Strogo povjerljivo – Projekt Doktor(i)

Tehnologija koja se ponavlja sa nekoliko ličnosti iz javne sfere, sa sličnim elementima ali i istom lekarskom profesijom kojom se akteri bave, upada u oči i prosto izaziva dešifrovanje cijelog postupka

Manipulacija javnim mnenjem na osnovu utjecaja na opšti interes kojim rezultira u jednom svom stepenu, može se izdvojiti i prepoznati kao protupravna radnja, a više takvih operacija sprovođenih od istih lica ili interesne grupe na prostoru političke cjeline jedne države – specijalni je rat protiv nje.

Tehnologija koja se ponavlja sa nekoliko ličnosti iz javne sfere, svojim sličnim elementima ali i istom profesijom kojom se bave akteri, upada u oči i prosto izaziva dešifrovanje cijelog postupka.

Angažman ministarke zdravlja Republike Srbije, gospođe Danice Grujičić, postao je u godinama iza nas, u javnosti vidljiv njenim vrlo žustrim javnim istupima o posljedicama bombardovanja SR Jugoslavije 1999. godine. S medicinskog, ali i etičkog, pravnog i sa svakog drugog stajališta posljedice takvog „mirotvornog“ NATO zločina su nemjerljive kroz jednu generaciju. I duži vremenski okvir ne bi bio dovoljan da se ustanove i prepoznaju sve degenerativne i patološke pojave proizašle iz dejstva osiromašenog uranijuma kojim su nam u goste pošle NATO članice. Zato, jer je osiromašeni uranijum u eksplozivnim sredstvima način trajnog uništenja i zatiranja, a ne tek nanošenja vojnog poraza. Gospođa Grujičić je skretala pažnju javnosti na te posljedice kojima je bio i jeste izložen srpski narod. Ali…

Prateći njen daljni angažman, pogotovo otkad se našla na izbornoj listi SNS-a, uočava se mnogo manje gorljiva briga o djelovanju osiromašenog uranijuma – a njena izabrana politička opcija ima vrlo slično djelovanje tom u osnovi nuklearnom otpadu – i posvećenje u naprednjačku elitu, ta inicijacija u kult Vladaoca, na poseban način pobuđuje pažnju, ali i sumnju. Ne samo u njenu iskrenost dok je na raznim tribinama govorila o posljedicama osiromašenog uranijuma, nego i u način funkcionisanja tog mehanizma usvajanja, pridobijanja, regrutovanja određene ličnosti za svoj politički program, ali u miraz uzimajući i sve one pozitivne reakcije i simpatije koje je izazivala kod svojih slušalaca. Naime, gradeći simpatiju, izražavajući slaganje s nekom ličnošću, dopustivši njen ulazak time u naš intimni prostor, naše prosuđivanje od tog trenutka biva oslabljeno takozvanom „kognitivnom disonancom“ – što znači da se jednom dat pristanak i dozvola, poklonjene simpatije definišu predstavu kojom zaokružujemo stav prema jednoj ličnosti i tako upisanu u naš „registar“ iskustva postajemo gotovo onemogućeni da je diskvalifikujemo u redovnom kognitivnom postupku.

No, uzevši u obzir širi plan, na krilima jedne kolektivne „kognitivne disonance“ na vlast su došli naprednjaci s Vučićem na čelu. Sad već iz daleke prošlosti i nemogućnosti da ispravimo stvari koje su se desile između odzvanjaju trube za oslobodilački napad na korupcijom zahvaćene institucije sistema kao fenomen koji je bio najveća prijetnja razvoju društva. Tako samopreporučeni Vučić, sa rejtingom – simpatijom i popularnosti – koji se preko noći izdigao visoko iznad svih ostalih, već 2013. počinje svoj slalom potpisa i sporazuma na neispravljivu štetu Republike Srbije i njenih vitalnih interesa. Međutim, velika većina običnih glasača ne može da se oslobodi te smetnje u vidu kognitivne disonance, koju su izazvale prvobitne simpatije izazvane lijepim riječima i beskompromisnim stavovima. U jednom od najznačajnijih sudskih postupaka tog doba, činjenica da gospodin Mišković izlazi kao apsolutni dobitnik, sa milionskim poravnanjem i novim megaposlovima, posmatraču koji se jednom „zaljubio“ u konkretnu političku predstavu i njenog glavnog glumca – jednostavno ne dolazi do svijesti.

