Nakon poraza Borisa Tadića prije jedanaest godina na predsjedničkim izborima u Srbiji, govorkalo se da ga čeka pozicija u važnoj međunarodnoj organizaciji, ali to se ipak nije desilo. Sada se slične najave čuju u vezi Mila Đukanovića. Zanimljivo je napraviti neku malu inventuru o eksjugoslovenskim političarima koji su napravili karijeru u međunarodnim organizacijama
Još od raskida sa Staljinom 1948. godine, Jugoslavija je, barem neformalno, bila inkorporirana u zapadni politički poredak. Nekoliko godina kasnije, govorkalo se da je Jugoslavija u praksi članica NATO saveza, koliko god neformalno nije bila. Četrdesetak godina kasnije, Jugoslavija se u ratu raspada. Prethodno je pao Berlinski zid, nestao je Varšavski pakt i suštinski su se pogubili razlozi za postojanje samog NATO saveza. Novi razlog za svoje postojanje NATO pronalazi upravo u ratovima koji su pratili raspad Jugoslavije. Najprije, barem kratkoročno, NATO ad hok bombarduje položaje vojske bosanskih Srba. A zatim, četiri-pet godina kasnije, bombardovanjem SR Jugoslavije stvara se srednjoročni i dugoročni okvir za opstanak i razvoj ove vojne alijanse.
Među zemljama koje su nastale raspadom Jugoslavije, većina njih je danas u punopravnom članstvu NATO saveza. Slovenija, Hrvatska, Sjeverna Makedonija i Crna Gora su punopravne članice NATO-a. Kosovo, koje je za većinu članica NATO saveza nezavisna država, nije članica, zato što je pojedine članice (od Španije do Grčke) kao nezavisnu državu ne priznaju, pa punopravna članica kao takva i ne može biti, u praksi u mnogo čemu funkcioniše kao baza tog istog NATO saveza. Bosna i Hercegovina je formalno zemlja kandidat za članstvo koja sprovodi akcioni plan koji treba da dovede do učlanjenja. Do prije nekoliko godina, to je bio plan iza koga su stajala oba entiteta i sva tri konstitutivna naroda. Posljednjih godina, iz Republike Srpske stižu pozivi na neutralnost BiH, na tragu neutralnosti Srbije. Ipak, i sama Srbija, koliko god bila nečlanica, izuzetno efikasno sarađuje sa NATO savezom.
Bilo kako bilo, pred NATO-om je izbor novog generalnog sekretara, a među imenima koja se u kuloarima pominju su i dva eksjugoslovenska političara: Andrej Plenković i Milo Đukanović. To da Plenković ima pristojne šanse da bude novi generalni sekretar NATO-a je došlo i do vodećih švedskih dnevnih listova: Aftonbladet i Svenska Dagbladet. O Đukanovićevom preuzimanju NATO-a još uvijek se više govorka na samom Balkanu, nego u ostatku Evrope ili čak u Americi. Ipak, jedan detalj možda više ide u korist Đukanoviću, nego Plenkoviću. Plenković je, naime, još uvijek vjerovatno najpopularniji političar u Hrvatskoj i lider koji ima sasvim realne šanse da i u narednim godinama vlada Hrvatskom. Đukanović je, međutim, upravo izgubio na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori, povukao se sa čela svoje partije koja, po svoj prilici, neće imati nikakve šanse da participira u budućnoj crnogorskoj vladi. Imajući u vidu njegove zasluge za ulazak Crne Gore u NATO, kao i strateški (jadranski) značaj ove male zemlje, nije nemoguće da bi ovo mogla biti zgodna nagrada u vidu funkcije sa svjetskom težinom i sa stvarnim diplomatskim imunitetom.
Socijalistička Jugoslavija bila je među zemljama osnivačicama Organizacije ujedinjenih nacija (OUN). Nije tih zemalja u oktobru 1945. bilo mnogo, odnosno, bilo ih je višestruko manje nego što je danas zemalja članica. Ipak, druga Jugoslavija je u blizu pola vijeka svog postojanja samo jedanput imala predsjednika Generalne skupštine UN-a. Desilo se to 1977. godine, a na toj uglednoj funkciji našao se Lazar Mojsov. Od raspada Jugoslavije, prošlo je jedva trideset godina. Za sve njene zemlje nasljednice konačni simbol prave nezavisnosti bio je upravo ulazak u OUN. I današnji status Kosova tu je više nego indikativan. Trideset godina poslije Lazara Mojsova, etničkog Makedonca, ponovo je jedan Makedonac postao predsjednik Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Bio je to Srđan Kerim, kao predstavnik tadašnje Bivše jugoslovenske republike Makedonije, a današnje Sjeverne Makedonije. Zatim je samo pet godina kasnije, na poziciju predsjednika Generalne skupštine Ujedinjenih nacija stigao Vuk Jeremić kao predstavnik Republike Srbije. Imajući u vidu da je tokom posljednje decenije dvadesetog vijeka Srbija bila pod najjačim sankcijama Ujedinjenih nacija, da je bila izgubila stolicu u „svjetskoj organizaciji“ i da je bila parija globalnog poretka, ovaj uspjeh je bio još veći. I sam Vuk Jeremić je poslije svog mandata na čelu Generalne skupštine razvio još veću ambiciju. Poželio je da se nađe na čelu OUN-a kao generalni sekretar. Zbog dužeg mandata, u cijeloj istoriji Ujedinjenih nacija bilo je ukupno devet generalnih sekretara. To je jako važna i uticajna pozicija, a Jeremićeva kandidatura definitivno nije bila puka formalnost. Imao je snažnu podršku, ali je naposljetku ipak poražen od strane Antonija Gutereša. Ipak, vrativši se u Srbiju i u aktuelnu unutrašnju politiku, Jeremić je donio i svoj međunarodni ugled kao znatan simbolički kapital.
