobrazovanije. Nemoj da shvatiš ovo piamo pogrešno. Meni je dovoljan moj penzionerski prihod i enormna zarada od mojih knjiga koje se rasprodaju u pretplati.
Da zaključim, ne zavaravaj sebe i druge da si „etnički Crnogorac“ čije je porijeklo iz Katunske nahije, kako si izajvio u televizijskom duelu sa Milom Đukanovićem, nego si Srbin iz Crne Gore, kao što su Srbi iz Šumadije, Srbi iz Hercegovine, Srbi iz Vojvodine i tako dalje.
Odužih ovo pismo i nadam se da će ti koristiti u budućem državničkom poslu na polzu naroda čiji si predsjednik.
Dobro zdravlje i mirnu savjest iskreno ti želim, rožače i brate Srbine!
Literatura:
Ljubomir Stojanović, Povelje i pisma I/1
Dr Studo Mandić, Srpske porodice vojvodstva Svetog Save
Don Christipforo Ivanovich, Anali di Budva 1650
Krsto Ivanović, Ljetopis Budve 1650
Petar Milatović, Na braniku istine, strane 32-35
Iako je autor veoma znanstveno izlozio i obrazlozio svoju tezu o porijeklu plemena i prezimena
“ Milatović “ ……. mislim da je ipak promašio suštinu problema. Ovdje nije toliko bitno šta je izvorno
Jakov Milatović, nego kako se on osjeća i izjašnjava. Ukoliko je on odlučio da se odrekne svojih predaka, da izbriše najmanje hiladu godina prošlosti i obuče neki novi i moderni “ kaput „, iskrojen u veoma, veoma bliskoj prošlosti…………nitko nema pravo da mu to negira.
Svi u Crnoj Gori imaju sva gradjanska i ljudska prava, i nitko nikome nema pravo isto poricati. Nikome , nikada ne bi trebalo na pamet pasti, da bilo koga tretiraju onako kako su tretirani SRBI , od strane MILOGORACA, u vremenima vladavine Mila Djukanovića. Koliko kojih ima , pokazati će se , manje – više poslije objave rezultata popisa. Treba se prilagaditi na novu stvarnost i “ bivšu braću “ Povratak korijenima , proces je koji je krenuo, kao gruda snijega niz brdo. Koliko dugo će trajati, teško je reći, ali da se ne moze zaustavit, sasvim je sigurno. Svatko treba da sluša vlastitu savjest. „ČAST I BRUKA ZIVJET ĆE DOVJEKA “ !!!