Srpkinje koje su pisale „mušku“ historiju

0
66

„Nesavršene Srpkinje” ili „Srpkinje s greškom” koje su, korak po korak, djelo po djelo, glas po glas, dokazivale postojanje i trajnost sasvim drugačije nacionalne i kulturne historije. Historije u kojoj su i njihovi glasovi konstitutivni, nezaobilazni dio. Često najvredniji.

Pored svega novog i revolucionarnog, kako idejno tako i u praksi, u pogledu historijskom, u stvaranju institucija prve nacionalne države, pa onda kulture – jer bez nje nema ničega – a u tome prije svega obrazovanja i školstva, naš genijalni Dositej Obradović bavio se i temom o kojoj je ostavio redove što se danas rijetko citiraju iako im je upravo sada čas više nego ikad da se ponovo stave u žižu. Tako, u svojim „Sovjetima zdravago razuma“, štampanom u Lajpcigu 1784., vrli Dositej sanjajući kako će izgledati buduća država, a u njoj njena nova, napokon slobodna pokoljenja, piše i ovo: „Najpre ćemo sazidati dve komotne i krasne škole: jednu za mušku decu, a drugu za devojke.“ Ovo je, dakako, na tragu shvaćanja epohe i u skladu s Dositejevom čednošću. No, on zatim dodaje nešto ključno, upozorenje svome rodu: „Nek se ne uzda jedan narod nikad doveka, k prosvećenju razuma doći, u kojemu žene u prostoti i varvarstvu ostaju.“ Dositej, kao pravi prosvjetitelj, odmah ima i precizan program po kojem djeca „od pete godine uzrasta do dvanaeste, svaki dan, osim nedjelje (…) u školi valja da provedu.“ Djeca, muška i ženska „istoriju, geografiju, logiku i naravoučitelnu filosofiju dobro valja da izuče“. Reformista izdvaja prvi po redu predmet i stavlja ga na prvo mjesto: „Istorija će ih naučiti, šta se je pre nas i do sad na zemlji desilo“.

Ovaj nam nauk, svemu kasnije unatoč, vrijedi i danas, kako u općoj, tako i uže u kulturnoj historiji našeg naroda. Iako, pravo pitanje bi moglo biti – čija je to točno historija, kome pripada i na koga se odnosi?

Jer, srpska kulturna historija – muška je historija. I kad govorimo o nacionalnoj kulturi i njenim najvišim uzletima – a oni su bili takvi da se u nekim poljima i oblicima mnogo veće kulture ne mogu podičiti sličnim skokovima i postignućima – mi svejedno govorimo gotovo isključivo o kulturi koju je stvorila samo jedna njena demografska polovina. Polovina koja je prigrlila sebi sve, i kulturnu i čitavu historiju i njihovo tumačenje. Odnosno, kako bi veličanstveni prota Mateja Nenadović u svojim nezaobilaznim Memoarima napisao: “…i žene baška a ljudi baška”.

Historija nejednakosti

Historija civilizacije u svakom dijelu i partikularnosti svugdje je, uprošćeno rečeno, ujedno i historija patrijarhata, u čemu se srpska kultura i nacija ne razlikuju od drugih, kao što se i ne mogu razlikovati. Ipak, kad se pogleda izbliza, upravo ovaj mali dio Evrope i svijeta, budući da nam je ovdje najbitniji, pokazuje se tu u svoj svojoj tragici, da je ta i takva prošlost, jednako i prošlost jedne dodatne krucijalne, a ekstremne nejednakosti. I to u najširim linijama i kroz glavne točke već, kroz ključne ličnosti kulturne historije Srba: od samog početka, ili prije početka, od srednjovjekovlja i mračnih daljina ere o kojoj tako malo sigurnosti i izvjesnosti imamo, a znamo još manje, razvijaju se uporno siluete i obrisi istih tipova žene, arhetipova u brojnim modalitetima i finesama doduše, ali koji se, jednom zadani, od tada neće mijenjati – skoro do modernosti.

Narodna poezija, najsnažniji i najizdržljiviji kontinuum kulturni, kako u predmodernom tako i u Nationbildung periodu, u epici je fiksirala i održavala taj odnos. U tom najboljem izrazu jezika i duha naroda, toga pokidanog i spajanog kolektiviteta, u točki strahovite diferencijacije srpske kulture od većine drugih, stvar se tematsko-motivski najjasnije vidi: to su same „kučke Vidosave” i „proklete Jerine” – žene prevarne, preljubnice i izdajice, sve isuviše tjelesne ili pak suviše vlasne. Ili strankinje – kojima, ako se baš jednom i povjeruje, onda se od njih makar zazire, ili ih se nelagodno poštuje kao nejasnu i ambivalentnu kopču sa Zapadom i zapadnom kulturom kao što je ličnost Ane Dandolo, unuke mletačkog dužda i žene Stefana Prvovenčanog i majke Stefana Uroša I.

Manastirske tame i teme

Kod one apsolutno najrjeđe sorte – kod pismenih žena srednjega vijeka, imena je još manje. Tu je svaki put odnekud, naročito od devedesetih, iskrsnula Jefimija – kao ime i kao pojam. Manastirske tame i teme, muka, bod igle u platno po pokrovima u prijetećim tišinama; zovu je prvom književnicom, s tri rada, sva tri u materijalu – vez na crvenom atlasu, na zavjesi, ukovan u srebru. Strah od Turaka poslije Kosova 1389, zacrnjen ton odeždi monahinja, hilijastika, istočni misticizam i srednjovjekovni arhimrak – Gistavu Koenu, njegovoj La grande clarté du Moyen–Age, i Milanu Kašaninu unatoč.

Nema skoro ničeg što bi se odvajalo od bizantsko-marijanskog kulta majke i žene i njene žrtve, a da bi se o tome govorilo u pozitivnom ključu. Ne treba biti deklariranim feministom ili gledati iz akronološke, anakronističke pozicije, iz takozvane unazadne pameti, da bi se taj model lako primijetio, do klišeja. Ne valja nam tu biti ni moderno surovima: čovjek se na to sve sažali, ako je u njemu malo suosjećanja, ali bez obzira na nj, zadatost stoji i tu promjene nema.

Da Vas podsetimo:  Luna (9) prelazi 12 km do škole: Jedini je đak u selu, pomaže u domaćinstvu, a želi da bude učiteljica!

U historijskim izgibenijima kad se Srbija otkinula odavno od greko-kršćanskog dogmatizma i kad je narodni glas progovorio kasnije o tome dobu, Majka Jugovića je ideal i simbol, napravljen da traje, sa zastrašujućom, neshvatljivom upornošću.

Ukratko: „žene kukaju a ljudi trpe” – kao kod Njegoša u prvom pjevanju Gorskog vijenca. U toj binarnosti „ljudi i žene”, na semantičkom je polju očito i jasno (?) kome pripada i ko reprezentira čitav humanitet („ljudi” u jednini, a kao pojam, „čovjek”, preuzima neutralno značenje, dok bi „muškarac”, kao jedino pravilno, bilo već priznavanje razlike), a ko je, naprotiv, „nesavršene ljudskosti”. Pseudostrukturalističkom formulom – „ljudi i žene” ne podrazumijeva A i B, dakle, nego nekakav A i A1 – gdje je drugo moguće samo kao ekstenzija, nedostatna prvoga, a nikako integralno nešto i odvojeno, različno, a jednakovrijedno.

Ali u poeziji, u tom najžilavijem i najživotonosnijem delu kulture, nalaze se i mnogo kurioznije i skrivenije, nužne idiosinkrazije, nedosljednosti i čak negacija: kao u nevjerojatnoj, vječno enigmatičnoj epskoj pjesmi o Banoviću Strahinji, unikumu u odnosu na ostatak narodnog ciklusa.

