Kosovsko trčanje pred rudu

Prihvatanjem koncepta pregovora o Kosovu mi smo „istrčali pred rudu“, jer stepen eskalacije na koju je Zapad spreman prema Srbiji nije dovoljan za ovako drastičan ustupak.

Jutros u našim medijima čitamo da karate „reprezentacija“ Kosova* na Kipru ne može da nastupi pod svojom zastavom i da im je u slučaju pobjede zabranjeno intoniranje himne jer je tako naložila kiparska vlast. Da li sam ja hiperzainteresovan za politička zbivanja ili je nešto drugo u pitanju, nije ni važno, ali prvo što mi pada na pamet jeste „Pa mi čak ni ovo nećemo moći da radimo ako potpišemo EU-SAD ultimatum o Kosovu.“

To je nedvosmisleno definisano u drugom stavu drugog člana samog predloga gdje piše: „Obe strane će međusobno priznati relevantna dokumenta i nacionalne simbole, uključujući pasoše, diplome, tablice vozila i carinske pečate.“ Dakle obavezujemo se da se nećemo buniti ako se u sred Srbije vijori zastava tzv. Kosova na bilo kakvom sportskom i drugom dešavanju. Osim što je u pitanju ozbiljno nacionalno poniženje, to otvara prostor i neredima, napadima, sukobima huligana i mnogim drugim bezbjednosnim rizicima, a sa druge strane naravno zaokružuje međunarodnu dimenziju njihove nezavosnosti.

Pravna varka

Zatim, ako analiziramo koliko se ovaj sporazum dotiče pitanja statusa, tu je stvar prividno dvosmislena, a suštinski jasna. Naime, radi se o tome da je Srbija dobila jedan stav sporazuma koji bi trebao da nam pruži nadu kako se ne radi o konačnom priznanju. Pa se u uvodu kaže: „Postupanje na osnovu istorijskih činjenica i bez prejudiciranja različitih stavova stranaka o osnovnim pitanjima, uključujući pitanje statusa.“ Dakle, pokušava se reći da se ovim ne reguliše konačno pitanje statusa.

No, ako pogledamo dalje u sporazum vidjećemo nešto što je suštinski obesmislilo ovaj uvodni stav. A to je član 2: „Obe strane će se rukovoditi svrhom i principima utvrđenim u Povelji Ujedinjenih nacija, posebno onim o suverenim pravima država, poštovanju njihove nezavisnosti, autonomije i teritorijalnog integriteta, pravu na samoopredeljenje i zaštiti ljudskih prava i nediskriminacije.“ Dakle ako se polazi od poštovanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta strana, kako prenebregnuti priznavanje državnog statusa Kosovu* na taj način. Zaista nema nikakvog prostora za takvo tumačenje, jer upravo teritorijalni integritet i suverenitet su dva osnovna principa međudržavnih odnosa, utemeljeni i u Povelji UN.

Ključno pitanje

Ono što je važnije i što takođe proizilazi iz ovog stava jeste zapravo naše odustajanje od obaveze zaštite srpskog naroda, srpskih spomenika kulture i suštinski naše države na Kosovu i Metohiji. Ako smo od vrha vlasti čuli desetinama puta da nećemo dozvoliti novu „Oluju“ i tome slično, ne vezujemo li ovim dokumentom sami sebi ruke u tome poslu? Jer kako intervenisati na teritoriji naše južne pokrajine po bilo kom osnovu ako prihvatimo tezu o nepovredivosti teritorijalnog integriteta? Nije li to nedvosmisleno pružanje alibija NATO snagama da intervenišu u datom slučaju?

Naravno, kada pomenemo NATO dotičemo se i one tačke koja je možda najzanimljivija u samom sporazumu. A to je da se Srbija neće protiviti članstvu Kosova* u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji. Nama, doduše, prvo padaju na pamet Ujedinjene nacije kada pročitamo ovaj stav, ali ne bi bilo loše da pročitamo komentar Zorana Čvorovića na ovu temu. On kaže sledeće: „Sporazum koji Zapad traži da Srbija zaključi sa tzv. Republikom Kosovo biće tumačen od strane 5 članica EU, koje nisu priznale tzv. Kosovo, kao priznanje tzv. Kosova od strane Srbije. Time se otklanja prepreka za davanje tzv. Kosovu statusa kandidata za članstvo u EU, kao i za prijem tzv. Kosova u NATO pakt.“ Dakle Čvorović akcentuje pitanje NATO-a, kao veoma važno, ako ne i ključno u ovom momentu. Lajčakova kampanja po pomenutim državama je samo potvrda ove teze.

Nepotrebni defetizam

Sam predsjednik Srbije je imao komentar na ovu tačku kad je rekao kako zapravo mi na to i ne možemo da utičemo ni na koji način. Čini mi se da je taj stav nepotrebno defetistički i krajnje opasan po državu Srbiju jer zapravo prijem Kosova u NATO bez našeg pristanka bio bi vrlo težak, prije svega zbog stava Španije koji je najčešće žešći i od našeg. Potpisivanjem ovog sporazuma kako ispravno reče Čvorović širom bi bila otvorena vrata ulasku Kosova u NATO.

Takođe, ulazak Kosova u NATO bi zacementirao za dug rok bilo kakvu mogućnost intervencije vojnim ili policijskim snagama na Kosovu i Metohiji, jer bi ista izazvala lančanu ugovornu reakciju svih članica pakta. Ovdje se može staviti primjedba kako je NATO i sada na KiM i kako bi svakako reagovao. To je takođe tačno, ali u ovim okolnostima bar ne postoji ugovorna obaveza svih članica NATO-a prema Kosovu*, pa bi bilo prostora da se traže disonantni stavovi unutar bloka, npr. kod Mađarske, Grčke, Rumunije, Bugarske, eventualno Francuske. To uopšte nije nevažna razlika, naprotiv, u nekom momentu može biti spasonosna po našu poziciju i kupiti nam neophodno vrijeme.

Bosanski recept

Kao nekakav vid ustupka nudi nam se stavka o poštovanju ranijih dogovora. Suštinski formiranje Zajednice srpskih opština. U tom kontekstu jasno je da Priština „tvrdi pazar“ i da neće lako prihvatiti čak ni tu svoju obavezu prema srpskom narodu. U svemu tome se pojavio nekakav prijedlog jedne njemačke NVO koji predlaže čak i promjenu imena ZSO i to ni manje ni više nego u „Zajednica opština sa srpskom većinom u Republici Kosovo“. Dakle, radi se sve da se buduća zajednica potkopa i obesmisli što je više moguće. Međutim, i da prihvate bilo kakav koncept, jesmo li sigurni da će to biti garancija srpskoj bezbjednosti, naročito u kontekstu svih ovih etnički motivisanih, brutalnih napada na Srbe. A nemojmo zaboraviti da nećemo imati nikakvo pravo da intervenišemo po ovom sporazumu, ako nekakav Ustavni sud* bude arbitrarno tumačio odredbe o ZSO i tako obesmišljavao njeno postojanje. Da to nije nova taktika Zapada prema Srbima najbolje pokazuje odnos Ustavnog suda i centralnih vlasti BiH prema Republici Srpskoj. Naravno, ako se dotaknemo pitanja povjerenja, čini mi se da bi bilo suludo vjerovati i samoj albanskoj strani i Zapadu da će ispuniti ono što obećaju (sjetimo se izjave Angele Merkel o Ukrajini).

Sve ovo nas dovodi do pitanja zašto je predsjednik rekao da nam je ovaj koncept prihvatljiv, sa rezervom samo u pogledu jedne tačke. Kasnije je precizirao da je ta rezerva zapravo članstvo u UN, sve to pravdajući netačnom tezom da na NATO i EU ne možemo uticati. Itekako možemo, a čini mi se da nam to i primjer Kipra sa početka teksta pokazuje. Takođe, šta ćemo sa Uneskom, hoćemo li Prištini prepustiti i zaštitu naših manastira? Možemo samo zamisliti kako bi ta zaštita izgledala u slučaju nekakvih tenzija, incidenata i sl.

Naravno predsjednik se pravdao i ekonomskim posljedicama koje bi imali. Tu je naveo i povlačenje investicija i prestanak dolaska novih, prekidanje EU puta, ako je od toga išta i ostalo i eventualne ekonomske sankcije. Sve je to uticalo da bez ikakvog promišljanja i momenta kupljenog vremena predsjednik prihvati koncept sporazuma. Ne treba zaboraviti da u međunarodnom pravu izjave državnika često imaju obavezujući karakter.

Investitorsko oklevanje

Dakle, Vučić predstavlja povlačenje investicija kao jednu od najopasnijih posljedica. Prva stvar koja je ovdje jasna jeste zapravo to da je kompletan model ekonomskog razvoja u koji se naše vlasti kunu već decenijama doveden u pitanje, jer nas je doveo u odnos ozbiljne zavisnosti od Zapada. Ne treba zaboraviti da je taj put trasiran Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, na kome se (vidi čuda) i raspala Srpska radikalna stranka, nakon čega je osnovan SNS. Manjak sluha za domaću privredu, nesposobnost uvođenja reda u javna preduzeća i posljedična prodaja istih dolaze na naplatu.

Ali i pored svega toga primjer Rusije kojoj su uvedene najstrože sankcije od Zapada pokazuje kako bi izgledalo povlačenje investitora. Po istraživanjima zapadnih agencija ni 10% stranih firmi se nije povuklo iz Rusije. Radi se o nešto više od 8%. Dakle, uticaj države na privatne kompanije koje su se ustalile u dobrom poslovanju na nekom tržištu nije toliko jak.

(Ne)izvesnost blokade

Ako ovdje stavimo primjedbu da bi Zapad danas mogao da nam uvede totalnu ekonomsku blokadu jer nas NATO okružuje, što ranije nije bio slučaj, treba reći da to kao scenario svakako postoji. Tu suštinski dolazimo do uloge naše diplomatije i službi bezbjednosti koje ovih dana i mjeseci moraju izvršiti svojevrsnu invaziju na zemlje regiona i sam Zapad da vidimo do koje mjere su oni spremni da idu u sankcijama Srbiji. U prilog tezi da nisu spremne na radikalnu eskalaciju govori i izjava francuskog ambasadora dan posle Vučićevog obraćanja.

Takođe, u scenariju totalne blokade Srbije bi morale učestvovati i Crna Gora, Bugarska i Mađarska, pri čemu su naročito važne prve dvije zbog izlaza na more. Tu ne treba potcijeniti sasvim dobre veze našeg rukovodstva sa Radevim. A u slučaju Crne Gore može se samo zamisliti kakve bi posljedice po unutrašnju stabilnost imala odluka da se krene u takvu konfrontaciju sa Srbijom. Tako da i scenario okruženosti nije naročito izvjestan u ovom momentu, jer ne postoji visoka spremnost na eskalaciju u odnosu na Srbiju. Zato diplomatija obavještajne službe moraju da urade svoj posao na najvišem nivou, kako bi vlastima u Beogradu obezbjedili jasne informacije o tome ko je i koliko spreman na sankcije i blokade prema našoj državi, što u regionu, što na Zapadu.

Značajno, ne presudno

Na kraju ako se zapitamo i oko samog smisla pomenutih sankcija vidjećemo da ih je vrlo teško pravdati i na unutrašnjem i na međunarodnom nivou. Jer nije normalno da se od jedne zemlje traži da pristane na gubitak svoje teritorije i da to ratifikuje sporazumom, a zauzvrat joj se prijeti sankcijama. Prvo, u međunarodnom pravu su ugovori koji se potpišu pod prisilom ništavni sami po sebi. Drugo, kako će i zašto neke zemlje koje takođe učestvuju i imaju pravo veta u upravljačkom mehanizmu EU, koje nisu priznale Kosovo i koje imaju dobre odnose sa Srbijom, pristati na takve mjere?

Dakle, čini mi se da je realna teza kako je Zapad za sada spreman na ograničene sankcije bilteralnog tipa koje bi imale značajan ali ne presudan i poguban uticaj na našu ekonomiju. Naravno ostavljam mogućnost da vlast ima više podataka o tome, ali mi se zasad čini da je ovo najpribližnije stvarnom stanju. To ne znači da sitacija neće eskalirati možda u nekom momentu i do mjere prijetnje bombardovanjem i sl, ali je to dosta daleko od aktuelnog stanja stvari, što smo i u skupštini čuli od predsjednika države.

Nepotrebno istrčavanje

Mi smo, kako to naš narod lijepo kaže, „istrčali pred rudu“ prihvatanjem koncepta pregovora u ovom momentu, jer stepen eskalacije na koju je Zapad spreman prema Srbiji se ne čini dovoljnim za ovako drastičan ustupak čije sam stavke pojedinačno analizirao u tekstu.

Posebno je nejasno zašto smo prihvatili koncept, ne pokušavajući, čak možda i uz trpljenje određenih sankcija, da sačekamo bar nekakav rasplet sukoba u Ukrajini, gdje je ruska pobjeda sve izvjesnija. Isplivala je ovih dana informacija kako je CIA nudila ruskoj strani da se zaustavi na zauzetim teritorijama i da će Zapad to priznati. Naravno, SAD su tu vijest demantovale, ali na to treba gledati kao na neku vrstu probnog balona za zapadnu javnost jer svima postaje jasno da je scenario ukrajinske pobjede nemoguć. S druge strane, stiče se utisak da je Rusija sve odlučnija da ide do potpune pobjede u ovom sukbu. Kao važnu stavku treba pomenuti izjavu Medvedeva da Ukrajini neće trebati zapadne podmornice jer neće ni imati izlazak na more. Dakle, imamo jasne naznake od ruskog političkog vrha da će Moskva ići na zauzimanje Odeske oblasti. Ako im taj naum uspije, Rusija će izaći na direktnu granicu sa Rumunijom. Dolazak super-sile na granicu jedne balkanske države moraće uticati i na bezbjednosnu dinamiku unutar samog poluostrva.

Ne čini li se da od toga momenta imamo uveliko otvoreno „istočno pitanje“, sa sličnom strukturom odnosa koja ga je istorijski karakterisala? A ne treba ni zaboraviti da ruski uticaj na isto postaje presudan onda kada je carska Rusija zagospodarila Crnim morem. Istorija se, dakle vraća u sličnom vidu, samo sa modernim i nuklearnim sadržajima, a na nama je da se pozicioniramo i čuvamo naše interese strpljivo i mudro kako su to radili veliki Jovan Ristić, Nikola Pašić, Stojan Novaković i drugi, i da se u politici vodimo razumnim procjenama i balansiranjem, a ne ishitrenošću i strahom, što je, čini mi se, često bio slučaj.

autor:Mihailo Bratić je publicista i apsolvent Fakulteta političkih nauka u Beogradu

Naslovna fotografija: Zoran Žestić/Tanjug