Podravanje je simbol stradanja Srba u Podrinju. Ni jedno srpsko selo u srebreničkoj opštini nije doživelo takve zločine i takva stradanja, kao Podravanje. Ni jedno srpsko selo nije imalo takvu sudbinu kao Podravanje. Učesnici zločina i 1942. i 1992. godine su iz istih familija i istih okolnih sela koji su izvršili stravične zločine nad Srbima iz Podravanja kako 1942. tako i 1992. I žrtve su iste tj, iz istih familija. Ovih dana se navršava 31 godina od masovnog zločina nad srpskim narodom Podravanja, kada su 24. septembra jake muslimanske snage pod vođstvom koljača Nasera Orića napale ovo srpsko selo, popalile sve kuće (120), opljačkale imovinu, a nad nedužnim narodom na njihovim kućnim pragovima izvršili najmonstruoznije zločine, koji nisu viđeni na širim prostorima ove države.
O tome sam pisao u svojoj knjizi „Crne marame Srebrenice“ i dokumentovao sva stradanja Srba u Podravanju kao i izjave živih svjedoka iz Podravanja poput Milojke Marinković udate Bibić kojoj su ubili oca, majku i dva brata. Jednog brata je pronašla sa odsječenim udovima, a drugog sa odsječenom glavom. Odsječene srpske glave nabijali su na stubove ograde – svjedoči Milojka. Draginji Tomić su muža spalili. O stravičnim zločinima je svjedočio i Dragutin Šarac kome je poginuo brat Milan i bratanac Dušan, a drugi brat Veselin je zarobljen i mučen u srebreničkom logoru pa je razmjenjen ali je ubrzo posle rata umro od poledica mučenja. Profesor Miloš Mitrović (1948. godište), koji danas živi u Bratuncu, prije par dana ispričao mi je nevjerovatnu priču o stradanju njegove porodice. Tokom septembra 1992. godine Milošu je ubijena majka Ruža, a stric Mihailo je pronađen bez glave. I drugi Milošev stric je ubijen. Tada su zaklali njegovog strica Dragu Mitrovića (68) koji je doživio još jedno klanje od ustaša 1942. godine od istih familija kao i 1992. god. Dragu je tada prerezan grkljan i živio je sve do ovog rata bez moći govora i sa traumama, sve dok ga nisu potomci uhvatili i zaklali tog septembra 1992. god. To je jedinstven slučaj da je jedan čovjek doživio dva klanja u dva poslednja rata. Način ubijanja je nešto neopisivo u zločinima koje su pravili komšije muslimani. Sve žrtve su prvo zvjerski mučene pa masakrirane hladnim oružjem (sjekira,nož…) ili vatrenim oružjem. Sječene su ruke, noge, šake, uši. Vađene su oči. Žene su silovane. Takav zločin je osudio i Patrijarh Pavle koji je održao pomen za sve srpske mučenike iz Podravanja.
U napadu na Podravanje 24. septembra 1992. ubijeno je 40 civila-mještana na svojim kućnim pragovima, uglavnom starih i bolesnih ljudi. Tada su pobijeni Milan Šarac, Gojko Tomić, Rade Lazarević i mnogi drugi na kućnim pragovima. O tome je svjedočio i Miodrag Tomić, koji je umro prije par mjeseci u svojoj kući u Podravanju.
Nastavlja mi svoju priču Miloš Mitrović koji uvezuje sudbinu i stradanje svoje porodice iz 1942. sa 1992. godinom. Njegova majka Ruža je kćerka Borivoja Zekića iz Kovačica. Rođena je 1927. god. i udata u Podravanje za njegovog oca Mirka. Majka mu je pričala da su u maju 1942. godine ustaše sa muslimanima iz okolnih sela svo srpsko stanovništvo Podravanja, Lubnica, Radoševića, Kovačica i drugih srpskih sela, što nisu ubili po selima stjerali u Klotijevac na rijeku Drinu.Tu su bila masovna ubistva Srba, goloruka djeca bacana su u rijeku Drinu, da ne bi završila na ustaškoj kami. Sve je to gledala Miloševa majka koja je imala 15 godina i koja se pod obalom u vodi držala za lijesku i čekala da ponovo dođe čamac u koji nije sjela prvi put da se prebaci u Srbiju. I prebacili su je u Zaovine.
Ruža je živi svjedok masovnih ubistava Srba u Klotijevcu na rijeci Drini. Njegova majka Ruža ubijena je u napadu na Podravanje 24. septembra 1992. Kosti joj još nisu nađene, ispričao mi je njen sin Miloš, profesor koji danas živi u Bratuncu.
O zločinima ustaša te 1942. godine Milošu je pričao i njegov otac Mirko (1929) koji je bio ranjen u napadu na Podravanje 1992. godine. Miloševe stričeve Milovana i Marka su ustaše iz Kutuzera, Dobrog polja, Sućeske, Luke i okolnih sela, u maju 1942. god. odveli u Ljeskovik, zavezali za bor, zvjerski mučili pa kožu ogulili. Njihova sestra Ljeposava Jevtić je bila udata u Pustanoviće, to je susjedno selo. Slušala je krike svoje braće koje je pronašla ismasakrirane, oguljene kože na tom boru u selu Ljeskovik.
O tim događajima negdje osamdestih godina u Boksitu je Miloševom ocu pričao radnik Halil koji je radio u Boksitu zajedno sa njegovim ocem, a koji je bio očevidac tih zločina nad njegovom porodicom, preneo mi je profesor Miloš Mitrović.
Njegov djed Jovo bio je u vrijeme Kraljevine knez sela. Te 1942. Godine, pričao je, iz Podravanja ubijeno je više od 50 mještana. Tačan broj se ne zna. On je tada 1942. god. u povratku iz Srebrenice zaustavljen od ustaša Đozića iz Bojne koji su ga tukli i mučili tako da je djed treći dan po prelasku u Srbiju u Zaovinama umro od zadobijenih ustaških rana.
Ovih dana mi je potresno svjedočenje o stradanju Srba iz Podravanja u toku poslednja dva rata preneo i napisao Milovan Jovanović (1928) koji danas živi u Trsteniku u Srbiji.
”Ubijeni u Podravanju 1942. godine su Danica i Janja Mijatović sa svoje šestoro djece: Savo, Stana, Desanka, Ljubo, Manojle. Danica je bila supruga Rajka Mijatovića, a Janja supruga Đurka Mijatovića. Ubijeni su u Sušici u dijelu koji se zove Ravnine. Jedini preživjeli je Đurko koji se zavukao u neko šuplje drvo i gledao taj zločin. Milorad Jovanović je bio u zarobljeništvu u Njemačkoj, a ostala mu je žena Đurđija sa šestoro djece : Jela, Milica, Stoja, Milinko, Bogdan i Mihailo. Sve su ih poklalae ustaše. Vidoja je moj otac zvao da bježe, a on je rekao da ne smije dok se Milorad ne vrati. Marko i Milovan Mitrović su odvedeni u Ljeskovik, vezani za bor. Oni su jaukali od bolova i mučenja. Neka muslimanka je vikala “Pobijte paščinje, ne daju mi spavati”. Tu su vezani i pobijeni. Drago Mitrović, Markov sin, bio je zaklan nožem i zatrpan kamenjem. Neko je naišao i vidio to i tako je Drago ostao živ. Hranili su ga mlijekom, a mlijeko je izlazilo na vrat kuda je bio zaklan. Muslimani su ga ubili 24.09.1992. god. kada su popalili Podravanje. U Bogodolu u porodici Petrović je dvoje bolesnih u kući spaljeno. U Ilićima je ubijena žena Milovana Ilića, a ostalo je pod kaputom dijete koje nije prohodalo, jer ga nisu vidjeli i tako je preživjelo. Luku Obradovića su ubili kada je htjeo da pređe rijeku Drinu. Isto tako i Jovana Šarca su ubili na Drini kada je htio da pretjera stoku u Srbiju. Moj otac Vidoje je ostavio stoku i čamcem prešao u Srbiju. Damljanu Simiću su ustaše ubile kćerku Janju u kući u Pribojevićima. Damljanu su ustaše počupale brkove, tukli ga, a ja sam iz paprati sve gledao svojim očima. Jevto Simić je napravio gusle i poklonio rođaku Iliji Simiću za uspomenu. Na guslama je bila urezana posveta za Iliju. Gusle su uzeli četnici iz Ilijine kuće, a udba ih je našla u skrovištu kod četnika. Udba je ubila Čedomira i Iliju kod kuće Milanka Šarca pred okupljenim narodom kako bi ga zaplašili. Bilo je to 1947. God“. Tako mi ispriča Milovan o stradanju Podravanjaca 1942. godine.
Moja majka Vida (26) i njena sestra Vuka (1933) koja danas živi u Bratuncu, pričale su mi o stradanju i zločinima nad Srbima Podravanja i okolnih sela 1942. god od strane ustaša i NDH. Mojoj majci su bacili sa čamca granu i ona se uhvatila za nju i tako prešla u Srbiju. Bilo je to u Klotijevcu, mjestu masovnog stradanja Srba od strane ustaša gdje danas nemamo nikakvo obilježje koje o tome svjedoči. Zločinci su isti i 1942. i 1992. godine, samo što za te zločine Srba u Podravanju još niko nije odgovarao. Oni koji su ubijali 1942. god. i njihovi potomci koji su ubijali 1992. godine danas se slobodno šetaju po Srebrenici i po BiH. To je istina. Pravde nema. Zato je i ova država nemoguća u kojoj međunarodna zajednica dijeli bol crnih i bijelih marama što je licemjerstvo i poruka da je cilj anglosaksonaca danas isti kao i austrougara ranije, a to je Bosna bez Srba. Udruženje „Most“ će nastaviti na obilježavanju mjesta masovnih stradanja Srba kako u drugom tako i u ovom ratu. Istina se ne može sakriti dok je živih svjedoka za ono što se dešavalo na našim prostorima. Žrtve se moraju popisati. To radimo u svojim zbornicima, okruglim stolovima i knjigama.
autor: Dr Radomir Pavlović, predsjednik udruženja Most iz Srebrenice.
