U mestu Jeminovac obeležena je trideset i prva godišnjica masakra nad srpskim civilima u ovom i okolnim selima koji su 10.12.1991. počinile hrvatske paravojne formacije. Tada je ubijeno i masakrirano 42-oje civila, od čega 24 žene i osamnaestoro staraca. Taj kobni 10. decembar 1991. jedna je od najsramnijih stranica u dosadašnjoj istoriji Hrvatske. To je dan hrvatske sramote – dan kada su kapitulirale osnovne ljudske vrednosti, kada je pogažen moral, kada je zlo dobilo svoj potpuni oblik. Da se zlikovci ne kaju ni trideset godina nakon počinjenog pira, pokazao je najnoviji istup, sramotni čin „proslave“ ovog masakra od strane tzv. braniteljskih udruga koje su polaganjem cveća podsetile na „herojstvo“ (čitaj zločine) svojih saboraca.
Stravične masakre, silovanja i zverska iživljavanja nad srpskim civilima, žena i starcima, hrvatske tzv. braniteljske udruge proslavljaju kao „oslobođenje srpskih sela“. Prenosimo njihovu objavu:
„Hrvatske organizacije istakle su kako je „U Podvrškom ,Opatovcu, Šnjegaviću i Cerniku je obilježena 31. obljetnica akcije „Gradina 91″ kojom su oslobođena jugoistočna psunjska sela Golobrdac, Šnjegavić, Sinlije, Jeminovac i Čečavski vučjak koja su bila strateški važna zbog neprijateljskog nauma presijecanja komunikacije između Požege i Nove Gradiške, a provedena je u sklopu operacije „Orkan 91“. Sama akcija s požeške strane je provedena pod kodnim imenom „Rudine 91“. U koordiniranom napadu na neprijatelja sudjelovale su novogradiška 121. brigada, 3.satnija treće bojne 3. gardijske brigade, 99. peščenička brigada,123. požeška brigada, postrojbe specijalne i temeljne policije. U ovoj akciji je 16. prosinca u četničkoj zasjedi poginuo zapovjednik 3.bojne 99. brigade HV pukovnik Stjepan Mesec . Obilježavanje su organizirale UHBDR 121. novogradiške brigade odnosno pukovnije i Općina Cernik i započelo je polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod Spomen obilježja poginulim braniteljima u Podvrškom- Stjepanu Dukanoviću i Mladenu Kovačeviću , u Opatovcu kod spomen obilježja Vjekoslavu Šariću i Željku Curiću te u Šnjegaviću kod spomen obilježja pukovniku Stjepanu Mesecu. Nakon toga je u Cerničkoj konobi održana komemoracija i prigodni program. Na komemoraciji su bili Izaslanik potpredsjednika Vlade RH i Ministra Hrvatskih branitelja Tome Medveda brigadni general Ivan Obrovac, izaslanstva Brodsko-posavske županije , Općine Brestovac, odnosno 123. požeške brigade , UHBDR 121. brigade pukovnije Nova Gradiška , koordinacije udruga BPŽ proisiteklih iz Domovinskog rata te izaslanstvo Općine Cernik koje je vodio načelnik Vitomir Žakić“.
Učesnici u krvavom piru, neosuđeni ratni zločinci i danas slobodno hodaju i bez ikakvih problema obeležavaju i slave svoje zločine želeći svetu i preživelim žrtvama da pokažu kako njima niko ništa ne može i kako za njih zakoni ne važe. Nastavljaju da šire mržnju a hrvatsku decu uče i podstiču na neke nove osvajačke pohode i zulume. Oni čak ni ne kriju da su „oslobađali“ srpska sela od njihovih stanovnika. Da stvar bude još tužnija hrvatske tzv. udruge su navele da „na srpskoj strani nije bilo poginulih vojnika, kao i da srpsko stanovništvo nije pružalo otpor te da je ipak stradalo više od 50 civila srpske nacionalnosti“.
I zaista Hrvati ne greše kada kažu da u ovim akcijama nije bilo poginulih srpskih vojnika, i da nisu pronašli ništa od naoružanja pa se onda postavlja pitanje protiv koga su se oni to borili?! Šta su tražili u tuđim selima, na tuđem kućnom pragu? Tu nisu vođene nikakve borbe već je samo jedna strana – hrvatska- tih dana počinila teške ratne zločine nad nemoćnim civilima koji nisu imali ni prut kako bi se odbranili. Reč je o uglavnom o ženama i nepokretnim, bolesnim, slepim, slabovidim, starcima i staricama. Tu nije bilo vojno-sposobnih, navode upravo hrvatske i zagrebačke nevladine organizacije! Jedino što su hrvatski vojnici tog 10. decembra 1991. „oslobodili“ jesu životi nedužnih ljudi i civila. Oslobađali su hrvatski zločinci decu od majki i očeva, unučad od baka i deka, braću od sestara, sestre od braće…oslobađali su nevine ljude od njihovih života ! Nemoćni da se pokažu na bojnom polju, hrvatski vojnici su kao i obično svoju „snagu“ iskazali nad ženama i nejači od kojih su neki zašli duboko u devetu i desetu deceniju života. Žrtve su strahovito mučene i ubijane mecima, sekirama, kundacima, neke su zakivane a mnoge i žive zapaljene. Hrvat iz jednog spaljenog mešovitog sela ispričao je više puta da su hrvatski vojnici poput razularenih zveri palili i pljačkali sve pred sobom te je u plamenu izgorela i njegova kuća kao i kuće drugih Hrvata. I nisu svi ubijeni bili čistokrvni Srbi kako Hrvati to vole da naglase često! Nekoliko masakriranih civila je bilo mešovitog etničkog porekla a jedna Hrvatica udata za Srbina je mučena pa zapaljena u kući. Njih uopšte nije bilo briga ni u koga pucaju, ni koga muče. Išli su sa jednim ciljem – da zatru, unište, popale. I danas tu sramotu slave kao svoju „veliku pobedu“.
Što se „poginulih branitelja“ tiče, nije tu reč ni o kakvim herojima, čak ni o žrtvama rata. Trojica poginulih stradali su u međusobnim obračunima jer nisu mogli da se dogovore ko će šta pokrasti i prisvojiti od opljačkane srpske imovine. Kad je dijalog postao nemoguć, nesporazum su odlučili da reše oružjem što je života koštalo trojicu bojovnika, a bilo je i ranjenih. Jedan je hrvatski vojnik poginuo od mine, a drugi kod sela Ruševac nesrećnim slučajem kada mu se bomba slučajno aktivirala i to u dvorištu jedne srpske starice u čiju je kuću pošao radi zločina. Toliko o hrvatskom junaštvu i „borbama“.
Nevladine organizacije iz Hrvatske koje se bave zaštitom prava civilnih žrtava kao i osnovnim ljudskim pravima najstrože su osudili obeležavanje i veličanje zločina nad Srbima i pozvali sudove da podignu optužnicu protiv hrvatskih vojnika – počinilaca ratnih zločina u Požeškoj kotlini. Vijeće srpske nacionalne manjine Požeško-slavonske županije, zajedno s meštanima, podiglo je spomen-obeležje nedaleko od sela Jeminovca u čast stradalih civila čiji posmrtni ostaci većinom nisu pronađeni. Molitvu za nevine žrtve održao je paroh požeški Nikola Petrović, a svojim prisustvom komemoraciju su uveličali i zamenik županice Požeško-slavonske županije iz reda srpske nacionalne manjine Nikola Ivanović i zamenik župana Virovitičko-podravske županije Igor Pavković. Vence su položili i ambasadorka Republike Srbije Jelena Milić, zamenica gradonačelnice Grada Pakraca Mirsada Popović Damjanović, delegacije Vijeća srpske nacionalne manjine Požeško-slavonske, Virovitičko-podravske, Bjelovarsko-bilogorske županije, Gradskog Vijeća srpske nacionalne manjine Požega te predstavnici antifašista iz Pakraca i Požege.
ZLOČIN BEZ KAZNE
U tom etničkom čišćenju 23 sela potpuno su uništena, a, prema podacima „Veritasa“, ubijena je 71-a osoba srpske nacionalnosti, od kojih su 33 bile žene, a 42 je bilo starijih od 60 godina. Kao što je rečeno, najstrašniji pokolj se dogodio se na današnji dan 10. decembra 1991. kada je hrvatska vojska masakrirala 42 civila, žena i staraca.
Za ovaj masakr još niko nije procesuiran ni pred međunarodnim ni pred domaćim sudovima. Žrtve su ubijane na različite načine – tako što su spaljivane u svojim kućama, mučenjem pa masakriranjem, odsecanjem glava ili drugih ekstremiteta, te streljanjem i egzekucijom.
„Veritas“ podseća da su tačno u podne 29. oktobra 1991. godine pripadnici civilne zaštite i policije počeli sprovoditi „Naredbu o evakuaciji“ svih meštana iz 26 sela podno Papuka i Psunja, sa isključivo ili pretežno srpskim stanovništvom, koju je dan ranije donio Krizni štab opštine Slavonska Požega.
Prema pisanoj naredbi, koju je potpisao predsednik kriznog štaba Ante Bagarić, evakuacija se sprovodila „sa ciljem zaštite njihovih života“ i omogućavanja uspešnije odbrane odbrambenih položaja hrvatskih snaga na tom području od „četničkih terorističkih snaga i jedinica JNA“.
Evakuaciju je trebalo sprovesti u roku od 48 sati, a u selima koja je trebalo evakuisati živjelo je, po popisu stanovništva iz 1991. godine, 2.120 lica.Većina stanovnika prozvanih sela odazvala se naredbi i napustila kuće, od kojih su neki utočište našli kod rođaka u obližnjim selima, a manji broj u hrvatskim selima označenim kao rejoni prikupljanja.
Iako je stanovništvu prilikom evakuacije obećano da će, kada se vrate, naći sve kako su i ostavili, odmah po nihovom odlasku započelo je sistematsko paljenje i miniranje srpskih kuća sa očitim ciljem da se prikriju tragovi pljačke i da se stanovnici napuštenih sela u njih više nikada ne vrate, navodi „Veritas“.
Jedan broj starijih ljudi, koji nije htio ili mogao usled starosti i bolesti da napusti svoja sela, stradao je prilikom sistematskog paljenja i miniranja kuća.
U zoru 10. decembra 1991. jedinice 121. brigade iz Nove Gradiške i 123. brigade iz Slavonske Požege započele su napad na „nepokorna“ sela, koja su pala bez otpora, a stanovništvo se, zajedno sa pripadnicima TO, povlači prema BiH.
U tim selima su, nakon što je narod iseljen, pripadnici Hrvatske vojske opljačkali, minirali i popalili 616 stambenih i 590 privrednih objekata, dok su bez kuća ostala 1.492 lica. Tog dana 1991. hrvatska vojska je napala srpska sela Čečavac, Čečavački Vučjak, Jeminovac, Ruševac i Šnjegavić i na svirep način pobila 25 žena i 17 staraca koji su se zatekli u svojim kućama. Svi ubijeni su bili nenaoružani civili a njihova jedina krivica je bila srpska nacionalnost i pravoslavna veroispovest. Za ovaj zločin do danas još uvek niko nije odgovarao!
Prema rečima malobrojnih Hrvata, meštana popaljenih sela, hrvatska vojska nije pravila razliku već je jednako palila i pljačkala i hrvatske kuće a u sistemskom napadu, likvidirane su i najmanje dve osobe hrvatske nacionalnosti. Tako je nepokretna starica Kata /83/, inače Hrvatica po poreklu, živa zapaljena u svojoj porodičnoj kući koju zbog starosti i bolesti nije mogla napustiti. To, međutim, nije mnogo interesovalo hrvatske vojnike koji su poput divljih zveri išli i ubijali sve pred sobom.
Meštani su podigli spomen obeležje nedaleko sela Jeminovac u čast nevino stradalih civila čija većina tela ni do danas nije pronađena. Ovaj zločin je jedan od najsvirepijih i najtežih zločina na teritoriji Republike Hrvatske, naročito zbog činjenice da su žrtve bili upravo stari i bolesni ljudi. Ovaj zločin ujedno predstavlja i najmasovniji zločin nad ženama tokom rata u Hrvatskoj.
Žrtve ratnog zločina koji je počinjen 10. decembra 1991. godine :
1. Jovo Radić, 1915
2. Mila Radić, 1919
3. Ana Radmilović, 1927
4. Anka Radmilović, 1938
5. Ilija Radmilović, 1951
6. Milan Radmilović, 1910
7. Milka Radmilović, 1909
8. Ana Ranosavljević, 1909
9. Mihail Ranosavljević, 1905
10. Anđa Stanković, 1926
11. Stevo Ranosavljević, 1928
12. Milan Radmilović, 1935
13. Bosiljka Stanković, 1927
14. Anđa Starčević, 1928
15. Jagoda Starčević, 1911
16. Milka Starčević, 1943
17. Milica Šimić Mica 1930
18. Milka Šimić, 1930
19. Mara Trkulja, 1937
20. Anđa Trlajić, 1925
21. Ljuba Trlajić, 1929
22. Milka Starčević, 1919
23. Đuro Vasić, 1912
23. Marija Milinković, 1907
24. Janko Živković, 1924
25. Rade Božić, 1920
26. Ljubica Carević, 1926
27. Milan Carević, 1920
28. Kata Čičković, 1910
29. Jagoda Dulić, 1917
30. Radojka Dulić, 1943
31. Mile Mijatović, 1907
32. Mileva Ivanović, 1944
33. Jagoda Miličić, 1911
34. Mileva Milošević, 1938
35. Bosiljka Protić, 1908
36. Draga Protić, 1931
37. Ljubomir Protić, 1938
38. Milan Protić, 1928
39. Stanko Protić, 1922
40. Nikola Živković, 1950
41. Mile Dulić, 1952
42. Rajko Starčević, 1956
Komemoraciji za 42 srpske civilne žrtve prisustvovao je 2012. i predsednik Hrvatske Ivo Josipović koji je odao počast stradalim Srbima i poručio da ovako nešto ne sme više da se ponovi. Takođe, on je tom prilikom pozvao nadležne organe da procesuiraju odgovorne za ovaj masakr. Međutim, pravosudne institucije Republike Hrvatske pod uticajem aktuelne vlasti štite ratne zločince i odbijaju da pokrenu sudski postupak protiv osumnjičenih koji i danas uživaju sve privilegije društva.
U decembru 2000. godine iz jedne masovne grobnice u selu Šnjegavić ekshumirano je 13 posmrtnih ostataka, od kojih je do sada 11 identifikovano kao žitelji Šnjegavića i Vučijaka Čečavskog. Od svih žrtava, porodice su do sada pronašle, identifikovale i sahranile tek 26 posmrtnih ostataka, dok je na spisku nestalih još 45 osoba.