no comment pic.twitter.com/8YYZmKUo88

— BABE-BAhati BEograđani (@BaOgra) December 11, 2023

 Doktori… Uživo pratimo jedan spin, koji se odigrava i dok ovo čitate, na sredstvima javnog informisanja, pogotovo na društvenim mrežama. Medijsko oblikovanje jednog aktera uz naravno izazivanje „kognitivne disonantne“ kod svih onih koji su u međuvremenu stekli simpatije i stali na stranu grupe ljekara iz Niša, sa izvjesnim Draganom Milićem na čelu. Taj proces se zahuktava, prepucavanje i objašnjenja, argumenti koji ne dopiru do većine prosječnih građana. Ipak, određeni rezultati već su se desili. Dok većina nije bila upoznata sa kontroverzama koje prate karijeru specijaliste Milića, bombastični naslovi o niškim ljekarima, koji prekovremenim radom vikendima skraćuju grozomorne liste, doprli su do mnogih i to mahom preko društvenih mreža koje su konstruisane za brzo oblikovanje mnjenja. Slike uz malo teksta urezuju se kao jezgrovite depeše našem umu i u našu svijest mnogo lakše nego dugački tekstovi, za koje usljed masovnog poremećaja pažnje nemamo ni volje a ni strpljenja. Već dobar dio javnosti vidi ljekare iz Niša kao heroje ovog doba lišenog empatije, a kamoli stručne pomoći koja ubrzava neumoljive liste čekanja za hitnu medicinsku pomoć i to samoinicijativno i van redovnog radnog vremena. Na drugoj strani, sud će morati da se bavi krivičnom prijavom protiv tih istih dobrotvora u bijelim mantilima. Dakle, već se formira jedan front, očito puno važniji nego problemi na kojima se kao na pogodnoj podlozi to sve bakterijskom brzinom razvija. Ostaje da se vidi kako će taj front u predvečerje novih beogradskih, ali još važnije u ovom slučaju niških izbora razvijati. Da li će svojim božanskim uplivom, kao Deux ex machina, reagovati sam Vladalac i mirotvorno razmrsiti ovaj čvor, da li će niški specijalisti zauzeti mjesto u redovima tzv. Opozicije, ili će pod nekim novim barjakom kao zaseban projekt vlasti ili opozicije slično pokretu „Mi“, osnovati neku grupaciju da zaštite svoje interese, ostaje da se vidi. Svakako, vidljivost ovog događanja je postignuta, filter je podešen da tako bude i to već nešto znači – da budemo oprezni i pokušamo razumjeti načine fabrikovanja lažne „realnosti“.

Nezvanično, krivičnu prijavu protiv lekara niske kardiohirurgije podnela je Uprava UKC Nis i direktor Zoran Perišić. Očito su penzionerske besmrtne funkcije, direktorske i ministarske, važnije od svega. Sve ovo sada prema nasoj klinici poprima karakter orkestriranog mobinga. pic.twitter.com/1bytyJj8Vv

— Dragan Milic (@drdraganmilic) February 15, 2024

 Zašto baš ljekari? U narodu u kojem postoji čitava jedna teologija zdravlja, u kojoj zdravlje, fizičko prije svega ima primat nad svim ostalim dobrima, sve molitve počinju i završavaju sa usrdnim moljenjem za zdravlje, a pritom smo na vrhu crnih lista po pitanju poboljevanja od raznih bolesti, loše prevencije, moždanim udarima, tumorima, srčanim bolestima – ukratko, stara i bolesna nacija – pa baš zbog toga, ljekari su jedna kasta kojoj se vjeruje, koja je potrebna. Neznanje ne boli, ne smeta u današnjem društvu previše, pa zato i nisu recimo profesori ti koji bi bili magneti masovnog povjerenja, proizvodnje nema, eksperti su politički prvaci, stoga ni ljudi iz nekih drugih naučnih oblasti ne zauzimaju viđenija mjesta u društvu.