U Vlah-Aliji, koji otima ženu Strahinji, sve je ono nasilno, amoralno, prijeko i siledžijski vođeno, na liniji motiva koji stoljećima unaprijed prethodi liku Mare milosnice, onim andrićevskim „porivom nezdravog čoveka”. To je čulnost koja u sebi sadržava nešto opće naše, kulturno, a potpuno podsvjesno i strah od nje, od te čulnosti. Na svršetku Banović Strahinja ne dozvoljava da mu nevjernu ženu ubiju:

„Ne dam vašu sestru poharčiti,

Bez vas bih je mogao stopiti,

Al’ ću stopit’ svu tazbinu moju,

Nemam s kime ladno piti vino;

No sam ljubi mojoj poklonio.“

Takav kraj spada u najčudnije stvari koje je narodni duh artikulirao i spjevao, jednako kao i reakcija i zaključak na prošlo kroz zadnji dvostih – za koji dosad nisam uspio domisliti je li narodska posprdnost slabosti muškarca ili istinska začuđenost i udivljenje junaku:

“Pomalo je takijeh junaka,

Ka’ što bješe Strahiniću bane.”

Da se bije i da vrati „svoju ljubu” – Banović Strahinja odlazi na Kosovo polje, tamo gdje je početak i kraj svega. I tamo stajemo. Poslije kosovske katastrofe, preskočit će se nekoliko stoljeća (!) – mračni klanac i provalija, u vremenu koje je stalo u svemu osim u muci, preživljavanju i seobama koje će spasiti nacionalnu esenciju od nestanka, pod gušenjem od četiristo godina turskoga vakta, u vremenu kojem se u pogledu našega glavnog motiva nije dogodilo savršeno ništa.

Između mita i istine

Tek devetnaesto stoljeće u kojem će se zemlja uspraviti kao mitska žar-ptica i poletjeti zahvaljujući ustanicima i Prečanima koji su, što kroz Crkvu, a što kroz grencere i građane, svakojako preživjele po tim granicama, enklavama Sent Andreje i Arada, po gradovima Carevine, Zagrebu, Beču i Pešti održali i učvrstili ime roda kojem su, pogibelji, asimilaciji i svakom jadu unatoč, nekako nastavili pripadati.

Prvi je srpski ustanak donio i ženu koja se razlikuje od ostalih, onu što kao da nekako prvi put uzimaju za ozbiljno. Kako i ne bi kad se ona bavila „muškijem poslom”, najmuškijim, pa izgleda da su je malo iz straha, a malo iz respekta uzimali kao pola ludu, a pola sebi ravnu – miljenicu i milosnicu Hajduk Veljka – ili je, u obratu kakav je nužan, to on bio njoj, svakako jednaku mu, svu između mita i istine. Čučuk-Stana ratovala je s Turcima i kao kakav ratnik-profesionalac s drugim mužem kapetan-Jorgaćem na kraju otišla u Vlašku i Grčku da s njime diže ustanke. Umire u Ateni, a tu kontinentalku s istoka Srbije i – kako drugačije – Hercegovku porijeklom, sahranjuju na Sounionu, kažu neki najljepšem grčkom rtu, na Egeju, tamo gdje je ostatak Posejdonovog hrama i gdje je Bajron urezao svoje ime u kamenu ruinu.

U istoj eri pak, baš toj koju je inaugurirao i Bajron sam, u romantizmu, u Srbiji su žene po istome uvezenom modelu i inspiracija, ili grublje rečeno, objekti za mušku poeziju. O Mini Karadžić, Vukovoj kćeri pjeva Branko Radičević, uzoriti romantik, najljepše stihove naše poezije dotada, a trebat će nam preko sto godina da nam sruše i tu iluziju, onda kada Milan Kašanin nemilosrdno bude konstatirao da objekt tih stihova, Bečanka Wilhelmina Karadžić, žena kojoj je prvi jezik bio njemački, neće razumjeti toga krhkoga i divnoga mladića, figuru napravljenu iz samoga svjetla. Pjesme naravno ostaju, ali, da parafraziramo Kafku – ne za njih, za žene kojima se pjevalo.

