Klica propasti srpskog parlamentarizma

0
2607

Slobodan Divjak

Glavna komponenta parlamentarne demokratije nije pobeda na izborima, čak ni ako su potpuno regularni, već pravna država čija se suština ogleda u principu podele vlasti

Odmah posle 5. oktobra došlo je do sukoba između tzv. legitimista koji su davali prvenstvo principu svrsishodnosti nad proceduralizmom i legalista koji su proceduralizam dizali iznad principa svrsishodnosti, kako bi se sprečila arbitrarna vladavina onih koji su pobedom na izborima stekli legitimitet da vladaju.

Glavno pitanje legitimista predvođenih Zoranom Đinđićem bilo je pitanje kako navodno zaostalu Srbiju, zarobljenu u okvirima prevaziđenih tradicionalističkih vrednosti i retrogradnih nacionalističkih politika, „prečicom“ ekspresno uvesti u EU i tako je modernizovati i evropeizovati. Uzdizanje ulaska Srbije u EU kao cilja koji nema altenartivu polako ali sigurno vodio je ka konceptu svojevrsnog revolucionarnog paternalizma, tj. potčinjavanju navodno evropskim vrednostima nesklonog građanstva i političara čije je ideje odavno pregazila istorija, avangardnoj eliti koja se nije mnogo obazirala na to da li njene ideje imaju ustavno-proceduralno pokriće.

Štaviše, Zoran Đinđić, povodom obeležavanja prve godine petoktobarskog pokreta, poručuje svojim kolegama iz DS sledeće: „Sve prepreke na tom putu (misli se na EU – S. D.) ćemo uklanjati bilo da se zovu Milošević, bilo da se zovu ustavi, bilo da se zovu zakoni“.

Dekretna evropeizacija

U toj sentenci po kojem velikog reformatora koji teži ostvarenju veličanstvenog cilja ne smeju saplitati „trice i kučine“ pravnog formalizma već je ležala klica one čuvene jezuitske poente – cilj opravdava sredstvo. Ako se tome dodaju reči tadašnjeg premijera Srbije: „Naše društvo kao da je izgubilo zajednički cilj, kao da se opet podelilo na interesne i diskusione grupe… Treba nam stvaranje novog konsenzusa, odlaganje svih sporova i sukoba, zavrtavanje rukava, zavođenja reda“, onda se tu dodatno mogu uočiti odjeci kritičara pluralističke demokratije po kojima se odluka, pošto se taj tip demokratije nužno pretvara u veliki beskrajni diskusioni klub, odlaže unedogled.

Debatovanje unutar parlamenta i van njega, iz kojeg su proisticali različiti predlozi, krnji autoritet reformske vlasti čiji su plemeniti ciljevi za Srbiju od izuzetnog značaja. Takva logika nužno je promovisala hipostaziranje diskrecione vlasti (korišćenje ličnih uredaba kao gotovo isključivog instrumenta vladanja – u knjizi Sunce mita i duga senka Karla Šmita, Aleksandar Molnar je naveo tačan broj Đinđićevih uredbi koji je toliko visok da nedvosmisleno svedoči o njegovoj sklonosti tzv. decesionizmu oslobođenom legalnih ograničenja u kojem u prvi plan, iako je taj decesionizam bio prikriven demokratskom retorikom, izbija Veliki reformator koji u sebi teži da spoji, šmitovskim jezikom govoreći, uloge suverena i diktatora, čije bi odluke sledio narod homogenizovan oko jedinstvenog cilja čije ostvarenje složene demokratske procedure mogu samo usporavati).

Da Vas podsetimo:  Dr Milan Mićunović: Quo vadis, Serbia

Kao ličnost natprosečnih kvaliteta, koji je verovatno bio iskreno uveren da samo on, u svojstvu svojevrsnog suverenog diktatora, može Srbiju uvesti u EU, Đinđić kao da je zaboravio da u Evropi nije bilo nijedne vrednosti koja bi nadvisivala vrednost pravnog proceduralizma ili vladavine prava: u krajnjoj liniji vladavina zakona a ne vladavina pojedinaca  – to je bila najdublja tajna političke, tehnološke, ekonomske i vojne nadmoći liberalnih država u kojoj su građani bili nosioci suverenosti. Dakle, iluzija je bila misliti da se neprimerenim sredstvima (nelegalizovanim decesionizmom) Srbija može evropeizovati.

Kao što je to nekad davno primećivao i Vladimir Gligorov, Đinđić, inače moj dugogodišnj prijatelj i filozof evropskog formata, vremenom je postajao sve privrženiji „shvatanju da demokratija nije sredstvo izgradnje nacije i države, već se to mora postići drugačijim sredstvima“, iz čega je proisticao zaključak da proevropske reforme ne moraju posedovati „demokratsku legitimnost“. Ovakav pristup reformama podseća na diktaturu modernizacije Petra Velikog u Rusiji, s tim što je Đinđić iz pojma suverene diktature izbacio elemenat fizičkog nasilja.

Premijer Srbije Zoran Đinđić tokom konferencije za medije na godišnjem samitu Svetskog ekonomskog foruma u Davosu, 24. januar 2003. (Foto: printscreen)

Saobrazno iznesenim idejama, većina članica DOS-a i nevladinih organizacija bile su odlučno protiv izbora za Ustavotvornu skupštinu na kojoj bi predstavnici građana, još nepodeljeni na vlast i opoziciju, doneli dvotrećinskom većinom Zakonski predlog novog ustava koji bi trebalo da dobije potvrdu na referendumu.

Legitimisti su bili protiv toga zato što su smatrali da bi im kruta proceduralna demokratija vezala ruke u njihovoj borbi za što brže napredovanje Srbije u osvajanju suštinskih evropskih vrednosti, a njihova ikona Zoran Đinđić bio je svestan toga da bi takvim načinom donošenja ustava njegova koncepcija suverene diktature izgubila svoj oslonac. Umesto toga, u očima građana trebalo je stvarati utisak da su procedure samo fasadni ukras liberalne demokratije, tj. svest o tome da je važnije kojim osnovnim ciljevima težiš, a ne kako i na koji način do njih stižeš. Ali, glavna komponenta parlamentarizma nije samo pobeda na izborima, ma bili oni potpuno regularni, već i pravna država čija je suština podela vlasti, koja će omogućiti nezavisnost sudstva, a onda i nezavisnost medija od vlasti, dakle koja će biti prepreka samovoljnom, bezakonitom ponašanju pobednika na izborima.

Da Vas podsetimo:  Vojni rok i univerzitet

Ta marginalizacija značaja procedura se dvadeset godina kasnije, dakle u vreme vladavine SNS-a i njegovih satelita, toliko proširila i produbila da o njihovom značaju retko pričaju čak i intelektualci koji sebe posmatraju kao glavne promotere modernizacije Srbije.

Kako popraviti sistem

Međutim, da su procedure nebitne, ne bi predstavnici sadašnje vlasti skakali u parlamentu protiv teza o tome da se članovi VSS ne biraju više u Narodnoj skupštini, već da ih predlažu i biraju odgovarajuće sudske instance i da se pri tome političari odstrane iz ovog sudskog tela. Vladimir Đukanović je nedavno izjavio da bi usvajanje preporuke Venecijanske komisije da sudije same sebe biraju vodila odnarođivanju sudstva, jer sudstvo treba da sudi u ime naroda, a veza sa narodom je upravo preko skupštine.

Međutim, ovaj populistički privrženik naroda trebalo bi da objasni kako sudstvo može da postane nezavisno od vlasti, ako sve članove VSS bira skupštinska većina, što u našem kontekstu znači vlast. A onaj ko te bira može i da te smenjuje, što onda sudije kao izborna lica, ukoliko žele da ostanu na datim pozicijama, gura u ponižavajući odnos prema vlastima. Stvar je u tome što Vučić ne treba da krši postojeće procedure da bi u potpunosti kontrolisao sudije, jer mu postojeći način izbora članova VSS omogućuje ničim sputano podjarmljivanje sudstva. Biranje članova VSS van Skupštine ne bi vodilo njihovom samovoljnom ponašanju pri donošenju odluka – sudokratiji – jer su oni ograničeni unapred utvrđenim postupkom i zakonima koje donosi upravo palament, naravno ne ovaj jednopartijski, već pluralistički parlament. U tome i jeste srž podele vlasti.

Javni servis ne bi smeo da bude u službi vlasti, već u službi verodostojnog i blagovremenog izveštavanja građana o svim bitnim događajima, a njegova stranačka nepristrasnost jedino se može ogledati u organizovanju javnih debata u kojima bi u jednakom broju učestvovali i predstavnici vlasti i opozicije, kao i istaknute javne ličnosti. No sve je to nemoguće ostvariti u uslovima u kojima se svi članovi regulatornog tela, REM-a, biraju u Narodnoj skupštini, dakle uz blagoslov vlasti.

Da Vas podsetimo:  U SRBIJI POSTOJI “KAMENI BUKVAR”: Biolog Peca iz Paštrića ima najneobičniji muzej na našim prostorima!

Ja sam davno na poziv Đure Vojnovića u časopisu Dosije (izdavač tadašnji NUNS) napisao članak u kojem sam istakao da od nezavisnosti javnog servisa neće biti ništa ako većinu članova ovog tela ne budu predlagali i na tajnom glasanju birali različiti segmenti građanstva. Po tom modelu, koji je recimo prisutan u Nemačkoj, većina članova REM-a bila bi nezavisna od vlasti po samom načinu svog izbora, i utoliko za svoj rad bila odgovorna ne vlastima, već odgovarajućim segmentima građanskog društva. Tako sastavljen REM bio bi u mogućnosti da vrši i kontrolu programa komercijalnih televizija, jer njihovi čelnici ne mogu biti privatni vlasnici frekvencija – kao javnog dobra – već samo zakupci na određeno vreme; kad je reč o njihovim političkim programima, za njih važe isti kriterijumi kao i za javne servise.

Tabla Regulatornog tela za elektronske medije (REM) (Foto: printscreen)

Kada bi se u nas postavio parlamentarni sistem čija je suština, kao i u evropskim parlamentima, proceduralna demokratija, onda bi se zajedno sa tim razvijala i politička kultura građana. Niko ne može da nauči da pliva ako ne uđe u odgovarajući ambijent, tj. u vodu; isto tako ni građani ne mogu razvijati sopstvenu politčku kulturu van odgovarajućeg institucionalno-pravnog ambijenta. Sadašnje katastrofalno stanje nije večni usud Srbije: ono se može bitno promeniti širokim zajedničkim pritiskom iskusnih starih političara, koji su sigurno shvatili svoj istočni greh iz prošlosti, i mladih novih ličnosti koji su dobro upućeni u činjenicu da je antiparlamentarni proceduralizam izvorište diskvalifikacije nezavisnosti sudstva i medija i uzdizanja volje Jednoga na nivo zakona za sve građane i institucije Srbije.

Izvor: Novi Standard

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime