SRBI – RASPETI NAROD!

0
126
  • Tako je, recimo, nordijska istorijska pamet odredila da Srba nije bilo do šestog/sedmog veka, a onda su se oni, odjednom i niotkud, pojavili na Helmu (ili na Iliričkom poluostrvu ili, po najnovijem, na Balkanu), i odmah se rasporedili od delte Dunava do Trsta i od Gemera do Peloponeza
  • Srbi su se pojavili kao uzgredni učesnici (kao kolateralne žrtve – takoreći) jer su iskorišćeni kao žiška da potpale sukob među Velikim Imperijama: u Prvom (najpre zvanom Veliki) – da se sruši Velika Pravoslavna Rusija, a u Drugom (koji baš i nije bio mali) – da se uspostavi Mala Jevrejska Država
  • Zanimljivo je da se na prvoj liniji fronta protiv Srba uvek nalazila domaća katolička i islamska koljačka rulja. I uvek pod uzdom istog moćnog zaštitnika: u Prvom svetskom ratu – onih koji su komunizam izvezli u Rusiju, u Drugom – istih tih koji ni nas bez te lepote nisu mogli ostaviti, a pod kraj prošlog veka – pod zaštitom istih uterivača demokratije koji su svojoj staroj demokratskoj argumentaciji sada dodali i osiromašeni uranijum
  • Predvodnici takvih „Srba“, u mnogo poslednjih godina, bili su ljudi male pameti i velikih ambicija, oni koji su najbolje znali da slušaju naloge Terala i Mantera, a nikad se nisu umeli zamisliti nad tim šta će takvi nalozi doneti; oni su podvlastili Srpsku Crkvu produžujući ponašanje svojih komunističkih učitelja, a ona se tome nije ni mogla odupreti budući da je u njenom episkopatu bilo mnogo komunista i nastranih i tek pokoji duhovnik (pri čemu su ovi poslednji posmenjivani i prognati) i tako se desilo da se protiv Srba udruže i njihova svetovna i njihova duhovna vlast i zajednički ih upute na bespuće

 

 

 

 

Dragoljub Petrović

„Razdvojen, rastrojen, raščetvoren – raspet“

Vl. Majakovski

PRETHODNA NAPOMENA

Ova je knjižica nastala slučajno, kao pokušaj da se odgovori na neka pitanja koja se o srpskoj prošlosti nisu dugo smela postavljati, a na koja su uvek odgovarali samo oni koji su sve znali i prema čijim je merama određivana suština srpske istorije. Tako je, recimo, nordijska istorijska pamet odredila da Srba nije bilo do šestog/sedmog veka, a onda su se oni, odjednom i niotkud, pojavili na Helmu (ili na Iliričkom poluostrvu ili, po najnovijem, na Balkanu), i odmah se rasporedili od delte Dunava do Trsta i od Gemera do Peloponeza. I od tada do danas ne posustaje germansko nastojanje da se njihovo tamošnje (ili ovamošnje) prisustvo prikaže kao slučajnost i da se oni otuda bace u more (bilo posebno, bilo zajedno s Grcima). Za to su u prošlom veku poslužila dva svetska rata, a sad i ono što se sa Srbima događa kao priprava trećega. Pri tome, u ona dva rata Srbi su se pojavili kao uzgredni učesnici (kao kolateralne žrtve – takoreći) jer su iskorišćeni kao žiška da potpale sukob među Velikim Imperijama: u Prvom (najpre zvanom Veliki) – da se sruši Velika Pravoslavna Rusija, a u Drugom (koji baš i nije bio mali) – da se uspostavi Mala Jevrejska Država. I da podmire makar deo onih računa koje su Veliki pripravili: u Prvom ratu ostali su bez milion i po glava, a u Drugom (i mnogo godina posle njega) – makar bez još dva miliona.

Te cifre pominju se tek uzgred i kao najava budućega opšteg srpskog sloma. Jer Rusima je komunizam isporučen 1917. i tokom mnogo sledećih decenija satro mnogo desetina miliona njihovih (boljih) glava, a Srbima je ta pošast stigla dvadesetak godina kasnije. U koaliciji s ustašama, ona je temeljito proredila zapadne srpske prostore, a tokom rata i posle njega isti posao nastavila i na onima istočnim satirući sve ono što je na bilo koji način pokazivalo nerazumevanje komunističke ideologije. (Treba reći da se komunizam Srbima najavio dve godine posle njegovoga „utemeljenja“ u Rusiji, ali prostor za njegovo delovanje, čini se, nije bio pripremljen; on je do pred Drugi svetski rat bio potisnut u ilegalu i delovao tamo gde je i uobličen i odakle je „otpremljen“ i u Rusiju i k nama.)

Da Vas podsetimo:  ŽIVOTNI VEK SRBA PRODUŽEN: U ovom okrugu se živi najduže, a evo gde najkraće!

Zanimljivo je da se na prvoj liniji fronta protiv Srba uvek nalazila domaća katolička i islamska koljačka rulja. I uvek pod uzdom istog moćnog zaštitnika: u Prvom svetskom ratu – onih koji su komunizam izvezli u Rusiju, u Drugom – istih tih koji ni nas bez te lepote nisu mogli ostaviti, a pod kraj prošlog veka – pod zaštitom istih uterivača demokratije koji su svojoj staroj demokratskoj argumentaciji sada dodali i osiromašeni uranijum. A kako je u Drugom svetskom ratu funkcionisala komunističko-ustaška koalicija na prostorima novouspostavljene Nezavisne Države Hrvatske (NDH), neka pokažu neke proste činjenice:

1) Pod Brozovom upravom (neposredno je o njegovoj zaštiti brinuo Bakarić) i Čerčilovim nadzorom, Jasenovac je bio „aktivan“ od osnivanja pa do na dve nedelje pre pada Berlina (i Zagreba), tj. do trenutka kad su svi Hitlerovi koncentracioni logori već bili pozatvarani i njihovi krematorijumi pogašeni;

2) Od 2. jula 1943. do 6. aprila 1944. Broz je pod svoju zastavu primio 80.000 narodnooslobodilačkih ustaša i uputio ih na satiranje Srba po istočnoj Bosni; nema podataka o tome koliko ih se upisalo u komuniste tokom sledećih 13 ratnih meseci, nije izvesno u koju grupu ulaze Trinaesta SS Handžar divizija Muhameda Hadžiefendića [Krsmanović 2001/1: 129] ili Šesnaesta muslimanska brigada (negde se i ona pominje kao „SS Handžar divizija“), pri čemu se ova druga posebno proslavila bacanjem u jame oko Foče više od pedeset hiljada srpske dece i u tome joj uspešno pomogla i „Deseta hercegovačka“ pod komandom Vl. Šegrta, ali je sigurno da ovima drugim pripada ona ustaška pukovnija Marka Mesića – koja se najpre proslavila pod Staljingradom, a posle s pokoljima nastavila po Šumadiji.) Ako se zna da je „partizanskim pokretom“ upravljao Čerčil, da je Broz bio saveznička i vatikanska marioneta, kao i da su mnogi potezi u tim igrama vučeni u dogovoru s Nemcima [Damjanović 2017], jasno je da su sva ratna dešavanja na Balkanu bila usmerena na satiranje Srba i da je u tome najznačajniju ulogu imalo ustaško-komunističko savezništvo (to je, uostalom, i zapisano u onoj komunističkoj naredbi od 27. dec. 1941: oni se neće boriti protiv Nemaca i ustaša i da su četnici jedini njihov neprijatelj).

3) „Još je uvek nerazjašnjen proces predaje vlasti »prelazne vlade« NDH 1945, od strane episkopata Crkve u Hrvata kroatokomunistima Vladimiru Bakariću, Andriji Hebrangu i pesniku Vladimiru Nazoru kao predstavnicima vlade federalne Hrvatske… Vladimir Bakarić uvažavao je nadbiskupa i izvodio ga pred Zagrepčane i javnost Hrvatske, ogorčenu padom NDH, da bi im simbolično predočio kontinuitet državotvorne politike Hrvata… Sama pojava dr A. Stepinca u javnosti bio je uspeh za kroatokomuniste Andriju Hebranga i Vladimira Bakarića koji su, nekoliko dana po proglašenju NDH, vodili neuspešne pregovore o legalizaciji KPH u ustaškoj državi 17. aprila 1941“ [Pejin 2016: 54; 2017: 52]. Ti su pregovori vođeni s Mladenom Lorkovićem, ministrom inostranih poslova NDH, i Milom Budakom, ministrom bogoštovlja i nastave, i ukazuju na povezivanje „ustaških i kroatokomunističkih vrednosti stvaranjem pretpostavki njihovog trajanja. Pregovori nisu dali očekivane rezultate. Ipak kontakti KPH sa delom ustaškog vrha, navodno demokratske orijentacije su nastavljeni. Hrvati komunisti trpljeni su, izgleda, u Zagrebu i drugim središtima NDH. Ove veze nisu istražene i ostale su kao partijsko-državna tajna na nivou Jugoslavije. Tokom rata postale su intenzivnije zbog neuspeha Vermahta i italijanske vojske na raznim ratištima. Pretpostavka za ovakav stav je sagledavanje kraja NDH od strane ustaške i duhovne elite »Crkve u Hrvata«“, s ciljem da se „u slučaju da Rajh izgubi rat da Hrvatska kod saveznika antihitlerovske koalicije osigura granice utvrđene od strane Nemačke i Italije aprila-maja 1941. godine“. S domobranskim i ustaškim vrhom, uz sve to, Lorković je 1943. pokušao da obnovi „veze sa KPH i KPJ. Tada su ustašama već bile poznate odluke AVNOJ-a donete u Bihaću 1942, u kojima su videli buduće izglede za kroatonacističku Hrvatsku. Radi pregovora poslali su delegaciju u zapadnu Bosnu na teritoriju koju su držali partizani. Cilj delegacije bili su pregovori za stvaranje zajedničke vlade sa predstavnicima ustaškog pokreta i Hrvatske seljačke stranke sa najuticajnijim ličnostima u Hrvata na čelu sa nadbiskupom Alojzijem Stepincem!“ [Pejin 2016: 54–55]. Ni ti „pregovori se nisu završili po želji »demokrata« iz ustaškog pokreta“, ali činjenica da su se i ustaše i komunisti „borili za istu Hrvatsku“, Stepincu je poslužila kao garancija da mu komunistički „sud ne može ništa“ i da je „sudnica pretvorena u pozorišnu predstavu stvarno montiranog procesa radi stvaranja mučenika“. Da su visoki dostojanstvenici Katoličke crkve bili zaštićeni pred komunističkim sudovima, Stepincu posebno nije trebalo razjašnjavati: oni su iza sebe imali i Vatikan i hrvatske komuniste, koji su mogli zaštititi, recimo, ratnog zločinca Antuna Akšamovića, biskupa đakovačkog, i odlikovati ga Ordenom bratstva i jedinstva prvog reda – za satiranje Srba u Slavoniji i Sremu; a i vatikanski „svemoćnik“ fratar Krunoslav Draganović, takođe veliki ratni zločinac, mirno je u Hrvatskoj poživeo svojih poslednjih šesnaest godina života (1967–1983). Komunizam i fašizam tamo su stvorili najčvršću koaliciju, s jedinim ciljem da se Srbi i pravoslavlje prorede i da se zapadni delovi Jugoslavije posle rata nađu u zoni potpunog engleskog uticaja. Tako se desilo da je, pod engleskim nadzorom i uz nemačku podršku, saradnja ustaša i komunista dovela do toga da je Jasenovac „funkcionisao“ do poslednjih dana rata i da je, pri tom, „istina o genocidu ostala zakopana u Vatikanu“.

Da Vas podsetimo:  Srbija u uličnoj izbornoj kampanji

4) Paralelno sa zatiranjem Srba u Jasenovcu i po drugim stratištima, Bakarić i Hebrang upriličili su 1944. i veliki „Kordunaški proces“ na kome je grupa istaknutih Srba osuđena i postreljana zato što su „govorili da je narodnooslobodilački pokret, navodno »protusrpski i velikohrvatski«, da se prema Srbima postupa bezobzirno, dok se prema Hrvatima postupa obazrivije, da su Srbi na oslobođenom području Hrvatske zapostavljeni, proganjani i potlačeni“. (Veća grupa optuženih tada je osuđena na „gubitak nekih prava“, ali je za mnoge od njih to značilo samo odloženo streljanje, a 1950. ista sudbina stigla je i njihove tadašnje tužioce Rada Žigića, Duška Brkića i Stanka Opačića-Ćanicu.)

5) Na isti način kako je to činjeno u Hrvatskoj, vlast je svuda u Jugoslaviji bila uperena protiv Srba i svi su „drugi narodi i narodnosti“ mogli da se prema Srbima ponašaju kao okupatori i takva je politika dovela do toga da su Srbi prognani iz Hrvatske, da su prognani iz „BH federacije“, da su u Makedoniji potpuno asimilovani, da su im u Crnoj Gori uzeta sva građanska prava, na Kosovu i Metohiji nije ih ostalo ni za jednu „dobru »žutu kuću«“, a u Sloveniji – izbrisani su iz spiska živih. Za sve to vreme, srpska vlast u svoja najviša dostignuća upisuje evrointegracije, korupciju, narkomaniju, „parade ponosa“ najavljujući da će u „Evropu bez alternative“ uvesti „Drugu Srbiju“, tajkunsku Srbiju, soroševsku Srbiju, „zaštićenu Srbiju“, pedersku Srbiju, polatiničenu Srbiju, tj. onaj soj njenih građana koji su se odavno ispisali iz srpskoga nacionalnog korpusa i vrlo uspešno preuzeli ulogu zakletih srpskih neprijatelja.

Predvodnici takvih „Srba“, u mnogo poslednjih godina, bili su ljudi male pameti i velikih ambicija, oni koji su najbolje znali da slušaju naloge Terala i Mantera, a nikad se nisu umeli zamisliti nad tim šta će takvi nalozi doneti; oni su podvlastili Srpsku Crkvu produžujući ponašanje svojih komunističkih učitelja, a ona se tome nije ni mogla odupreti budući da je u njenom episkopatu bilo mnogo komunista i nastranih i tek pokoji duhovnik (pri čemu su ovi poslednji posmenjivani i prognati) i tako se desilo da se protiv Srba udruže i njihova svetovna i njihova duhovna vlast i zajednički ih upute na bespuće. To se najizrazitije počelo događati u onom trenutku kad su drugovi-vladike (i srpski biskupi koji svoje knjige štampaju latinicom) shvatili da Patrijarh Pavle još nema nameru da um[i]re i oni ga „sklonili“ (tj. konfinirali) na VMA da bi imali vremena da svom „Svetom Ocu poravnaju put“ do onoga velikoga krsta u Nišu ili da posklanjaju ikonostase iz Žiče i Studenice, ne bi li se u tim srpskim lavrama „njihov Sveti Otac“ osećao kao u svojoj kući kad sa srpskim biskupima tamo bude služio mise zahvalnice za sve ono što su mu doneli Jasenovac, Jadovno i druge slične hrvatske „turističke destinacije“.

Da Vas podsetimo:  ALEKSANDRA JE ROĐENA I ODRASLA U NEMAČKOJ, ALI SE VRATILA SVOJIM KORENIMA: Služi vojsku u Srbiji i zaklela se da će čuvati otadžbinu!

U velikim istorijskim lomovima u poslednjih dva ili tri veka, sve činjenice na to upućuju, ne treba tražiti nikakvu drugu logiku mimo one koja bi se mogla označiti kao jedini interes nekih misterioznih sila i njihovih nevidljivih planera. Dobar je primer za to podatak da su se, recimo, na Mirovnoj konferenciji posle završetka Prvog svetskog rata na raznim stranama pregovaračkog stola našla dva rođena brata Vartburg: rat je progutao desetine miliona života, ali su njihove banke, kao i banke njihove sabraće, sve te reke krvi pretočile u zlato. I time označile zasnivanje projekta za svođenje broja stanovnika na Planeti na deset procenata njegove današnje populacije.

Iste te sile, pre sto godina, slomile su i Rusiju i zaustavile njen svakoruk uspon, a na sve što se sa Srbima događalo od tada do danas treba gledati kao na nastavak onoga „posla“ koji tada nije dovršen: pred novi odsudni pohod na Rusiju i Pravoslavlje mora biti smiren („pacifikovan“) Balkan, put do toga cilja vodio je preko razaranja Srbije i njenog etničkog prostora, a glavni razarači stigli, kao i Rusima, iz američko-zapadnoevropskih i vatikanskih demokratskih bordela i uzgred pobili tri i po miliona Srba, a ono što je od njih ostalo – razdrobili po novim balkanskim državicama.

I osudili na raspeće.

https://balkanskageopolitika.com/

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime