STAV
Piše: Nikša Mistović
Bliži se Vidovdan. Bitan praznik za Srbina. On mu je ušao u dušu. To je put Srbinov ka Nebesima i Gospodu Isusu Hristu.
Danas, više od 630 godina što reći? Pustoš i praznina. Otvaramo Stari Zavjet, Knjigu Proroka Malahije i čitamo: „Odnosite na moj oltar hljeb oskvrnjen, i govorite čim te oskvrnismo? Riječ što govorite: sto je Gospodnji za preziranje.(Malahija 1;7)“. Upravo mi smo oskvrnuli Oltar Gospodnji i došli smo tu gdje jesmo. Da li smo bili upozoravani? Da, nego malo ko je čuo. U knjizi SRPSKI ZAVET NA RAZMEĐI SVETOVA Vladike Nikolaja Velimirovića (SVETIGORA, CETINjE 2001.) U radu ČIJI SI TI NARODE SRPSKI na strani 32. čitamo: „Zar ne vidite da stavljajući sve pod pitanje, mi dovodimo sve u pitanje? Dovodeći sve u pitanje, mi spremamo novo Kosovo, ali ne slavno Kosovo, nego sramno…“. Ovo je kazano 1939. godine. 60 godina prije NATO bombi i proglašenja šiptarske kvazi države Kosovo. Šta je tu problem? Tačno je da je vodilja kosovskih junaka 1389. godine bila: Sve za Hrista, a Hrista ni za šta!
Ko je nas vodio 1999. godine i koga je taj vođa slijedio? Pitanja na koja moramo da damo odgovor. Taj vođa nije vjerovao u Hrista Boga. Odakle je potekao? Iz Saveza Komunista/ Komunističke partije. Što partija uči? Da nema Boga? Čak po Florensu komunisti početak je mudrosti mržnja prema Bogu. To je taj oskvrnjeni hleb. Na 4-om kongresu KPJ u Drezdenu 1928. godine vidimo gotovo da je sve urađeno što je odlučeno na tom kongresu. Kosovo je trebalo izdvojiti i pripojiti Albaniji. U tom smislu su jugo – komunisti pozvali „Kosovski Komitet“ i „radničku klasu“ da pomogne i podrži ustanak kako bi se spojio ugnjeteni i raskomadani albanski narod da stvori ujedinjenu i nezavisnu Albaniju?! Slobodan Milošević je svojim bezumljem, kao i mnogi obezboženi srbski intelektualci, dao doprinos rečenome. Čast narodu na herojskoj borbi. Tzv. srpska elita nakon Tita ga je izdala.
1985. god. 2014 Srba sa Kosova je napisalo peticiju tadašnjem partijskom vrhu Srbije. O toj peticiji drug Slobodan Milošević je rekao: „Mi smo se ovde suočili sa jednim drastičnim primerom političke zloupotrebe velikih problema koji stvarno postoje, da bi se manipulisalo ljudima, da bi se razbuktavao nacionalizam. Nije reč i spontanom već o pažljivo pripremani neprijateljskom delovanju…“. Znači Šiptar može da te gazi, ponižava i progoni a ako se Srbin pobuni, e to je “nacionalizam i neprijateljsko delovanje“?!. Da, to je mislio Slobodan Milošević jer za komuniste svaki Srbin je „opasnost i povampireno Dušanovo carstvo“ a u Drezdenu 1928. KPJ je učila da su Šiptari raskomadani i ugroženi?! Teror nad Srbima na Kosovu i u Albaniji od dolaska Turaka do danas gotovo da nije prestajao. Potpisivanjem kapitulacije 1999. godine Slobodan Milošević je pokazao svoj stav prema srpskom narodu i Kosovu. Tada je broj Srba smanjen. U ratovima 1991 – 99. izgubiti 10000 vojnika isto je što i 1914 godine izgubiti stotinu hiljada. Te 1914. godine srpska kuća je davala šest momaka odraslih za pušku, a devedesetih je jedan u porodici.
Znači, nije bilo vjere u Hrista i zamislite tezu srbskih slijepaca: Knez Lazar i kosovski junaci su 1389. godine išli svjesno da izgube bitku „da bi dobili Carstvo nebesko“?!. Bezumlje. Pjesma kaže: „trideset dana trideset kaluđera“! Izgovarano je Oče Naš. Kaže se u molitvi:“ Da bude volja tvoja i na zemlji kao i na nebu“, u toj bici, znači boriš se „Za Krst časni i slobodu zlatnu“ i da Vjera Hristova pobijedi kao i Srbska vojska.
O ovome se vrlo malo ili nimalo govorilo. Gorka istina ali ljekovita pri spoznaji sebe, svoje vjere i svega što nam je sveto. Mi smo Kosovo izgubili kao i Hrista u umu, srcu i duši. Na našu nesreću.
Izvor: Srpsko ujedinjenje
