Ovde nisam, a tamo me nema. Ove reči mog prijatelja, koji već godinama živi u Švedskoj, zvuče kao pesma, a najbolje opisuju svu tragiku našeg rasijanja. Različite sredine različito prihvataju ljude iz drugih zemalja i kultura. Treba ipak biti iskren i reći da bar u evropskim zemljama problem uglavnom nije te prirode, te da deo odgovornosti leži i na samim ljudima koji žive u dijaspori, a pogotovo na matici i njenim institucijama koje bi trebalo da ih objedinjuju
Piše: VLADIKA GRIGORIJE
Poznajem jednog starijeg gospodina, finih manira, koji već godinama živi u Švedskoj. Godinama, dakle, ali on svoj život tamo i dalje doživljava kao stranstvovanje, pa često zna reći: „Ovdje (u Švedskoj) nisam, a tamo (u otadžbini) me nema.“
Pored toga što njegove riječi zvuče kao pjesma, što i ne čudi s obzirom na to iz kojih krajeva potiče, one ponajbolje opisuju svu tragiku našega rasijanja. Razumije se, ne doživljavaju svi svoj položaj na ovaj način; mnogo je onih koji su se sjajno uklopili u novo okruženje. Uprkos tome i dalje je previše onih čije stanje riječi ovog finog gospodina savršeno opisuju, iako to nisu u stanju da tako lijepo, poput njega, i izraze. Među takvima ima čak i onih koji su rođeni u dijaspori. Naravno, nije sve do njih; različite sredine imaju različite sposobnosti da prihvate ljude iz drugih zemalja i kultura. Treba ipak biti iskren i reći da, makar kada je riječ o evropskim zemljama, problem uglavnom nije te prirode, te da dio odgovornosti leži i na samim ljudima koji žive u dijaspori, ali pogotovo na matici i njenim institucijama koje treba da objedinjuju naš narod u rasijanju.
O tome koliko je za maticu (ili za matice: Srbiju, Republiku Srpsku – Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru) značajna naša emigracija rijetko se govori. Procjene o tome koliko se novca iz nje svake godine slije u matične budžete pokazuju kako je njen značaj u tom pogledu ogroman. Ali to je samo dio priče; letimičan pogled na istoriju naroda koji po mnogo čemu nalikuju nama i drugim narodima iz bivše Jugoslavije, a takvi su Grci, Jermeni, Italijani ili Irci, pokazuju kako dijaspora za maticu često može imati presudan značaj. Riječ je, dakle, o narodima čija je istorija često određena traumatičnim odnosima sa velikim silama pod čijom dominacijom su živjeli.
Iako je gotovo čitav život proveo putujući, Dositej Obradović se na kraju vratio da otadžbini da sve što je stekao i da sebe ugradi u njene temelje, kao zalog svima koji će ga na tom putu slediti i kao opomenu onima koji će se neodgovorno odnositi prema njoj i njenom mestu u evropskoj porodici naroda
Isto tako u našoj nacionalnoj istoriji postoje ličnosti koje nam u tom smislu mogu biti putokaz. Štaviše, riječ je o ličnostima utemeljivača Srbije kao države, kako one srednjovjekovne, tako i moderne.
Iako se u njegovom slučaju ne može govoriti o dijaspori u strogom smislu te riječi, ipak se mora priznati kako je Sv. Sava, utemeljivač naše srednjovjekovne crkve i države, bio svjestan značaja koji za opstanak i razvoj matice imaju njene institucije u inostranstvu. Dovoljno je samo pomenuti Hilandar, koji je bio kulturni izvor sa kojeg se napajala srpska srednjovjekovna država, ali ne treba zaboraviti ni na Savinu diplomatsku aktivnost uopšte. Ta aktivnost, usmjerena i ka Istoku i ka Zapadu, počivala je na simboličkoj ugradnji, kroz ktitorstvo, Srbije u vjerske, kulturne i političke institucije srednjovjekovlja, što je put koji su bez izuzetka slijedili svi vladari i crkveni poglavari nakon njega.
Kada je riječ o modernoj srpskoj državi, Dositej Obradović, njen prosvjetitelj, bio je čovjek suštinski određen iskustvom života u dijaspori. Iako je gotovo čitav svoj život proveo putujući, Dositej nikada nije ostavio svoju otadžbinu. Na kraju se vratio u nju da joj da sve što je stekao i da sebe ugradi u njene temelje, kao zalog svima koji će ga na tom putu slijediti, ali i kao opomenu svima onima koji će se prema njoj neodgovorno odnositi, naročito kada je riječ o njenom mjestu u evropskoj porodici naroda i kulturi kojoj se Dositej ne samo divio već ju je suštinski razumio. Da, razumio ju je iznutra, ali je bio svjestan i nezamjenljivog značaja koji ona može imati za emancipaciju njegovog voljenog srpstva. Upravo zato njegov primjer, za sve nas koji živimo i stvaramo u dijaspori, mora biti orijentir. Uistinu, na Dositeja bi se mogla primijeniti maksima suprotna onoj moga dobrog prijatelja: „Ovdje jesam, gdje god da sam, a tamo me vazda ima.“
Mnogo je mladih ljudi koji se školuju u inostranstvu. Kako god da odluče, od svih nas mnogo zavisi da li će oni ostati u vezi sa otadžbinom i kakva će ta veza biti. Naravno da država tu može mnogo da uradi. Potrebno je objedinjavanje, ali ne iracionalno i besplodno jedinstvo oko praznih parola
No, mora se to naglasiti, Dositej naprosto nije bio moguć bez pokroviteljstva istaknutih pojedinaca i srpske zajednice koje ga je svuda pratilo. Znali su njegovi savremenici, crkveni ljudi, bogati i ugledni trgovci, oficiri, da je takav čovjek dar njihovom narodu i zato su štedro podržavali njegov rad na sebi, jer je taj rad bio na opštenarodnu korist. Mislim da je to ono od čega i danas moramo početi, na šta se, zapravo, vazda moramo vraćati.
Mnogo je mladih ljudi koji se školuju u inostranstvu. Kako god da odluče i kuda god da ih život odnese, od nas, organizovanih srpskih zajednica u dijaspori, mnogo zavisi da li će oni ostati u vezi sa svojom otadžbinom i kakva će ta veza biti. Naravno da država tu može mnogo da uradi. Ali nezavisno od državne politike u našim maticama, osjetio sam da srpska zajednica u Njemačkoj ima mnogo potencijala, na prvom mjestu ljudskog. Potrebno je objedinjavanje. Nemam, pritom, na umu jedinstvo oko praznih parola, iracionalno i besplodno. Kao episkop osjećam odgovornost da na prvom mjestu radim na stvaranju prostora i ambijenta za pojavu autentičnih objedinjujućih inicijativa, a ne da ih namećem.
Ključna riječ u tom smislu je povjerenje, jer upravo je to ono što nam najviše nedostaje gdje god bili. I siguran sam da je baš povjerenje i njegov nedostatak moj prijatelj imao na umu kada se onako pjesnički izrazio o svom „stranstvovanju“.
