Prva Srpkinja koja je preveslala Atlantik za Sputnjik: „Noću sam ulazila u dom ajkula i sabljarki“

0
93

Hrabrost je preblaga reč za podvig kakav je napravila Ana Žigić, Srpkinja koja je bila deo ženskog četverca koji je preveslao Atlantik. U najtežoj i verovatno najopasnijoj trci koja postoji Ana je sa svojim timom osvojila drugo mesto, a kako su izgledali susreti sa kitovima, opasnim sabljarkama i ribama koje su znale da je udare otkriva za Sputnjik.

Od kanarskog ostrva La Gomera do karipskog ostrva Antigva ima 3.000 milja odnosno 4.800 kilometara, a Ana Žigić je zajedno sa Abi Platen, Eli Rejlonds i Viktorijom Munk odlučila da pređe ovaj put veslajući.

Nije to bio običan put, u pitanju je trka čamcima koji imaju zadatak da preveslaju Atlantik. U hrabrom izazovu učestvovalo je 38 čamaca, od toga je 13 bilo sa samo ženskom postavom, a Ana i njene saputnice završile su u toj konkurenciji druge. U ukupnom plasmanu zauzele su osmu poziciju.

Anin put trajao je 39 dana, 12 sati i 25 minuta. To vreme provela je u čamcu od 9,6 metara okružena kitovima, ajkulama i opasnim sabljarkama, ali i bolešću. O poduhvatu kakav pre Ane nikada nije napravila nijedna Srpkinja ona je pričala za Sputnjik.

„Upoznala sam ljude koji su završili ovu trku, a na mreži Linkedin sam videla da kapitenka Viki traži ekipu da preveslaju Atlantik. Ja sam se prijavila, ona me je odabrala, videla da sam hoće da inspiriše devojcice da igraju sport, to me je posebno privuklo. Mene je izabrala u martu 2022. godine, imali smo treninge u teretani, veslanje na reci, a čamac smo dobili u aprilu 2023. godine. Od tada smo svaki vikend bili na moru i vežbali i na kraju smo veslale pet dana non stop. Bilo nas je četiri, Abi je došla kasnije I spremala se sa nama samo šest meseci. Nije bila laka priprema, dve godine nam je trebalo za novac, čamac, trenere, sve.“, priča Ana kako je sve počelo.

Da Vas podsetimo:  Voljena Srbija… Zagađena mržnjom i lažima…

Nije dugo trebalo Ani da shvati koliko je teškom izazovu pristupila. Već posle prvog dana oko sebe nije videla nijedan čamac, a jedina pomoć smela je da stigne od talasa i vremenske prognoze.

„Na otvorenom moru nemaš pomoć. Krenulo je 38 čamaca, posle prvog dana ne vidiš nijedan. Ponekad, vidiš samo ogromne brodove i nadaš se da neće doći preblizu. Imale smo telefon kojim obaveštamo samo da smo dobro, ne smemo ništa više. Ako priđe neki brod onda nas diskvalifikuju“, objasnila je Ana i dodala da je čak tri čamca diskvalifikovano zbog komunikacije sa nekim.

Kako bi ostvarile što bolji plasman tražile su najbolju taktiku. Ispostavilo se da im je najviše odgovoralo kada se menjaju na dva sata. Ani je najviše prijalo da vesla noću.

„Veslamo po dva sata, pa onda dva sata odmaramo. Ponekad smo veslale i po tri sata, pa samo 40 minuta odmarale, da bismo bile brže. Ja sam više volela noću da veslam, bilo mi je lakše. Bude teško u trenucima kada ti se spava, pada glava, teško je biti budan. Održavala sam budnost pričom, jela sam bombone. Najviše su me plašile ribe koje mogu da skoče, jednu noć je jedna od njih skočila i udarila me. Međutim, noću je nekada bilo lakše jer se ne vide toliko talasi“, priča Ana i o neprijatnim scenama.

© Foto : WORLD’S TOUGHEST ROW

Posebno je bilo teško kada su sve četiri devojke dobile morsku bolest, pa tako tih dana nije bilo ni spavanja ni odmora zbog neprilika koje su ih zadesile.

„Tri dana nismo videle mesec, imale smo morsku bolest. Povraćale smo, nismo mogle da jedemo i nismo dobro spavale“, priča sada sa osmehom hrabra Srpkinja koja priznaje da je u tim trenucima bilo izuzetno teško.

Da Vas podsetimo:  Kad se vojska na Kosovo vrati

Najčešća pitanja pre trke dobijala je o tome da li se plaši kitova i ajkula. Međutim, ne samo da se nije plašila, već je želela da ih posmatra. Opasnost kako je objasnila nije bila u tim morskim stvorenjima, već u sabljarkama koje mogu da naprave daleko veće probleme.

„Delfini i kitovi su bili divni, tražili smo ih i svaki put smo se oduševili kada ih vidimo. Ajkule nismo viđali, a najopasnije su bile ogromne sabljarke. Strašno su opasne, nekad mogu i da probodu čamac, mogu da ujedu, videli smo ih nekoliko puta. Jednom smo videli nešto veliko kako ide oko čamca. Stavile smo ruku na vodu i mislile da će da udari čamac, to je bila sabljarka koja je videla ribu ispod čamca i počela da je lovi. Samo je dotakla, probala je nekolika puta. Hvala Bogu na kraju je uspela da je ulovi i otišla je. Jedan čamac je dobio tri rupe od sabljarke“, otkrila je hrabra Ana.

Još jedan od problema bio je i čišćenje čamca. Svaki član četverca morao je na nekoliko dana da zaroni u Atlantik ispod čamca i očisti ga. Bili su to strašni trenuci za svaku od njih.

„Na svakih nekoliko dana moraš da uđeš u vodu i čistiš ispod čamca jer se nakupe školjke. To mi je bilo najstrašnije, ulaziš dom ajkula, sabljarki, kitova. Skočila sam u vodu, bio je mrak. Potrebno je što brže da se čisti i uvek da se gleda oko sebe, veliki je to strah“, objasnila je Ana.

© Foto : WORLD’S TOUGHEST ROW

Odgovor u tome kako se Ana nije plašila dubine ispod sebe i nepoznatog morskog sveta, krije se u njenom detinjstvu. Boris Čukvaš, srpski vaterpolista, je Anin deda i kako kaže seća se da je upravo on bacio u moru i pre nego što je počela da hoda.

Da Vas podsetimo:  Tužno i sramno, nažalost istinito .... Čudna vrednovanja u čudnoj Srbiji…

„Deka svako leto pliva u Budvi, brži je od mene. Zbog njega se rodila ta ljubav prema vodi, bacio me je u more pre nego što sam prohodala“, priča Ana za Sputnjik.

O njenom životnoj priči mogao bi da se napiše i roman. Anina majka je Srpkinja, otac Slovenac, rođena je u Beču, a odrasla je i živela u Engleskoj. Upravo u Engleskoj je Ana i počela da se bavi veslanjem.

„U školi u Engleskoj bili su podeljeni ženski i muški sportovi, ja nisam htela da se bavim sportom koji je samo za devojke. Počela sam da veslam, ali sam imala endormetiozu, trebalo je da prekinem pre nego što sam dobila bolove, ali posle operacije koju sam imala 2017. godine sam se ponovo vratila veslanju“, rekla je Ana Žigić za Sputnjik.

Ana ima 28 godina, uradila je nešto što je za mnoge ludost, ali kako kaže iako je svesna toga, ona je želela da inspirše sve devojčice, devojke i žene. Čak u periodu školovanja želela je da dokaže da nijedan psort nije isključivo ženski ili muški.

Uprkos operaciji, vratila se onome što voli i u čemu uživa, a to je samo nadogradila jednim neprocenjivim životnim iskustvom.

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime