Piše: Leon Ćevanić
U „Velikom oktobru“, kako ga je sovjetska komunistička vlast kasnije nazivala, te u građanskom ratu koji je nakon njega uslijedio, uz pripadnike autohtonih naroda nekadašnjeg ruskog imperija sudjelovao je i velik broj ljudi iz zemalja bivše (odnosno, u tom trenutku buduće) Jugoslavije. Njihova brojnost, kasnije procijenjena na oko 30 hiljada, bila je tolika da se u sklopu boljševičke partije formirala posebna Jugoslavenska komunistička grupa. Među njima je bilo i mnogo Srba iz Hrvatske
Oktobarska revolucija 1917. godine na mnogo je razina označila prekretnicu u svjetskoj povijesti. Ubrzala je završetak Prvog svjetskog rata i učvrstila buduće položaje ratnih pobjednika i gubitnika, okončala je postojanje Ruskog carstva i time navijestila skori raspad preostalih europskih carstava, dala je velik zamah radničkim i socijalističkim pokretima u cijeloj Europi, ali i utjerala je strah u kosi starim strukturama. U „Velikom oktobru“, kako ga je sovjetska komunistička vlast kasnije nazivala, te u građanskom ratu koji je nakon njega uslijedio, uz pripadnike autohtonih naroda nekadašnjeg ruskog imperija sudjelovao je i velik broj ljudi iz zemalja bivše (odnosno, u tom trenutku buduće) Jugoslavije. Njihova brojnost, kasnije procijenjena na oko 30 tisuća ljudi, bila je tolika da se u sklopu boljševičke partije formirala posebna Jugoslavenska komunistička grupa. Među njima je bilo i mnogo Srba s područja Hrvatske, a ovaj tekst predstavit će one najpoznatije.
Kao vjerojatno najuspješniji i još za života u Sovjetskom Savezu najslavniji ističe se Danilo Srdić, rođen u planinskom predjelu Like na potezu od Ogulina prema Kninu, u selu Vrhovine, 1896. godine. Školovao se najprije u Beogradu, no s navršenih 16 godina odlazi u Rusiju kako bi pohađao vojnu akademiju. Ondje ga je zatekao i početak Prvog svjetskog rata, kada je 1916. godine, čim je postao punoljetan, upućen u 1. diviziju Srpskog dobrovoljačkog korpusa u čijim se redovima borio na Crnom moru. Ipak, Srdić se u ovom periodu priklonio revolucionarnom, antimonarhističkom pokretu, te je stoga odmah nakon izbijanja Februarske revolucije 1917. godine postao član Revolucionarnog vojničkog komiteta s kojim odlazi s bojišta na prostor Petrogradskog sovjeta u kojem su vlast već tad bile držale boljševičke frakcije. Ipak, ondje je kao ekstremist bio uhićen od predstavnika privremene državne vlade na čelu s Aleksandrom Kerenskim.
Međutim, njegovi suborci iz komiteta ubrzo su ga oslobodili iz zatvora, nakon čega je sudjelovao u svim ključnim trenucima Oktobarske revolucije, između ostalog i kao jedini pripadnik južnoslavenskih naroda koji je sudjelovao u jurišu na Zimski dvorac koji je označio početak vladavine boljševika na razini cijele države. Nedugo potom, i službeno je primljen u članstvo komunističke partije, a za vrijeme građanskog rata odmah se počeo isticati svojim vojnim i logističkim vještinama, zbog čega je brzo napredovao i u partijskoj i u vojnoj hijerarhiji. Bio je glavni osnivač Prvog sovjetsko-srpskog revolucionarnog odreda, kasnije izraslog u bataljun, a 1918. godine bio je jedan od osnivača Jugoslavenske komunističke grupe unutar boljševičke partije. Proslavljen kao uspješan vojni zapovjednik, ubrzo je postao poznat pod nadimkom Crveni komandant, a po završetku građanskog rata odlikovan je Ordenom crvene zvijezde, tada najvišim odlikovanjem sovjetske države.
U mirnodopskim vremenima nastavio je živjeti u bjeloruskom Minsku kao aktivni vojni kadar, došavši u konačnici do funkcije komandanta Trećeg konjičkog korpusa. Ipak, 15. juna 1937. godine, u jeku Staljinovih čistki političkih protivnika, Danilo Srdić nenajavljeno je uhićen pod optužbom da je „neprijatelj naroda“, sudionik zavjere vojnih krugova protiv Staljinove vlasti. U montiranom sudskom procesu osuđen je 28. jula 1938. godine na smrt strijeljanjem. Ovakav rasplet događaja ujedno ga čini i jednom od najpoznatijih žrtvi Staljinovih čistki s područja Jugoslavije. Za vrijeme Hruščovljeve vladavine, posthumno je rehabilitiran 1957. godine, a jedna ulica u Minsku danas nosi njegovo ime.
Podjednako je zanimljiva i biografija Vladimira Ćopića, rođenog 1891. godine u Senju, u obitelji podrijetlom iz Donjeg Lapca. Iako srpskog i pravoslavnog podrijetla, kao uvjereni antimonarhist najprije se priključio pravaškim krugovima, postavši dijelom organizacije Mlada Hrvatska, u čijim je redovima ostao sve do Prvog svjetskog rata kada ga je mobilizirala austro-ugarska vojska. Prilikom borbi na Karpatima bio je zarobljen od ruske vojske nakon čega pristaje nastaviti se boriti na ruskoj strani, kao dio Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Međutim, budući da je odbio položiti zakletvu vjernosti srpskom kralju, dana 11. maja 1916. godine isključen je iz vojnih redova i vraćen u status zarobljenika. U takvim se okolnostima zbližio s idejama komunizma, a već nakon Februarske revolucije pridružio se boljševičkoj frakciji pomažući im kao agitator, novinar te prevoditelj s ruskog na srpsko-hrvatski. Od člana Jugoslavenske grupe Ruske komunističke partije do maja 1918. godine postao je njezin sekretar, a ubrzo potom i predsjednik.
Krajem 1918. godine vratio se u rodni kraj, u novoutemeljenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca gdje je, nakon što se nastanio kod brata u Zagrebu, bio jedan od glavnih pokretača osnivanja Socijalističke radničke partije Jugoslavije (buduće Komunističke partije Jugoslavije), a odmah je postao i član njezinog Centralnog komiteta. U ovom je periodu sudjelovao na svim bitnim partijskim sastancima, te obnašao niz visokih dužnosti u partiji, uključujući i funkciju delegata na kongresima Kominterne. Kraće vrijeme bio je i urednik lista Borba, a preveo je i velik broj Lenjinovih djela, uključujući i slavni traktat „Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma“. Nakon zabrane rada Komunističke partije u Jugoslaviji, Ćopiću je 1925. godine suđeno za terorističke aktivnosti, no prilikom transporta iz zagrebačkog pritvora do kaznionice u Lepoglavi uspio je pobjeći nakon čega se sklonio u Sovjetskom Savezu gdje je započeo studij na Međunarodnoj lenjinskoj školi.
Zbog svog bogatog životnog i političkog iskustva nastavio je obavljati različite partijske funkcije u Kominterni kao predstavnik ilegalne Komunističke partije Jugoslavije. Između 1930. i 1931. godine bio je instruktor Kominterne pri Centralnom komitetu Komunističke partije Čehoslovačke, a 1937. godine odlučio je otići u Španjolsku i pridružiti se republikanskoj strani u građanskom ratu. Ondje je postao pripadnik 15. međunarodne brigade „Lincoln“, najprije kao politički komesar, a potom kao njezin zapovjednik, na koncu s činom potpukovnika. Ipak, u novembru 1938. godine povučen je nazad u Moskvu gdje je u jeku Staljinovih čistki uhićen, a 19. aprila 1939. godine i ubijen. Baš kao i za Danila Srdića, tek je koncem 1950-ih donesena odluka o njegovoj posthumnoj rehabilitaciji.
Kao istaknutije sudionike revolucionarnih zbivanja 1917. godine potrebno je istaknuti još i Dragutina Vidnjevića, rođenog 1891. godine, koji je pobjegao iz Zagreba i ostavio posao tipografskog radnika kako bi otišao u Rusiju i pridružio se boljševičkoj jugoslavenskoj komunističkoj grupi. Radeći na izradi propagandnih materijala uspio se istaknuti u boljševičkim krugovima, zbog čega je 1920. godine izabran u Prezidijum Centralnog jugoslavenskog biroa u Moskvi. Međutim, umro je već 1924. godine u Moskvi, od posljedica tuberkuloze.
Zanimljivu životnu priču imao je i Milan Kodrnja koji je početkom 1918. godine također iz Zagreba otišao u Rusiju i postao dijelom boljševičke partije, a osim u ruskom građanskom ratu, kao pripadnik Crvene armije borio se i u Drugom svjetskom ratu, da bi se 1945. godine vratio u Jugoslaviju, gdje je godinu dana kasnije i umro.
U socijalističkoj Jugoslaviji, Jugoslaveni-sudionici ruske revolucije, tzv. „oktobarci“, bili su slavljeni kao heroji, baš kao i borci u Španjolskom građanskom ratu (popularni „španci“) ili prijeratni komunisti koji su djelovali u ilegali. Povodom pedesete godišnjice Oktobarske revolucije, vlada Jugoslavije odlučila je izraditi poseban orden s Lenjinovim likom i natpisom „Proleteri svih zemalja – ujedinite se“, namijenjen preživjelim sudionicima ovih događanja rođenih na području Jugoslavije.
