Crnogorstvovanje

“To je to. Zbogom”. A onaj pas kome je to crnogorstvujuće štivo bilo ponuđeno, čak i sa maslom, lipsao je od gladi“

Ko je uspeo da savlada mučninu, mogao je iz beogradskog “Svedoka” ( dvobrojevi 773-774. do 791-792, od 10. maja do 13. septembra 2011) saznati kakvu “razliku u diferenciji” između Crnogoraca i Srba napraviše blijani: Borislav Cimeša, “žestok …književnik, istraživač i publicista sa Cetinja”, i dr Miodrag Miško Vuković (1955), političar, poslanik u Skupštini Crne Gore, predavač na fakultetu za poslovni mindžament u Baru (u međuvremenu, pošto mu je “izvorna i osnovna ambicija pedagoški i profesorski rad sa studentima na fakultetu”, unapređen u dekana pravnog fakulteta univerziteta “mediteran” i vanrednog profesora za predmete teorija države i prava, parlamentarno pravo, ustavno pravo, teorija političkih sistema, pljuvanje uvis), momak koji, po sopstvenom priznanju, “može reći, bez preterivanja, da ima veliko iskustvo. Previše za jedan ljudski život”.

Previše, naravno, ali sasvim dovoljno za nesojski.

Dakle:

1. Crnogorci, makar tim pojmom bili obuhvaćeni, kao prevelika većina, i Srbi iz Stare Hercegovine (skoro polovine današnje Crne Gore), Srbi iz Sedmoro Brda, Srbi iz Zete, Srbi iz Srbskoga Primorja i Srbi iz Boke; i
2. Srbi, ali oni iz Srbije

Iza toga, tek nekoliko “otkrića” objavljenih u tim odrednicama biće propraćeno kraćim ili dužim osvrtom.

Crnogorci – kako vide sami sebe:

– našli se zatečeni i prevareni;

– bili slobodni;

– 1912, sami vode rat protiv Turske;

– pijemont ujedinjenja i oslobođenja Južnih Slovena;

– dali velikane Srbiji;

– osvježili Srbiji nečistu krv;

– čestim i znatnim seobama digli Srbiju na noge;

– crnogorstvo (koje oni, pogrešno, pišu velikim slovom) je genij, životno načelo bez koga Crna Gora ne bi mogla živjeti;

– crnogorstvo nije samo junaštvo nego i čojstvo (humanost);

– ne haju ni za Nemanje… oni svi preminuše a Crna Gora osta dovijeka i strašnoga suda (eto, i oni sami svoje crnogorstvovanje doživljuju kao strašni sud – IP), u svojoj volji i slobodi;

– istorijski i moralno rehabilitovani;

– nijesu Srbi porijeklom ni trajanjem, ni nastajanjem niti istorijom;

– narasla je i svakim danom raste crnogorska nacionalna svijest koja poručuje da “nikad neće Crna Gora / bit’ obala srpskog mora”;

– slobodari u egzilu, maja 2006. godine krenuli su u ponovno rađanje Crne Gore iz pepela;

– demonstrirali da su izašli iz iracionalnih, herojskih vremena i konačno počeli da o sebi i svojoj državi razmišljaju na racionalan i pragmatičan način;

– državljani male demokratske države;

– baštinici luče slobode, odanosti istorijskom trajanju, viziji izmirenja i okupljanja zavađenih bratstava i plemena, odvažnosti, mudrosti, svijesti o narodnim potrebama i idealima, bistrog pogleda na vrijeme u kojem žive, radnji koje stvaraju, obdarenosti duha i misli, i nadasve hrabrosti, rodoljublja i nepokolebljivosti;

– prošli kroz ratove i stradanja, zahvaljujući sopstvenoj mudrosti slavom, trajanjem i pjesmom ovjenčani;

– patrioti, borci za pravo, čast i slobodu Crne Gore;

– pružili nesebičnu pomoć spasenju bratskog srpskog naroda (otkud bratskog, kada će se u narodnoj odrednici ispisati sve samo ne bratsko);

– u Crnoj Gori niko nije diskriminisan i niko nema više prava od drugoga; o ugroženosti bilo koje nacije, posebno srpske, nema ni govora;

– traže da Srbija, njena državna vlast, njeni mediji, njeni intelektualci, srpska crkva odnosno njen Patrijarh i njen Sinod, pokažu veći stepen senzibiliteta prema nezavisnoj Crnoj Gori, prema njenim nacionalnim i državnim atributima, prema crnogorskoj naciji i prema crnogorskom jeziku (makar i jedno i drugo bilo sveža izmišljotina);

–stavljeni u ratnu funkciju Srbije da brane front srpske vojske pa tek onda svoj;

– jedini u Evropi, kao naoružan i slobodan narod, naoružavali sami sebe;

– dominantno većinski demokrati;

– nisu se mogli povući sa srpskom vojskom jer im je osnovni zadatak bio spasiti srpsku vojsku u povlačenju.

Srbi – kako ih vide crnogorci:

– preko svoje tajne, zavjereničke organizacije rade na depersonalizaciji i uništenju Crne Gore;

– agenti crnorukaca… koji vode rat protiv Crne Gore a ne Austrougarske (mada Crna Gora stiže da kapitulira pred Austrougarskom, dok Srbi tu isti Austrougarsku srušiše 1918 – IP);

– onemogućavaju dotok oružja i hrane u Crnu Goru;

– iznevjerili Crnu Goru i 1862. i 1869. i 1882, i 1876, i 1912;

– u rat 1912. ušli tek pošto je Crna Gora oslobodila cijelo Kosovo i Metohiju;

– atentatom u Sarajevu 1914. oficijelna Srbija preuzela ulogu direktnog izazivača rata. Pri tome se srpski “viteški duh” kroz Gavrila Principa (1894-1918) potvrdio još jednom. Dok Miloš na Kosovu “ubi” cara, ovaj novi Miloš uz Franja Ferdinanda (1863-1914) “ubi majku troje dece”;

– šire propagandu među crnorukcima u crnogorskom generalštabu;

– crnorukački udarnici;

– Krfskom deklaracijom onemogućili formiranje crnogorske vojske (1917, dok je Crna Gora uživala u austrijskoj okupaciji);

– njihova vlada organizovala aneksiju Crne Gore;

– isto što i srpski okupatorski bajoneti;

– isto što i crnorukački amanet “Ujedinjenje ili smrt”;

– u Podgorici 1918. radili su svoj nelegalni, nelegitimni, antiustavni i protivzakonit posao;

–okupirali Crnu Goru na prijevaran način;

– omalovažavaju crnogorski narod kroz Božićni ustanak;

– srpski pogrom i teror;

– “srpsko” ujedinjenje i oslobođenje donijelo je crnogorcima ropstvo i gubitak države, nacije, crkve, istorije, jezika, kulture, tradicije, ekonomsku bijedu, podjele, mržnju, bratroubilački rat, međusobno satiranje, poniženje i beščašće;

– smetala im je crnogorska prošlost, jer je Crna Gora bila slobodna, a Srbija u viševjekovnom ropstvu i sistemu okupacione orijentalne despotije i vazaliteta;

– bez slobodarske vjekovne istorije i istorijskih velikana;

– imaju aneksionistički duh;

– asimilatori;

– crnogorce razbijali, svađali, dijelili sijajući među njima antagonizme i zlu krv;

– rušili i ružili crnogorske autoritete vojvoda, ratnika, svještenstva, intelektualaca, privrednika i elita izvrgavajući ih ruglu, poruzi, bijedi i proglašavali ih izdajnicima;

– brukali su crnogorsko ime i dovodili crnogorce da se stide i odriču svojega imena, tradicije, običaja, istorije;

– izvršili su lingvocid nad crnogorskim jezikom involvirajući u njega psovku (dok crnogorci “jebu oca očina” i druge “jebiguze”), redukujući ga na argo, sleng, provincijalizam i jezik ulice;

– izjednačavali su crnogorce sa Ciganima;

– prevaspitavali su crnogorsku mladost da bude anacionalna i anticrnogorska;

– ekonomski su uništili i uništavali Crnu Goru logorima, terorom u nauci, obrazovanju i vaspitanju;

– rušili crnogorske kultove ozvaničenom politikom etnocida, genocida i kulturocida;

– širili propagandu da je Crna Gora pasivna;

– u Srpstvu (pišu ga malim slovom) ne postoji pojam čojstva;

– naoružani neobjašnjivom mržnjom prema Crnoj Gori;

– zaboravili na žrtve koje je Crna Gora učinila za njih;

– skupili Veliku narodnu skupštinu (srbskog naroda u Crnoj Gori) na jedan nasilnički način, pa i ovakav zločin izvršen je prepadom kukavički;

– bijeli teror srpskih okupacionih trupa u Crnoj Gori samo je jedan od vrhova ledenog brijega vjekovnih “srpsko-crnogorskih odnosa”, još od vremena kada Crne Gore nije ni bilo;

– “vesela srbadija” nije imala junaka “dok joj nije Bog da Karađorđa” (oko 1762-1817), poreklom Brđanina, iz Morače;

– Srbi iz Vojvodine Srbske (koje su Srbi iz krajeva južno od Dunava i Save zvali “prečani”) to su “tzv. Srbi”, odnosno “takozvani Srbi”;

– moćni, kvarno ambiciozni;

– velikosrpski nacionalisti beznadežno servilni istorijskim lažima i falsifikatima, patološkoj mržnji svega crnogorskog;

– izmišljaju navodnu ugroženost vlastite, dakle srpske nacionalne zajednice u Crnoj Gori, trabunjaju o asimilatorskoj politici aktuelne vlasti u Crnoj Gori, zbog čega je međunarodna zajednica direktno upozoravala da ako ne bude usvojen izborni zakon krivicu za zastoj Crne Gore na evropskom putu snosiće prosrpska opozicija;

– prosrpska opozicija u Crnoj Gori želi da Crnu Goru vrati u neki državni aranžman sa Srbijom, da poništi sve tekovine demokratske emancipacije Crne Gore;

– cilj im je likvidacija Crne Gore i crnogoraca;

– političko koprcanje prosrpske opozicije u crnogorskom parlamentu pokazuje da je njena glava u Beogradu a noge u Podgorici, da naloge dobija iz nacionalističkog dijela susjedne države koja i dalje sanja veliku Srbiju koja će progutati Crnu Goru;

– prave političke orgije po Crnoj Gori;

– “prosrpska” opozicija u Crnoj Gori traži da se srpski jezik učini službenim kao i crnogorski – iako zvanični podaci kazuju da je broj onih koji govore srpskim jezikom od 2003. do 2011. godine pao za dvadeset procenata a da je “umjesto apsolutne većine iz 2003. godine, od preko 60 odsto srpska jezička zajednica koja govori srpskim jezikom pala na 30 i nešto odsto. (Drukčije rečeno: ako je za svega osam godina prepolovljen broj onih koji govore srbski – “srpska jezička zajednica –onda to znači da je aktuelna vlast u Crnoj Gori sprovela nad njom genocid, da li biološki, da li jezički);

– da se odbrani srpska crkva – u Crnoj Gori niko ne zna od koga, da se zaustavi asimilacija Srba koju niko ne vidi, osim oni, ili oni koji imaju oči umjesto njih;

– nacionalisti, pravoslavni fundamentalisti i šovinisti potpomognuti kvaziintelektualnim, medijskim, crkvenim strukturama, posebno onim sa strane, iz Beograda;

– liju krokodilske suze zbog nove političke realnosti i ne štede ni novca ni druge pomoći da svoje izvođače radova u Crnoj Gori drže na infuziji i aparatima za vještačko disanje;

– politički Srbi (pišu ih malim slovom) u kvazisrpskim političkim subjektima;

– tokom Velikog rata vodili podzemni anticrnogorski rat sa ciljnom funkcijom da Crna Gora nestane;

– atentatom u Sarajevu, “oficijelni” Srbi preuzeli ulogu direktnog izazivača rata;

–“srpski viteški duh” kroz Gavrila Principa potvrdio se kao ženoubica;

– cijelo vrijeme ratnih operacija vode anticrnogorski rat;

– puške dobijene kao rusku pomoć daju svojim “komordžijama” – trećepozivcima, umesto da ih proslede crnogorskim ratnicima (okupljenim u Lovćenskom odredu, ne bi li ih oni, pri kapitulaciji, uručili Austrijancima);

– ne prosleđuju ni pomoć u hrani, oružju i municiji koju preko njih šalju Saveznici;

– godine 1862. uvlače Crnu Goru u rat protiv Turske a sami u njemu ne učestvuju;

– šire animozitet prema crnogorcima;

– u toku Prvog svjetskog rata više puta pokušali atentat na kralja Nikolu;

– opustošili Crnu Goru oni a ne Austrijanci;

– na Badnji dan 1916. godine, svojim podmornicama dovučenim iz Vrnjačke reke, ili Ibra, možda i Timoka, “saučestvovali” u potapanju italijanskog broda u Medovskom zalivu kad je poginulo “više od 350 crnogorskih dobrovoljaca iz reda potonje crnogorske odbrane” (iako je među ukupno 511 dobrovoljaca, iz Crne Gore i Brda bilo njih 205);

– prevarili Francusku i u ime Crne Gore podigla kredit;

– dok su se 1915. godine povlačili preko Crne Gore pucali su na Crnogorce i tom prilikom poginuo je 21 Srbin, ranjeno ih je četrdesetak, dok su crnogorci imali gubitke (u množini) od jednog mrtvog vojnika;

–bjegunci, izdajnici i defetisti;

– u znak zahvalnosti što su ih Crnogorci spasli 1915. godine, tri godine kasnije ulaze u Crnu Goru kao okupatori, prijevarno, okupatorski drsko i na podli način;

– po profesiji ratni zločinci;

– podzemnom koalicijom sa Francuskom onemogućili kralju Nikoli da se pobedonosno vrati u Crnu Goru;

– likvidirali bi ili proćerali kralja Nikolu da se, nekim čudom, vratio u Crnu Goru;

– u bici za Cetinje (u vreme Božićnog ustanka), pomognuti šakom izdajnika – bijelaša, napali crnogorske patriote, borce za pravo, čast i slobodu Crne Gore;

– prećutkuju zločine;

– 1918, Crnoj Gori donijeli rat umjesto mira, žandarmerijske stanice, glad, bolesti, siromaštvo, reparacije, rekvizicije, vezanje u verige, progone, hapšenja, paljenje 5.000 domova, vješala, dželate, opsadno stanje, kaznene ekspedicije, plaćene ubice, legionare, ološ, kriminalce, bivše austrougarske vahmajstore, najniži društveni šljam;

– napravili zločine po Crnoj Gori i u tom krvavom ratu i teroru poginulo je oko 10.000 ljudi;

– nastavljaju zločin stalnom negacijom crnogoraca i anticrnogorskim specijalnim ratom koji neprekidno vode;

– u svome rečniku imaju samo papagajske negacije;

– opstruisali ratnu pomoć, klevetali, atentovali, spriječavali izvršiocima državnog suvereniteta kralju, vladi i drugim strukturama da se vrate u Crnu Goru;

– imaju pogani jezik, teške riječi, klevete i neistine njihovo su oružje i jedino blago;

– nastavljaju sa propagandom u kojoj istina o zločinu treba da umre kako bi se krimen zaboravio;

– nacionalno politički ostrašćeni, velikosrpski, intelekturalno(!) radikalni, duhovno imperijalistički, vjerski i fundamentalistički nikako da zbog onoga što se zove crnogorski” jezik odustanu od pravljenja “leskovačke mućkalice” po Crnoj Gori;

– prave jezički etnocid tako što se “u jednom časopisu objavljuju tekstovi jednog političara koji iskvarenim jezikom nagrđuje srpski jezik, pa je potrebno u Srbiji uvesti svojevrsnu cenzuru da bi se spasila jezička čistota srpskog prostora”;

– sprovode strategiju, novi srpski velikonacionalni i velikodržavni program;

– ne poštujući druge ne poštuju ni sami sebe;

– ne valjaju im ne samo Crnogorci, njihovo postojanje i sve što je crnogorsko;

– žale za Slobodanom Miloševićem (1941-2006) i njegovom politikom,

“To je to. Zbogom”. A onaj pas kome je to crnogorstvujuće štivo bilo ponuđeno, čak i sa maslom, lipsao je od gladi.

Ilija Petrović

Izvor: in4s