I na kraju, još jedan ljekar, čiji smo medijski uspon na ljestvici vidljivosti pratili od doba pandemije kovida, iako užoj političkoj javnosti nije nepoznat od devedesetih. Naime, predstavljen široj publici kao političko „nevinašce“, bez prethodnih političkih izleta, mada to nije tako – dr Branimir Nestorović je na sve načine i pod raznim stranačkim zastavama pokušavao da se dočepa komadića vlasti od samog početka međustranačja u Srbiji. Nije ni to važno, koliko njegovo modeliranje na medijima proteklih četiri godine, mudrovanja o svemu i svačemu, sveznadarstvo po mjeri srpskog čovjeka, čiji se narativ prilagođavao svojoj ciljnoj grupi – a to je izvjestan broj birača koji levitiraju u međuprostoru, u rasponu od onih iznevjerenih gubitkom stranačke prepoznatljivosti SPS-a do neke nacionalne nazovi opozicije, čiji profil bi se mogao opisati kao stajalište nekadašnjeg glasača SPO-a iz devedesetih osvježeno sa nagađanjima o geopolitičkim razmiricama i zavodljivim temama depopulacije i kraja svijeta. Ipak, vodilo se računa o diskursu Nestorovića i projekt MI ispunio je veoma uspješno svoju zadaću. Iako su se izjašnjavali da je njihov cilj, kao časnih i ostvarenih ljudi, prvenstveno očuvanje srpskih vitalnih interesa, u periodu neposredno nakon decembarskih izbora, u medijskom prostoru osvojenom dodatno zbog izbornog uspjeha, najmanje su se posvetili tada vrućem pristanku vlasti na kosovske dokumente i tablice, a većina energije je usmjeravana ka opoziciji (Srbija protiv nasilja) i dešavanjima ispred Skupštine grada Beograda. Bilo je potpuno jasno u čiji rog duvaju MI i njihov guru, još jedan projekt doktor, koji se možda ostvario kao ljekar, ali zaboravilo se da u svojoj istoriji pokušaja nikad nije osvojio nikakvu vlast i da ga ta frustracija nikako ne preporučuje kao čovjeka od povjerenja. Na koji će način zadovoljiti tu glad ostaje da se vidi, ali o njemu se može govoriti takođe kao o podmetnutom jajetu, previše je okolnosti – a rijetke su olakšavajuće.

„Teoriju kognitivne disonance“ objavio je Leon Festinger 1957. i tiče se funkcionisanja ljudskog ponašanja i mehanizma donošenja odluka. Festinger opisuje težnju ljudskih bića ka internoj psihološkoj dosljednosti kako bi normalno funkcionisala u stvarnom svijetu. Kad doživimo unutrašnju nedosljednost suočavamo se sa psihološkom neudobnošću. Kognitivna disonanca je mentalno stanje ili konflikt u kojem osoba doživljava dva ili više nekompatibilna vjerovanja ili kognitivno obrađuje dvije ili više međusobno oprečnih informacija. Normalan pojedinac traži izlaz iz te psihološke nelagodnosti uzrokovane kontradiktornim kognicijama. Projekti ukratko skicirani gore zapravo su prikazi nekompatibilnih informacija, kognicija o istim ličnostima, odnosno iskustvo suštinske nedoslijednosti koja u javnom prostoru izaziva kolektivnu disonancu, razdor unutar društva u ovom slučaju.

Izvor: Bašta Balkana

Tako stvoreni haos omogućava kreatoru da uspostavi red i komfor po svojoj mjeri.

autor:Aleksandar Tutuš