Da Vas podsetimo:  Sve prolazi, samo vašar u Rumi opstaje

Tako Mihajlo Obrenović, knjaz i prvi srpski prosvijećeni državnik, svoju najljepšu pjesmu posvećuje jednoj od svojih tajnih izabranica, a tek će se nedavno otkriti da se radilo o uistinu prelijepoj, fantastično imenovanoj Kleopatri Karađorđević, kćeri kneginje Perside i kneza Aleksandra, sina Karađorđevog. Ironija je da se danas čini da je mogla biti i neka druga, bilo koja zapravo iz njegova kruga. U tome serklu je i Anka Obrenović u koju se zaljubljuje Antun Mihanović (da, taj Antun Mihanović, koji će napisati tekst Lijepe naše, buduće hrvatske himne), u nju koju je čaršija odmah prozvala Anka Pomodarka jer je voljela elegantnu odjeću i donosila bečku modu u tursku Srbiju. Ovu ženu koja je pisala, prevodila s njemačkog i svirala dva instrumenta, tu prvu – „prvonačalnu” – suvremenu srpsku spisateljicu, čaršija je zvala i „koketom i grešnicom”. Karakterizirala je ambicioznom arivistkinjom koja je kćer htjela udati za toga istoga knjaza Mihajla Obrenovića, da bi na kraju bila zajedno s njime ustrijeljena na Košutnjaku, fatalne 1868.

Počeci emancipacije

Druga polovina devetnaestog i početak dvadesetog vijeka, međutim, vrijeme je goleme i nezaustavljive koncentracije energije u mladoj državi, pa tako, logično, i oslobađanja ženske energije i pokretanja odavno nužnih tendencija emancipacije. Na teritoriji gdje se od ranije primilo legendarno Kolo srpskih sestara, stvara se i Beogradsko žensko društvo, organizacija sramotno neopisana i neopjevana, kako zahvaljujući kulturalnim zadatostima, tako i strahu i gluposti komunističkog sistema koji je svoj Termidor krenuo provoditi nedosljedno i tupo, iako je u ovoj organizaciji mogao lako i dobro napraviti vlastiti prirodni kontinuitet s AFŽ-om, recimo. Poslije, kad se o takvim vezama počelo (i teorijski) misliti, bilo je kasno.

Pojavljujući se kroz Kolo, kroz kult Cvijete Zuzorić, kroz rane socijalne (i socijalističke) tendencije u svojim različitim društvenim i kulturnim pojavnostima i (samo)reprezentiranju, uz rad na napretku i borbi žena kao kolektiviteta, razvija se unutar toga pak i onaj, pored znanstvenica, najrjeđi i najpotrebniji tip – umjetnice i intelektualke. Pa ako je i krenulo od romantičarskog kulta krhkih slikarki, tankih psiha, les femmes fragiles usred i nasuprot Femâ Sterije Popovića, kao kulturalne nužnosti, ta je epoha svejedno donijela nevjerojatne skokove u modernitet. Nadežda Petrović stvara impresionistički i fovistički, Jelisaveta Načić projektira zgrade i škole Beograda, urbanistički sređuje Terazije i Kalemegdanski park, a Jelena Dimitrijević, pjesnikinja, poliglota, protofeministkinja, pomiče neprekidno granice – unutar Srbije, ali i šire kulturalne granice, i to, najzanimljivije, prema traumatskom Orijentu – kao vjerojatno nijedna žena, umjetnica i intelektualac ranije. Te veličanstvene žene i individue prolaze onako kako su mogle i proći u onim okolnostima, noseći usud naroda jednako: Nadežda umire usred Velikoga rata, Jelena Dimitrijević u prvim mjesecima oslobođenog Beograda, 1945, zaboravljena sve donedavno.

Anakronizmi i u novom vremenu

U dvadesetom stoljeću, u eri kad je Srbija intelektualno zapanjujućom brzinom smanjivala distancu između sebe i zapadne modernosti, dvije najistaknutije ličnosti, intelektualke i stvaraoci obilježit će čitav period: Isidora Sekulić dakako, i Anica Savić-Rebac. Obje tragične ličnosti.

