Linč-rulja na Divljem Zapadu bila je neformalna grupa ljudi, koja je izvršavala egzekucije bez suđenja. Ta praksa je posebno uzela maha posle američkog Građanskog rata i najčešće je sprovođena nad crncima, kada su prestali biti robovi i počeli da dolaze u svakodnevnu interakciju sa bijelim stanovništvom. Dovoljno je bilo samo optužiti čovjeka za zlodjelo, bez ikakvog dokaza, i linč-rulja već je bila spremna da zadovolji „pravdu“. Šta druga strana ima da kaže u svoju odbranu, to njih nije interesovalo, jer u to vrijeme riječ jednog crnca vrijedila je koliko i zrno pijeska u pustinji. U svojoj surovosti posebno su se isticali pripadnici Kju Kluks Klana. Oni su za tu prigodu oblačili posebno šivene uniforme sa bijelim kapuljačama.
Kako se američko društvo polako civilizovalo, tako je i ova praksa vremenom suzbijana, sve dok nije gotovo u potpunosti iščezla.
Danas živimo u vremenu interneta, nemamo ljude sa bijelim kapuljačama, koji preko ritualnih egzekucija sprovode svoju pravdu u djelo. Ipak, imamo linč-rulju na socijalnim mrežama koja je spremna da na samo jedan mig bulevarskih novina saspe arselan mržnje prema svakome koga ovi markiraju za odstrel. Pretpostavka nevinosti odjednom više ne postoji. Šta druga strana ima da kaže u svoju odbranu, ni to nikoga ne zanima. Internet rulja traži samo jedno – osobu na kojoj će da iskali svoj bijes. Priča im se namjerno prezentuje crno-bijelom tehnikom, čime se udara isključivo na emocije i umrtvljuje svaka potreba za razmišljanjem. A ako im se neko suprotstavi i iskaže drugačije mišljenje, biće počašćen istim arsenalom uvreda kao i osoba targetovana za verbalni linč od strane trač novina, i to sve pod izgovorom empatije prema navodnoj žrtvi (kažem navodnoj, jer žrtvu i dželata kvalifikuje sud, a ne žuta štampa).
Za razliku od bijelih kapuljača, internet horda ne može da ubije, ali može čovjeku da uništi ugled i zagorča život do te mjere da ga komšije i prijatelji izbjegavaju na ulici. Ona ne razmišlja o tome da možda griješi, da osoba koju je novinarski poltron napljuvao možda i nije takva. A i zašto bi? Mnogo lakše je prikloniti se rulji, koja urliče u isti glas nego dva minuta koristiti moždane vijuge.
Ova praksa polako će se prenositi i na sudove. Sudije su ljudi od krvi i mesa, i ne mogu biti potpuno otporni na uticaj kolektivnog raspoloženja. Sve više ljudi će biti osuđeno prije nego što su zakoračili u sudnicu, prije nego što su riječ izustili.
I kada dođe dan u kome će glas rulje biti jači od glasa institucija, dan kada će između naše slobode i zatvorske ćelije stajati samo jedan prst uperen u nas (uz unaprijed pripremljene horde bukača), neka nam je bog na pomoći.
Izvor: Milan Milenković
