Sarajke, sada Kanađanke, Tanje – Stamenov i Pušara – i njihove porodice sudbinski su neraskidivo povezane od Atentata, preko Zimske olimpijade do današnjih dana
Piše: Nebojša Tošić
Kada pogledam niz put, put je taman dokle mi oko dopire. Dalje nema. Ili kada bacim pogled niz polje, pa se pogled sudari sa brijegom, naravno da ne znam šta se iza brda valja. Bog nam dade da vidimo dokle nam očinji vid dobaci, a pokloni nam da se sjećanjem vinemo u prošlost i maštom u budućnost.
Otkud sada ovo i čemu vodi, upitao bi se neki vrli pitac, a ja bih upitao njega da li zna da se prije par dana završila Zimska olimpijada u Sarajevu. U stvari, svake godine, negdje u ovo doba, (uzgred već 40 puta do sada, a Bog će dati dok je svijeta i vijeka da se spominje), neko će znati. Prvo oni koji su je doživjeli, pa njihova djeca, pa djeca njihove djece, i svako će imati neku svoju priču i neki „važan“ detalj što će polako prerastati u porodičnu sagu.
Sarajevo se, u stvari, pamti zauvijek samo po dva ugaona kamena, a to je Atentat i Zimska Olimpijada. Sve ostalo, ratovi, gladi, stradanja, radosti, žalosti, „naši“, „vaši“…, samo je „opšta slika“ kojom se mogu zaogrnuti svi, ama baš svi gradovi svjetski. Treće nema. I eto između ta dva „ugaonika“ smjestila se priča dvije Tanje rođene Sarajke, a sada nastanjene u Kanadi. Zajednička im je pokojna gospođa Borka Tošić djevojački Pušara. Starijoj Tanji Stamenov Ećim iz Šerbruka je ujna, a mlađoj Tanji Pušari iz Toronta je tetka. Pa su se tako ukrstile sudbinske priče porodica Pušara i Tošića. Kako sada to? Upitao bi se svako.
Kazivanje bake Jevdokije
-Pa to je barem (doduše samo nama) jasno, a biće i vama koji ovo čitate – kazuje Tanja iz Šerbruka, koja je ovu priču nedavno ispričala iz za kanadski list „Slovo“. -Moja baka Jevdokija Tošić, gledala je „svojim očima“ sa samo nekoliko metara, kako se svijet, doslovce, okreće na glavu. Na Vidovdan 1914. na uglu dvije ulice savršeno nepoznate ikome van Sarajeva, jedan sitni, gotovo dječak, jedan David tako reći, iskočio je pred Golijata. I baka je ovu priču pričala bezbroj puta jer su, zamisli ti to, novinari iz svijeta, godinama dolazili u našu kuću, uoči Vidovdana, da „iz prve ruke“ čuju kako je Gavrilo, heroj naš, pretumbao istoriju. San je to svakog novinara da priča sa očevicima ovako je baka Jevdokija, svjedok istorije, pričala znatiželjnim žurnalistima:
Dan prije Vidovdana, šetala sam lijevom obalom Miljacke i tamo se susretoh sa mojim poznanikom Danilom Ilićem. Sjedio je i sjetno pjevušio tada popularnu pjesmi „Oj Miljacko, tiha vodo hladna“.
-Danas smo nešto veseli!- nasmijala sam mu se jer sam osjetila tugu koja je proplamsavala iz njegovih očiju.
-Sutra, ako Bog da, biće još veselije – uz osmijeh mi je odgovorio Danilo.
Momačka i djevojačka posla i šale. A da je đavo šalu odnjeo pokazalo se već sutradan, bez obzira što je Miljacka i dalje tiho tekla, kao što će zauvijek, u nedogled i u beskraj, teći.
„Svijet se natiskao duž tadašnjeg Apelovog keja. Ja sam bila pred samim ulazom u „Šindlerov restoran“ na uglu Apelovog keja i ulice Franje Josifa. Auto u kojem je bio Ferdinand skrenuo je, tačno ispred mene u Ulicu Franje Josifa. Gotovo pored mene izdvoji se neki mladić i sa pištoljem krenuo ka autu. Kao u usporenom filmu vidjeh kako neki agent podiže pištolj, zatim nekog mladića koji se zabi u njega i omete ga da puca, a zatim pucnji Gavrilovi, pa skakanje agenata i krvavo i pretučeno Gavrilovo tijelo na zemlji. Naravno da tada nismo znali ko je ko, i u opštem metežu žandarmerija nas brutalno rastjera“
– Eto tako je, dakle, zborila Jevdokija Kukić, rođena na Baščaršiji u Piruši, (poslije Ulica Miloš Obilića) i kasnije udata za Ristu Tošića i poznata kao baka Doka.
