ŠTA SRPSKA I SRBIJA JOŠ MOGU OČEKIVATI I ŠTA NAM JE ČINITI?
Zlonamjerne dojave će stizati sve dok postojeće protokole ne zamijenimo adekvatnima novoj situaciji. Jer, u vremenu kada bi slične dojave dolazile jednom ili dva puta godišnje, imalo je smisla iz ugroženog objekta evakuisati sve prisutne, čekati policiju da uradi svoj dio posla i slično. U vanrednim okolnostima, kada nas neko smišljeno i organizovano nastoji da zaplaši, posije paniku i učini život nepodnošljivim, protokoli se moraju mijenjati, a društvo prilagoditi novim okolnostima- Potrebne su veće preventivne mjere, u smislu da u svakoj školi bude određena osoba zadužena za bezbjednost. Znači, kao što postoji psiholog, u školama bi vremenom trebalo da se uspostavi radno mjesto koordinatora za bezbjednost
- Početak pandemije korona virusom nas je zatekao. Vlast je reagovala „zaključavanjem“, uslijedila je potraga za maskama i respiratorima, zatim za vakcinama. Nakon toga naučili smo da živimo s koronom, da radimo, ali i da se čuvamo. Tako ćemo se morati navići i na nove oblike terorizma, i više se oslanjati na preventivne mjere
- Ukrajinski gradovi počeli su prelaziti u ruske ruke, kod stanovništva je prisutno uvjerenje da će dijelovi Ukrajine u kojima se nalazi ruska vojska postati dio Rusije
Piše: Predrag ĆERANIĆ
KAO refleksija na ukrajinsku krizu, Srbiju je zahvatio talas dojava o bombama podmetnutim u avionu koji leti za Moskvu.
Protokol je nalagao da se u tim situacijama radi kontradiverzioni pregled, i čak vrati avion ako je poletio. Dojave su postale svakodnevne i, ispostavilo se, lažne. Počele su stizati u škole, megamarkete, sportske dvorane, bolnice. Stizale su mejlom sa servera u Švajcarskoj, Poljskoj, Ukrajini.
Policija tih zemalja nije sarađivala sa policijom Srbije po tom pitanju. Ipak su pojedinci otkriveni i privedeni. Ispostavilo se da su to pojedini maloljetnici koji su „lovili u mutnom“, i na naivan i kažnjiv način se poigrali i slali mejlove iz Srbije. Jer, Specijalno tužilaštvo je dojave o bombama okvalifikovalo kao terorizam. Kreatori mejlova koji su stizali iz inostranstva nisu otkriveni, niti će.
Zatim se „bombardovanje“ prelilo u susjednu Bosnu i Hercegovinu, kako u Republiku Srpsku tako i u Federaciju BiH.
Prijeteće mejl poruke stigle su na adrese škola širom Srpske, ali i u Kanton Sarajevo. U Sarajevu se otišlo tako daleko da su dojave stizale i na adrese policijskih uprava.
Kada su iz Federalne policije zvali Rusiju (jer je server bio ruski) iz Rusije su ih uputili na Ukrajinu, iz Ukrajine na Rusiju.
Bombaška dojave je stigla i u Univerzitetski klinički centar u Banjaluci, što je bio vrhunac nemorala i beščašća.
Šta još možemo da očekujemo i šta nam je činiti?
Evidentno je da „bombaši“ dojave šalju u jedine evropske zemlje koje nisu uvele sankcije Rusiji (ne računajući Tursku). Ne treba zanemariti ni izjavu ukrajinskog političara, bivšeg boksera i važne figure majdanskog prevrata Vitalija Klička, datu švajcarskom listu Kanton 27 da će Ukrajinci biti oslobođeni od Rusije „kao što su Albanci oslobođeni od Srbije“, koja je prethodila „bombaškom“ napadu.
Od navedene izjave ogradila se ukrajinska vlast, ogradio se i Kličko. Ali, to je mogao biti signal njegovim sljedbenicima i članovima političke partije koju je formirao.
Zlonamjerne dojave će stizati sve dok postojeće protokole ne zamijenimo adekvatnima novoj situaciji. Jer, u vremenu kada bi slične dojave dolazile jednom ili dva puta godišnje, imalo je smisla iz ugroženog objekta evakuisati sve prisutne, čekati policiju da uradi svoj dio posla i slično. U vanrednim okolnostima, kada nas neko smišljeno i organizovano nastoji da zaplaši, posije paniku i učini život nepodnošljivim, protokoli se moraju mijenjati, ali i društvo prilagođavati novim okolnostima.
To podrazumijeva veće preventivne mjere, u smislu da u svakoj školi bude određena osoba zadužena za bezbjednost. Znači, kao što postoji psiholog, u školama bi vremenom trebalo da se uspostavi radno mjesto koordinatora za bezbjednost. On bi reagovao u situacijama poput dojave o bombi, ali na način da vizuelno pregleda objekat i tek ako uvidi nešto sumnjivo zatraži evakuaciju objekta, obavijesti policiju i slično.
U Moskvi su odavno sve škole, fakulteti, studentski domovi, tržni centri, hoteli, ali i crkve i manastiri, pod određenim stepenom zaštite. Obezbjeđenje ne čine samo ljudi već i video-nadzor, metal-detektori, skeneri…
I iz iskustva Izraela ima se šta naučiti.
U društvima i prilikama kao što su naše, bezbjednost nije samo posao policije, ona je zadatak svih. Stoga treba podizati nivo bezbjednosne kulture i razmisliti da se u srednjim školama uvede predmet pod nazivom Bezbjednosna kultura.
To bi bio početak svojevrsne revitalizacije sistema odbrane i zaštite. Kada se na talas dojava bude reagovalo na način prikladan novoj situaciji i „bombaši“ će odustati, razočarani što efekat koji žele postići izostaje. Bezbjednosnih izazova, rizika i prijetnji će biti. Treba ih pratiti i proučavati kako bi društvo adekvatno reagovalo.
Početak pandemije korona virusom nas je zatekao. Vlast je reagovala „zaključavanjem“, uslijedila je potraga za maskama i respiratorima, zatim za vakcinama. Nakon toga naučili smo da živimo s koronom, da radimo, ali i da se čuvamo. Tako ćemo se morati navići i na nove oblike terorizma, i više se oslanjati na preventivne mjere.
Tragati za mejlovima, njihovim kreatorima i nalogodavcima je uzaludan posao. Alatke za „skrivanje tragova“ su brojne i moćne.
Na primjer, Gugl već odavno ne prikazuje IP adresu pošiljaoca. Servere iz drugih zemalja možete koristiti po želji. VPN je samo jedna od mogućnosti da iz Banjaluke koristite server, tj internet iz koje god države hoćete.
Ljudski faktor je nezamjenjiv. On i jeste naša glavna uzdanica.
Ukrajinska kriza se nastavlja, ali ruski tenkovi sve brže napreduju. Mariopulj je, pokazalo se, bio prekretnica. Ukrajinski gradovi počeli su prelaziti u ruske ruke, kod stanovništva je prisutno uvjerenje da će dijelovi Ukrajine u kojima se nalazi ruska vojska postati dio Rusije.
Sukobi će se ipak nastaviti. Isto tako, i njihove refleksije na Srbiju i BiH.
