Čuste li onu Karlu del Ponte kako nam blati našeg Mila: kao on je plačnim glasom molio da ne svjedoči protiv Slobodana Miloševića u Hagu, jer bi se to odrazilo na stabilnost i sprovođenje reformi u Crnoj Gori!
Ne govori istinu, to ne može biti – naš dobri Milo da moli, pa još plačnim glasom, ajte, kakve gluposti!
Junačina je to, ravne mu nema, ne bi taj zakukako ni klince pod nokte da mu zakivaju, a nekmoli da se ka’ soko sivi pojavi pred nekim sudom, mada jeste alergičan na sam pomen istih i pomisao da nije njegova prćija, već da i za njega ima ćelija, no…
Ne govori istinu, rekoh, osim onog dijela da bi njegovo svjedočenje uticalo na stabilnost i sprovođenje reformi u Crnoj Gori, jer, realno, ovdje se ni krava ne sprovodi na ispašu, a da nema nekog ćara za njega!
Ne što on to voli i mari za materijalno, već što ne može svako činit’ šta hoće i kad hoće jer to vodi u anarhiju, a Milaš je osvjedočeni pobornik demokratije, vladavine prava, sloboda i jednakosti, naročito ako između njega i Boga stoji znak jednakosti!
Na šta bi Crna Gora danas ličila da Milo Đuknović nije još tih godina sproveo reforme?! Na sigurnu kuću za kriminalce, lopuže, sjecikese, odmetnike od razuma i pravde…, a ne kao danas što je – sigurna kuća za kriminalce, lopuže, sjecikese, odmetnike od razuma i pravde, ali u kojoj se zna kućni red i ko, što narod kaže, vozi traktor, a ko otvara kapiju.
Milo se traktoru ne primiče, naravno, al’ kapiju ne ispušta iz ruku, dočekujući, kako svakom valjanom domaćinu i priliči, svaku bitangu koja bi u Montenegru da zametne smrdljive tragove, sjecikese voljne da slobodu i oproštaj grijeha kupe na metar i kilo, barabe koje su zarad bijedne sinekure i fotelje voljne dušu đavolu da prodaju, uštve koje će za kocku šećera potkazati i sebe ako treba, kriminalce kojima sav zakon leži u topuzu, a tragovi im smrde DPSeštvom…
Nego šta nego bi stabilnost Crne Gore bila dovedena u pitanje da se striko Milo primakao sudu (a dočekaćemo i to, vala), jer ko bi je valjanije učinio najstabilnijom oazom nemorala i izdaje…?
Ko bi je tako umješno preprodao krvnicima Haradinaju i Tačiju, utjerao u NATO ko „june u klanicu”, rasrbio, raznjegošio, pokrstio u sektu Miraševih svjedoka do junačina plačnog glasa – Milo Đukanović?!
Ko zna šta bi danas bilo od Crne Gore da je tad popustio i prevazišao strah od sudova, ne smijem ni da pomislim, vala!
Ovako, hvala Bogu, naš dobri Milo nam je tu gdje jeste, i mi smo tu gdje smo, a između nas – praznina i besmisao Milolenda!
Ako mu je glas i zadrhtao nije to od straha već duševnosti, slab je na patnju ljudi i nepravdu, a eto baš mu se tad, pri pomisli na kakav zatvor, učinilo da bi mogla da bude učinjena najveća nepravda prema nevinome čovjeku – njemu!
Riječi: sud, pravda, svjedočenje, istraga i slične valja Milu saopštavati oprezno i polako, u suprotnom se uznemiri i bude šta bude – ili kakav “državni udar”, ili koja izborna „pobjeda”, a ničeg grđeg za stabilnost i promjene u Crnoj Gori od toga!
Ovako je, nazdravlje, stabilna i promjenljiva – stabilno se u njoj može skućit’ svakojaki ološ, samo je tarifa promjenljiva…
Mihailo Medenica
in4s.net
Ima li ih i kod koga kod nas kakvi su!?
‘Vala Dragom Bogu pa nema…