Jeremić nije bio jedini eksjugoslovenski kandidat za poziciju Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. Sličnu ambiciju je imao i nekadašnji slovenački predsjednik Danilo Turk, ali je takođe bio neuspješan. Ipak, on je kao svojevrsnu „utješnu nagradu“ dobio čelnu poziciju u organizaciji Madridski klub. Osim Turka, među članovima Madridskog kluba su i Ivo Josipović, Boris Tadić, Milan Kučan, te Zlatko Lagumdžija. Kučanova politička karijera datira još iz vremena SFRJ, no upravo su Tadić, Josipović i Lagumdžija protagonisti prve postjugoslovenske političke „nenacionalističke“ reprezentacije, liderske generacije od koje se očekivalo da završi sa ratnim narativima. Njihov učinak zapravo i nije bio toliko loš, koliko ga je brzo vrijeme pregazilo. Onomad su, međutim, oni kao lideri postigli nešto što se činilo nezamislivim. Okončali su „haško poglavlje“ lokalne istorije isporučivši posljednje neuhapšene optuženike za ratne zločine. Tu je posebnu hrabrost pokazao Tadić uhapsivši i izručivši Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Takođe, posjećivali su stratišta na kojima su „njihove“ vojske počinile zločine i izvinili se žrtvama. Bilo je na neki način očekivano da predpenzionerske dane provode na nekim važnim međunarodnim pozicijama. To se, međutim, nije desilo. Na neki čudan način, sada tavore na političkom rubu u svojim zemljama. To se nedavno promijenilo za Zlatka Lagumdžiju nakon što je njegov nekadašnji politički štićenik Denis Bećirović izabran za bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. U skladu s tamošnjim zakonima, svaki član Predsjedništva ima vlastitu „kvotu“ ambasadora u čiji izbor se druga dvojica ne miješaju. Tako je Bećirović Lagumdžiji darovao njujoršku poziciju ambasadora Bosne i Hercegovine u OUN. Boris Tadić je predsjednik političke partije koja je ostala ispod cenzusa ne samo na državnim izborima u Srbiji, nego i na gradskim beogradskim, dok Ivo Josipović više medijskog mjesta u posljednje vrijeme dobiva kao kompozitor nego kao političar.
U redovnim, već ritualizovanim, prisjećanjima na Zorana Đinđića o godišnjici atentata često se pojavljuje topos da bi on danas, da je živ, imao katedru na nekom važnom svjetskom univerzitetu ili pak jaku poziciju u nekoj međunarodnoj organizaciji. Kao i sve „šta bi bilo, kad bi bilo“ projekcije, i ovdje se, naravno, radi o pukom nagađanju. U tom smislu je zanimljivo primijetiti da prvi Đinđićevi saradnici poput Zorana Živkovića ili Čedomira Jovanovića već neko vrijeme predstavljaju političke mrtvace, bez ikakvog uticaja bilo u unutrašnjoj, bilo u vanjskoj politici, ako ne računamo skoro karikaturalno Jovanovićevo službeno „savjetnikovanje“ kod Željka Komšića, hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Objektivno je iz cijelog tog „DOS-ovskog“ kruga jedini čovjek koji je ostvario koliko-toliku respektabilnu poziciju unutar nekih međunarodnih organizacija zapravo Goran Svilanović koji je, primjera radi, unutar OSCE-a od 2008. do 2012. bio koordinator za ekonomske i ekološke aktivnosti. Bosanskohercegovčka političarka Dunja Mijatović na lokalnoj sarajevskoj sceni dugo je bila poznatija kao ćerka ratne članice Predsjedništva BiH Tatjane Ljujić-Mijatović, nego po sopstvenim aktivnostima. To se, međutim, u nekom trenutku promijenilo, pa je upravo ona postala vjerovatno najvidljiviji bh. kadar unutar evropskih međunarodnih institucija. Trenutno je na poziciji komesarke Savjeta Evrope za ljudska prava, a prethodno je bila predstavnica OSCE-a za slobodu medija.
One zemlje Zapadnog Balkana koje još uvijek nisu članice Evropske unije dobro znaju za figure Tanje Fajon ili Tonina Picule, čiji se stavovi i izjave o evropskoj perspektivi Srbije, Crne Gore ili Bosne i Hercegovine često citiraju. Bilo kako bilo, ako se vratimo na početak, potencijalni izbor bilo Andreja Plenkovića, bilo Mila Đukanovića na poziciju čelnika NATO saveza bio bi nesumnjivo najveći uspjeh nekog eksjugoslovenskog političara u hijerarhiji važnih međunarodnih organizacija. Prošlo je više od trideset godina otkad su narodi i narodnosti redom napravili svoje države. Postavlja se pitanje je li to dosta kukavan bilans? Najpoštenije bi bilo reći da je realan. Sve zemlje nasljednice Jugoslavije jednostavno su previše male da bi imale znatniju političku težinu. I ne samo to, i „velika“ Jugoslavija je realno bila zemlja srednje veličine, ali su je geopolitičke hladnoratovske okolnosti i Titove liderske vještine uzdigle na mnogo važniju poziciju od one do koje je mogla realistično da teži. Da Tito na ravnoj nozi sa liderom drevnog i ogromnog Egipta i kolosalne Indije osniva „nesvrstane“, to je bilo moguće samo u vrlo jedinstvenoj istorijskoj situaciji. Današnji južnoslovenski političari niti imaju taj format, niti najčešće imaju okolnosti koje bi im išle na ruku. Otud uglavnom i tavore na margini istorije i na margini planetarnih političkih gibanja.
Piše: Muharem Bazdulj
