Nijedan uspjeh ne dolazi preko noći, a tako je bilo i u mom slučaju. Moje školovanje je zahtijevalo puno truda, rada, znoja i odricanja, a svemu tome je prethodilo prilagođavanje na novu sredinu, jezik i ljude.
Tim riječima za „Glas Srpske“ započinje priču četrdesetšestogodišnji Igor Milošević, specijalista opšte i robotski asistirane hirurgije iz bolnice “ St. Elizabeth Health Center“ u Ohaju, čija je ljekarska karijera počela po završetku specijalizacije 2011. godine.
Ameriku je, prisjeća se ovaj rođeni Zavidovićanin, došao sa roditeljima i bratom prije 35 godine, preko tadašnje „Krivaje“, gdje je njegov otac radio i trebalo je da se vrate 1992. godine. Međutim, zbog ratnih dešavanja na području BiH ostali su u Ohaju, gdje i dan-danas svi žive i rade.
„Na moju odluku da se upišem na medicinu najviše je uticao otac, jer je njegova velika želja bila da bude ljekar. Međutim, tada su bila drugačija vremena, morao je da radi i pomaže porodici na selu. Zato je kroz mene želio da ostvari svoj san“, priča Milošević, koji u šali kaže da ionako ništa drugo ne bi znao da radi osim da pomaže ljudima u ozdravljenju i to na tri klinike u Americi.
Poslije roditelja, koji su mu dali vjetar u leđa, supruga, rođena Amerikanka, koja se odrekla svoje učiteljske karijere da bi se brinula o njihovo četvoro djece dok je on sa pacijentima, nosi najveće zasluge za njegov uspjeh.
„Sve dugujem njima. Oni su ti koji me podržavaju, guraju naprijed i uvijek čekaju kod kuće sa osmijehom na licu poslije svakog napornog dana i dežurstva, kojih je na pretek. Najteže mi pada što ne mogu više vremena da provedem sa njima. Teško je razumjeti situaciju nas ljekara, koji provodimo mnogo vremena u bolnici. Po povratku kući djeca me čekaju sa nekom isplaniranom aktivnošću“, rekao je Milošević.
Od djece, kaže, sve što žele supruga i on jeste da stvore ljude, koji će sutra doprinijeti društvu.
„Šta će biti kad odrastu, još se tu malo diskutuje. Stariji bi da se upiše na pravo, kćerka, druga po redu, izrazila je želju za dermatologiju. Drugi sin misli da će igrati za Crvenu zvezdu. Najmlađe dijete, kćerkica, ima deset godina i još je mala tatina djevojčica. Ne vršimo pritisak niti planiramo. Najvažnije je da su živi i zdravi te da uče u školi. Da li će ići mojim i majčinim stopama ili odabrati nešto treće, najmanje je važno“, priča Milošević, ponosni otac četvoro atletičara.
Aktivan u srpskoj zajednici u Ohaju
Miloševići su veoma aktivni u srpskoj zajednici u Ohaju, koja njeguje tradiciju kroz običaje, obilježavanje krsne slave i ostalih praznika, dok je djecu krstio u Banjaluci.
„Ono za šta sebe najviše krivim jeste to što djeca još ne znaju srpski jezik. Razlog je upravo to što sa njima ne provodim dovoljno vremena, zbog posla. Međutim, vole Srpsku i Srbiju, što me mnogo raduje i zbog čega koristim svaku priliku da ih dovedem u obilazak i vjerujem da će uskoro savladati i naš jezik“, nastavlja Milošević.
Osvrćući se na svoje pacijente, priča da mu je najveća satisfakcija kada sretne ljude koje je nekad liječio sa osmijehom na licu, dok mu, kao svakom ljekaru, najteže pada smrt pacijenta.
„Biti ljekar u Srpskoj ili u Americi gotovo je isto. Patologija je mnogo slična, ima puno karcinoma i sličnih oboljenja. Otprilike isti je i pristup pacijentima“, kazao je Milošević, koji bol zna da liječi, ali ne i nostalgiju za otadžbinom, zbog čega u Srpskoj i Srbiju sve češće dolazi, između ostalog, u humanoj misiji širenja znanja koja je sticao na najboljim američkim univerzitetima i klinikama.
Tako je ovaj eminentni američki stručnjak prije petnaestak dana u Univerzitetskom kliničkom centru RS zajedno sa hirurškim timom iz Klinike za opštu i abdominalnu hirurgiju na čelu sa doktorom Goranom Janjićem izveo tri laparoskopske operacije.
To za njega, kaže, predstavlja zadovoljstvo, jer ljekari sa ovog područja, tvrdi on, nisu ništa manje profesionalni i stručni u svom poslu u odnosu na kolege iz Amerike.
„Raditi sa njima je pravo zadovoljstvo. Jednostavno osjećam se kao kod kuće, iako sam gotovo cijeli život u Americi. Atmosfera u operacionoj sali UKC svaki put bude kao u složnoj porodici. Ta ljudska bliskost nije tu da zamijeni profesionalnost, nego da je upotpuni, što mi se jako sviđa“, kazao je Milošević, koji planira da nekoliko ljekara uskoro ugosti u Americi, gdje bi zemljacima zajedno sa tamošnjim kolegama pokazao kako oni to rade.
Doktor Milošević u Banjaluci je boravio i u martu, kada je zajedno sa ljekarima UKC-a RS uradio pet operacija, između ostalog, laparskopsku resekciju želuca kod pacijenta sa karcinomom, što je bio prvi takav zahvat u Srpskoj.
„Mnogo sam ponosan na Republiku Srpsku, jer kad sam prvi put kročio u UKC vidio sam koliko ona zapravo ulaže u zdravstvo. Svi van granica misle da smo zaostali zbog rata i da će nam trebati još godina i godina da stignemo druge zemlje. Međutim, opremljenost i profesionalnost je gotovo na svjetskom nivou. Dr Janjić je fenomenalan hirurg“, kazao je Milošević.
Dodao je da kada bi svoj tim iz Amerike doveo u najveću zdravstvenu ustanovu u Srpskoj, uvidjeli bi da nema nikakve razlike u uslovima u operacionim salama, jer između ostalog, koriste iste instrumente i kamere.
Prijateljstvo sa dr Janjićem
Igor Milošević kaže da je doktora Gorana Janjića upoznao slučajno u decembru prošle godine. Ne poznaju se dugo, ali dovoljno da mogu jedan na drugog da računaju.
„Tada je naše prijateljstvo počelo. Redovno se čujemo, razmjenjujemo iskustva i mišljenja te kujemo nove planove“, ispričao je Milošević.
Ne treba biti puno rječit da bi se, kaže Janjić, vidjelo koliko je kolega Milošević patriota, a prije svega dobronamjeran čovjek.
„Čast i zadovoljstvo mi je što sam upoznao doktora Miloševića i što sa njim imamo priliku da radimo i stičemo nove vještine. Jedno veliko hvala za sve. Svakako veliku ulogu u svemu ovome igra i menadžment, jer da nismo dobili zeleno svjetlo iz uprave, ništa od ovog ne bi bilo moguće“, istakao je Janjić.
Dodao je da su zahvaljujući doktoru Miloševiću saznali za mnoge druge eminentne svjetske stručnjake iz raznih oblasti medicine, ne samo hirurgije, koji su porijeklom sa ovih područja i voljeli bi da se povežu sa nama, jer su vrata UKC-a uvijek otvorena.
Izvor: Glas Srpske
