NATO bombardovanje voza u Grdeličkoj klisuri 1999. godine, kada je ubijeno najmanje 13 ljudi, bilo je greška jer meta nije bio voz nego uništenje mosta sa dvije vođene rakete AGM-130.
To tvrdi Majk Petruka, američki pilot koji je tokom NATO bombardovanja na SR Jugoslaviju imao više desetina borbenih letova na višenamjenskom borbenom avionu F-15E.
Kako je rekao, Weapons system officer (WSO) nije mogao da vidi voz koji prilazi niti da skrene bombu sve i da je vidio voz na vrijeme jer bi u toj fazi blizine pred udar trajektorija bombe ostala ista sve i kada bi se izvršilo najveće moguće komandovanje promjene njenog napadnog ugla.
Petruka nije učestvovao u napadu na voz u Grdeličkoj klisuri, ali je u svom podkastu “10 percent true – Tales from the cockpit“ otkrio brojne nepoznate detalje u vezi sa NATO bombardovanjem SR Jugoslavije, prenosi vazduhoplovni portal “Tango Six”
Američki pilot je nekoliko puta istakao da NATO bombardovanje nije bila dobro vođena kampanja jer nakon prvih mjesec dana “nisu imali validne mete za gađanje”.
Kao primjer greške dao je i bombardovanje voza u Grdeličkoj klisuri. Kako je rekao, voz nije bio meta jer “sve i da je u vozu bio neko koga je trebalo gađati to se ne bi obavilo na ovaj način i sa ovim ubojnim sredstvima”.
“Trebalo pogledati red vožnje voza”
Ubijeđen je da je planiranje misije bilo pogrešno i da je trebalo samo “pogledati red vožnje voza i da je upravo iz tog razloga dejstvo na most u Novom Sadu izvedeno u tri ujutru zbog minimalnog saobraćaja”.
Nastavljajući priču o uništavanju civilnih ciljeva, Petruka napominje da je poznavao „Wild Weasel“ kolegu pilota koji je za vreme „Allied Force“ kampanje službovao u Štutgartu i koji mu je lično potvrdio da je od strane NATO starješina bilo naredbi za namjerna ciljanja civilnih ciljeva na prostoru Jugoslavije i da je to, kako je njegov prijatelj čuo, rađeno kako bi se „Srbima očitala lekcija“.
Dobili zadatak da bacaju kasetne bombe na selo?!
Priču o etici u borbenim operacijama i jasnom odabiru nepotrebnih civilnih ciljeva počinje misijom koja je trebalo da se obavi 5. maja. Kako priča, dobili su zadatak da dejstvuju kasetnim bombama CBU-87 po jednom selu u Srbiji.
Kaže da mu je isprva bilo sumnjivo da je meta selo (koje nije uspeo da identifikuje i nakon rata) ali da je cijeli proces planiranja misije bio nestandardan.
Na mapi je samo bio ucrtan pravougaonik u okviru kojeg su trebali da bace kasetne bombe bez konkretnog vojnog cilja. Petruka se pobunio i kroz lanac komande zvao je AOC (Air Operations Center) da ih pita da li su sigurni da je u pitanju validna meta. Odgovoreno mu je da je lično general Majkl Šort, komandujući svih NATO vazdušnih snaga za udare po Jugoslaviji, potpisao naredbu za ovo konkretno dejstvo.
Petruka je zatim ostalim posadama iz svoje eksadrile kazao da ne bi trebalo da izvrše ovaj zadatak ukoliko prilikom ciljanja video senzorima ne budu ubijeđeni da se radi o vojnim ciljevima. Procedura koju su dogovorili među sobom za tu eventualnost bila je da bombe bace u okviru zadatog pravouganika ali u šumu van civilnog naselja.
Ciljna tačka bile dvije pravoslavne crkve?!
Tako je i bilo. Tokom prilaska cilju vidjeli su da je ciljna tačka bila na dvije pravoslavne crkve. Posade se slažu da kasetne bombe izbace na dogovorenu nenaseljenu lokaciju u šumi. Međutim, drugi paket sa drugim posadama iz njegove eskadrile bio je ponovo taskovan za isti cilj drugu noć. Petruka, saznavši za to, ostavlja pisanu poruku pilotu iz posada koji je odgovoran za planiranje sljedeće misije kao upozorenje da se radi o crkvama.
Pomenuti pilot ipak izvršava misiju nakon protesta kroz lanac komandovanja koji nije dao rezultat i, kako Petruka tvrdi, taj paket uništava crkve sa kasetnim bombama.
Pomenuti pilot je prema Petrukinom svedočenju nakon rata imao psihičke probleme i stradao je u udesu malog civilnog aviona koji je sam letio. Petruka je nakon rata sreo generala Šorta i suočio ga sa izborom ovog konkretnog cilja na šta je Šort odgovorio da se ne sjeća detalja.
“Njabolja misija mi je bila ova, koju nisam izvršio”
Petruka na kraju ove priče konstatuje da smatra da mu je ovo bila najbolja misija u borbenoj karijeri – zato što je nije izvršio.
Inače, svjedočenje na „10 percent true“ podkastu počinje sa opisom operacije „Nimble Lion“, aktivnostima vježbi i prijetnji SR Jugoslaviji tokom 1998. i početkom 1999. godine. Kaže da je njegova eskadrila bila potpuno spremna na dejstva 28. februara 1999. godine i da su njedelje prije početka agresije koristili da iznad Bosne i Hercegovine detaljno simuliraju napade na sve vrste ciljeva koje će gađati iznad Srbije i Crne Gore.
Tokom rata bio je baziran na aerodromu Aviano u Italiji i kao kolege koje su letjele C modele, bio je smješten u hotelu sa četiri zvjezdice. Posade su letjele jednom u tri dana, što je, kako priča, značilo da su jedan dan u tom ciklusu uvijek imali za turizam po Italiji na 73 dolara dnevnice.
Više od 100 ciljeva uništeno u prva tri dana
Aviano je tada bio dom za 18 Wild Weasel F-16CJ letelica i njihovih 36 F-15E. Priča da je više od 100 najbitnijih meta uništeno za prva tri dana i da je sve nakon toga, kada je riječ o izboru vojnih ili civilnih ciljeva, praktično bilo natezanje i improvizacija koja je više imala za cilj da održi momenat kampanje i njeno trajanje radi ostvarivanje političkog cilja nego što je bilo potrebe za uništavanjem efektiva Vojske Jugoslavije. Konstatuje da je Vesli Klark bio armijski oficiri i indirektno ga kritikuje za nerazumijevanje borbene upotrebe avijacije. Kaže da su ciljeve koji su bili birani nakon vojno opravdanih zvali „CNN ciljevima“, da su za njih namjerno korišćene „glupe“ Mk-82 bombe.
Petruka detaljno priča o prvim noćima dejstava kada je bio dio udarnih paketa sastavljenih od aviona nekoliko zemalja. Opisuje probleme prilikom ATO-a (Air Tasking Order) koji su morali da budu razdvojeni zbog povjerljivosti upotrebe kada je korišćen F-117A.
Neuvježbani Luftvafe
Ilustruje da su USAF i Mornarica bili ti koji su pravili razliku, od saveznika hvali Francuze, kritikuje njihovu upotrebu Avaksa i opisuje anegdotu iz napada prve noći. Francuski Avaks je pogrešno interpretirao situaciju u vazduhu i dio Luftvafe (njemačkog) paketa aviona Tornado ECR je praktično pobjegao zbog lažne dojave o nepostojećem presretanju od strane MiG-ova RV i PVO. Drugi blam Luftvafea bio je da su prilikom jednog dejstva noću letjeli sa upaljenim svjetlima spolja i unutar letjelica jer do tada nisu radili vježbe takvog letenja noću.
Po dimu su znali šta su pogodili
Opisi dejstava po aerodromima na jugu Srbije su detaljni i iskreni. Primjećuje se koliko je bilo kompleksno integrisati glavne i pakete za podršku sastavljene od više nacija, koliki je bio stepen otkaza bombi i promašaja njegove eskadrile i kako su i oni učili u praksi. Kako se radi neposredni BDA (Battle Damage Assesment) – ako je dim nečega ispod neke nadstrešnice crn nakon pogotka znači da su vozila, ako je bijeli znači da ništa nije pogođeno.
Kakav uticaj ima oblak prašine nakon uništenog betona na performanse laserskih obeleživača i slične lekcije. Svjedoči da su, prema njegovom mišljenju jedna trećina preciznih sredstava, prije svih laserski vođene bombe koje su najviše koristili (GBU-10 i GBU-24), imala otkaze ili se nisu aktivirala prilikom udara u cilj.