„Tajna veza“ dvije porodice
Sjedimo nas troje: Tanja iz Šerbruka, Tanja iz Toronta i ja kao prvi im rođak „neutralni prenositelj“ razgovora, kako ne bi neko pomislio da sam novinar. Sve je „organizovala“ Tanja iz Toronta, kao nenadmašni virtuoz ne samo na klaviru već i na kompjuteru. „Okle“ bi ja znao da organizujem susret putem Zooma i da se još gledamo, pa još i pijuckamo nešto (t.j. ja). Bože lako li je danas biti novinar. Samo sjediš i pišeš. Ništa dnevnice, ništa službeni put, ništa avioni, kamioni i ostali prevoz. „Hej, haj, baš nas briga, vozamo se na taljiga…“. Taman tako. A onda će Tanja iz Toronta, Pušara, saslušavši Tanju iz Šerbruka, Stamenov, uskliknuti:
– Eto to je ta „tajna veza“ koja spaja naše dvije porodice. Ko bi rekao da su se prije 111 godina na tako malom prostoru našli i Gavrilo Princip i Mihajlo Pušara i baka Doka. I ko bi, osim sudbine, mogao dovesti i vezu te tri ličnosti. Prema pričanju moga tate Petra Pušare, koji se uvijek ljutio na nepravdu, a takav je ostao do kraja dugog života, Mihajlo je „nepravedno skrajnut“ i gotovo zaboravljen, a bijaše jedan od veoma važnih učesnika u organizovanju atentata i, evo znam sada, i u njegovom izvršenju. Pa će Tanja Pušara reči:
– I istoričari spominju našeg bratstvenika Mihajla Pušaru, a mnogi su ga se i sjećali. Bio je, kazivali su, lijep mladi gospodin, glumac i pjevač i dirigent Srpskog pjevačkog društva Sloga u Sarajevu. Toga Vidovdana slavne 1914. dirigovao je na prijepodnevnoj vidovdanskoj akademiji u Slozi. Kada se čuo prasak bombe koju je mladi Nedeljko Čabrinović bacio na Ferdinandov automobil, znao je da se istorija pokrenula. Istrčao je dobacivši da će se brzo vratiti. Nije se više nikada vratio u Slogu. Znajući raspored atentatora, našao se pored Gavrila pred Šindlerovim restoranom. Nagađali su da li će se automobil sa Ferdinandom vratiti iz Viječnice. Ljudi se nisu razilazili. I onda se pojavio auto. Vozač je skrenuo sa Apelovog Keja…
– O tome je Dedijer u svojoj knjizi „Sarajevo 1914. zaspisao: „…Kada je Princip potegao revolver, jedan detektiv je pokušao da ga zaustavi, na šta je Pušara nogom udario detektiva u koljeno, tako da je ovaj izgubio ravnotežu, te nije mogao da zaustavi atentatora…Pušara nije samo onemogućio detektiva da Principa spreči u pucanju, nego je, trenutak kasnije, jurnuo na poručnika dr Andreasa viteza fon Morseja, člana prestolonasljednikove pratnje, kada je ovaj iskočio iz automobila i nasrnuo sabljom na Principa…“ Mihajla su uhapsili tačno u podne, ali poslije sedam dana su ga pustili. Tada još nisu znali da je on poslao isječak iz novina u Srbiju, u kojem se najavljuje Ferdinandova posjeta Sarajevu i time pokrenuo borbenu grupu „Mlade Bosne“.
Ugašeno ognjište u Sebilju
-„… I odmah, nakon puštanja, pred zatvorskom zgradom su ga ponovo uhapsili i deportovali u prvi, do tada poznati koncentracionom logoru na svijetu, Arad u Rumuniji, isključivo ispunjen Srbima. Mučen stalnom glađu, batinama i boravkom u podzemnim kazamatima aradske kaznionice umro je u 29. godini života, a porodica njegova je prinudno raseljena. Tako je ognjište porodice Mihajla Pušare, u visočkom naselju Sebilj, za svagda ugašeno…“. Ovo je zapisano u izvanredoj knjizi doktora Bogdana D. Pušare „Bratstvo Pušara kroz vijekove“. Pa opet, kad se nekom slučajnom slušaću o atentatu pomene Mihajlovo ime, on pojma nema. Ipak, uspomenu na njega čuvaju i gaje članovi današnjeg Srpskog pjevačkog društva Sloga.
Eto, tako je nekad bilo, a sad se spominjalo. Kasnije se kćerka Blagoje i Tatjane Pušare, Borka, čiji je brat Petar Pušara otac Tanjinu, udala za sina Riste i Jevdokije Tošić, Slobodana, a ovi su imali i kćerku Gordanu udatu Stamenov, Tanjinu majku, pa su porodice Pušare i Tošići dovedene u neraskidivu vezu sve do dana današnjeg. Zato nije slučajno što su se ove naše dvije Tanje „našle“ i na Sarajevskoj Olimpijadi, 1984. godine, kada je otvaranje pratilo dvije milijarde ljudi diljem zemljinog šara. O tome Tanja Pušara, ova iz Toronta, pripovijeda.
Od osmog do devetnaestog dana, mjeseca februara, ljeta Gospodnjeg 1984. u Sarajevu su održane 14-te Zimske olimpijske igre. Ravno prije 40 godina, a kao da bijaše juče. I trajale su samo 12 a nama se činilo i čini da su trajale mnogo duže, pa evo sve do danas. Mnogi od nas, tada sarajevskih srednjoškolaca, nismo išli na nastavu jer smo se mjesecima uvježbavali za ceremoniju otvaranja ZOI . Posebno smo bili ponosni što je Sarajevo odabrano za domaćina igara ispred japanskog Sapora švedskog Geteborga, ali po pisanju „svjetske štampe“ glavni je motiv ipak bila želja da se Igre, kao simbol svjetskog mira i bratstva među ljudima – održe u gradu koji je dotada obično bio vezivan za izbijanje Prvog svjetskog rata. Olimpijada je trajala kratko, ali to vrijeme računam kao stvarno nezaboravan period moga života.
-Tokom naših priprema, pa tokom „generalnih proba“ pohodili su nas brojni novinari i fotoreporteri. Bili smo toliko naviknuti na njih jer nam je izgledalo da su i oni, kao i mi sastavni dio Igara, kao što je i svaki Sarajlija to stvarno bio.
Devojka sa naslovne strane
Vježbali smo po suhom, hladnom i bez snijega vremenu. To je, bilo dobro, ali nad svima nama je lebdjelo pitanje hoće li biti snijega. Stalno su nas slikali pa smo naviknuti na to zbijali šale sa fotoreporterima. Glavna je bila: “Ništa bez naslovne strane“. Kad jednog dana pojavljuje se jedan fotoreporter i sav sretan maše novinom i viče: „Gdje je djevojka sa naslovne strane?!“
-Svi se smiju i pokazuju prstom na mene. Fotografija za divljenje. Privukla je pažnju i velikog proizvođača zimske opreme. Nude mi ugovor da nosim njihove modele. Ali, naravno, premlada sam i moji roditelji odbijaju. Svejedno, bila su to srećna vremena. Samo osam godina poslije promijenio se naš život. Počeo je jedan od bezbrojnih građanskih ratova, ni prvi ni posljednji u svijetu, a ovaj se desio nama. Napustila sam Sarajevo ostavivši iza sebe sve što mi bijaše drago. Rijetko se tamo vraćam. Prebolno je jer i većina ljudi koje sam voljela i sa kojima sam odrasla više nisu tamo. I jutros sam slušala pjesmu koju je moj prijatelj komponovao o tim vremenima i nisam mogla da zaustavim suze…
Onda malo sjedimo i ćutimo zagledani u sebe. „Beše moje!“ što bi Mitke rekao…(onaj Borin iz Koštane).
-Nije nego!- reći će Tanja iz Šerbruka. – Vala se barem mi ne damo. I ovdje u Kanadi, kada snijeg vitla niz ulicu, a ja sa prozora gledam, jeste da mi je teško da se krećem, a opet kao da letim. Kako Tanja kaže, vježbali su za otvaranje po golomrazici bez snijega, pa i oni i svi mi smo zabrinuto gledali hoće li odakle zavaliti bjelina. A ono ko za inat, lijepo vrijeme. Ni oblačka. I sedmog fabruara, uveče, razočarenje na vrhuncu: Dalo nam Olimpijadu a snijega ni za lijeka!
– A sada ono što niko od nas „savremenika“ neće zaboraviti. Noć već osvojila, kad prve pahulje doslovno „grunuše iz nebesa“. Očas zabijeliše krovovi, pa drveće, pa ulice, pa onda nešto „što nikada nije bilo“, a za naših života sigurno neće. Bez ičijeg poziva, bez ikakve „uzbune“, bez riječi, počeše da se otvaraju kućna vrata. Domaćini, domaćice, djeca, hajmo curice, hajmo dječaci, milicajci, vatrogasci… Svi izašli sa lopatama u rukama ne samo na ulicama prema Koševu gdje će za par sati početi Ceremonija, već i na „padinskim dijelovima“, kako vole novinari tepati, pa na Grbavici, pa na Čengić Vili, pa niz polje prema Otoci i Alipašinu. Prema „naselju Solidarnosti“ koje je tu noć posudilo ime čitavom gradu. Grad Solidarnosti. Čistila sam snijeg ispred zgrade sa komšijama i poznanicima, svi veseli i razdragani, kao da je to jedino i najveće što možemo pružiti našem gradu.
-I prošla je Olimpijada u magnovenju. Samo dvanaest dana, hajde i dan dva gore ili dole, a opet kratko, prekratko da bi potonula u zaborav. Tih dvanaest dana bio je pečat koji se za uvijek utisnuo u srca svih Sarajlija i svih građana „Od Vardara pa do Triglava“- govori Tanja iz Šerbruka pa i njoj i Tanji iz Toronta, suza suzu niz lice stiže. A ja gledam u čašicu pa mi se nešto moja domaća loza magli. Šta joj je? Pa malo prije bijaše bistra ko suza.
Naslovna fotografija: Tanja Pušara i Tanja Stamenov