Prije toga, zemlja će preživjeti svoju pak najveću dotadašnju tragediju, od (bez)brojnih. Srpska historija je historija ratova, dakako, ili, kao što historičarka Dubravka Stojanović ne sasvim precizno kaže, „neprestanih priprema za rat”. Zato će Prvi svjetski rat donijeti i heroinu izniklu iz krvi, gara i tupog užasa toga sasvim nepotrebnoga događaja, monstruozne klaonice koja će Srbiji odnijeti skoro četvrtinu stanovništva. Heroinu koja će se, gotovo kao u kakvom dramskom djelu modernističke verzije komedije zabune, pojaviti i postati kroz potpuno muški princip, doslovno preodijevanjem – i na kraju taj princip nadvladati. Milunka Savić, kao u Njegoševom stihu, šiša svoje pletenice, preoblači se poput Virdžinijinog Orlanda i postaje dobrovoljac (u igri ironije oko takve rodne oznake) Balkanskih ratova, a onda i Velikog rata, skrivajući identitet (!), kao borac 2. Pešadijskog puka, čuvenoga i poznatijega po epitetu Gvozdeni. Nosilac Karađorđeve zvezde, kažu i najodlikovaniji borac (bez obzira na spol) u historiji ratovanja, poslije rata je čistačica, podiže mnogo djece i biva u socijalističkoj Jugoslaviji sahranjena u Aleji velikana. Vojna biografija, onakav militarni bekgraund suviše su uznemiravali srpski kolektivni puls, koliko god bio utišan i umrtvljen tada. Milunkina sjenka suviše je dražila narodu duboko usađen osjećaj da bi do te mjere ostao gluv za vlastitu prošlost i takvu ličnost ostavio bez reakcije, čak i u socijalističkom Beogradu.

Ratnica se nije mogla otpisati. Intelektualke i pisci, Isidora i Anica Savić-Rebac, jesu. I utoliko su drugačije sudbine.

Isidora Sekulić nije bila simpatična pojava. Nije morala ni biti. Kad je neko u nečemu toliko prononsiran, toliko prvi, to nosi težinu na leđima takvog pregaoca da se time ličnost mijenja dijalektički. Kod Anice Savić-Rebac pak, što maskulinistički dijelovi kulture ne vide, bez sluha za takve stvari i titranja, ali što i feministički krugovi odbijaju, vidljive su eksplozije jedne gotovo histerike, žene načete životom i borbom da se izbori za sebe i svoje mjesto, poziciju intelektualke koja joj po svemu pripada. I opet, ironično, uništene muškom historijom, preko najbližega, preko vlastitog muža, Hasana Repca, orijentaliste, slobodnog zidara i, zapanjujuće, četničkog dobrovoljca u Prvom ratu.

Da Vas podsetimo:  Samo trećina Srbije za ulazak u EU, protiv uvođenja sankcija Rusiji 80 odsto gradjana

U vrijeme jugoslavenskog staljinizma, iza Đilasove i Zogovićeve kritike Isidore, u trenutku kad ta žena i kao jedinka i kao intelektualac i autor najmanje može i smije, uočava se jedan naročit višak zlonamjere i osornosti – to nije samo pitanje ideološke razlike ka neprijatelju, to je osvetoljubivost i iritacija druge vrste, spolne i rodne. Treba vidjeti kako Zogović piše o Isidori u svom potkazivačkom i primitivnom tekstu – samo nevježa i cinik ne vidi danas u kakvim dubokim, a nesvjesnim kulturalnim zadatostima su pokušale opstojati i raditi te dvije žene. Jer, reducirano i namjerno vulgarno rečeno: za mušku kulturu – intelektualka je ili gorka baba (Isidora) ili histerika (Anica Savić) za čije okolnosti i takvo duševno i lično stanje u kome se našla nema razumijevanja. Nema treće. Za njih nema autonomije ni lične ni intelektualne.

Obje su bile žene staroga svijeta uprkos vlastitoj naglašenoj modernosti, ličnosti svijeta, da se tako kaže, građansko-monarhističkog, zasnovanog na jakoj nacionalnoj ideji, i u novom državno-ideološkom, „nadnacionalnom” dobu, u novom vremenu koje nije sličilo ni jednom ranije, s njima se kao „anakronizmima” lako obračunavalo.

Formalna jednakost

Jedna žena koja je pokazala što je bit takve nove i drugačije hegemonije (u oba smisla riječi!) bila je, ironično, ponovo jedna „nesavršena Srpkinja” ili „Srpkinja s greškom”.

To je Ženi Lebl, istinska moderna heroina – i pravo lice opasnog paradoksa novog sistema koji je prvi u historiji proklamirao ženska prava i formalno ženama dao jednakost. Ona je pravo lice takve dvostruke naravi Ideje koja je dala mogućnost i nadu emancipacije kao nijedan prethodni sistem – i koji je to gotovo odmah srušio vlastitim ideološkim i aksiološkim nasiljem. Paradoksalno s uvjerenjem, vjerom (!) i opravdanjem štoviše, da to čini u ime borbe koja je „iznad spolova”, koja je „klasna” i revolucionarna.

Taj režim jeste napravio gigantski skok u emancipaciji, dao ženama osnovno građansko pravo po prvi puta – pravo glasa – i kasnije i izuzetne profesionalne i umjetničke slobode, ali je u isto vrijeme dijalektički uskraćivao pravo na slobodnu, demokratsku misao uopće.

Svilena traka kontinuiteta

U godini kraja Drugog svjetskog rata, oslobođenja, i početka novog društvenog sistema, 1945. žene u ovoj zemlji prvi put dobivaju pravo glasa. Te iste godine u Njujorku umire Milena Pavlović Barili.

Ima neke simbolike i u tome mjestu gdje ona odlazi prerano s ovoga svijeta. Dok se u njenoj zemlji rađa novo doba, mučno, kompleksno, i napredno i zatvoreno, uz sto kontradikcija, doba koje se, evo, može opisati u mnogo suprotstavljenih termina, a da svi budu točni, nesretna slikarica stoji pred izlogom neke njujorške modne kuće koji bi mogla dekorirati ili gleda kome da proda svoje ilustracije za kakav ženski časopis.

Milena jeste svoje radove ponegdje i izlagala, o njoj se ponešto i pisalo, ali osim ako hoćemo sebi lagati i zavaravati se u smislu recepcije javnosti, od svega toga ostao je samo pokoji arhivski tekst, materijal za uporne tragače i opojnost slatke laži o njenim „velikim uspjesima”. Trebale su proći decenije da bi tu gdje se mjeri važnost na sve četiri strane svijeta tim istim ulicama hodala zaista i dokazano najuspješnija umjetnica čitave srpske kulture: Marina Abramović ulicama megalopolisa hoda glave podignute visoko, do osionosti i arogancije, ako tako hoće (a hoće). Ona je, pored živog bića, pored umjetnika s djelom, i metafora činjenice koja se nameće u svojoj nagoj očitosti: postati i biti nešto – da, može se. Ali samo pod uvjetom da se najprije ode.

Može se tako čak zamisliti ta slika kao akcija, performans: umjetnica vezana konopcem – ili svilenom trakom, vezana čvrsto, do zarezivanja u kožu, do krvi (da bude sve u, za nju tipičnoj, mazohističkoj dosljednosti). Onda krene takav veliki čvor sa sebe odmotavati satima ili danima i bacati ga na pod galerije. Taj konop što se odmotava iz šake umjetnice – je li konopac za spašavanje, ili za vješanje? Je li svilena traka prefinjenosti ili instrument za davljenje? Možda oboje.

U oba slučaja, prostirala bi se tako i time unatrag linija kontinuiteta s nasljedstvom žena iz srpske povijesti koje su, korak po korak, djelo po djelo, glas po glas, dokazivale ključno: kroz vlastiti bitak – i postojanje i trajnost sasvim drugačije nacionalne i kulturne historije. Historije kojoj su svi ovi glasovi njen konstitutivni, nezaobilazni dio. Često najvredniji.

Piše: Đorđe Matić

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime