Kako početi tekst o situaciji koja prevazilazi sadašnjost i kojom se piše istorija? Kako pisati o jednom referendumu kojim se piše novo poglavlje o demokratiji i postavlja nova mjera slobode izbora na nivou cele Evrope?
Jednostavno, činjenicama.
Umjesto uvoda, iznijeću svoj lični stav i opredjeljenost, mada znam da to spada u svojevrsnu herezu za sve one koji se bave filosofijom, društvenom i političkom analizom. (Od velikog straha od neobjektivnosti i od žudnje za istinoljubivšću, skloni smo iznositi argumente pro et contrq do iznemoglosti dok i sami ne izgubimo cilj, dok istina ostaje usamljena i po strani.) Dakle, vrlo pristrasno se opredjenjujem za jednu stranu, dajem svoj glas za jedno glasno όχι! (ne!) na predstojećem referendumu, koji određuje sudbinu jednog naroda i jednog kontinenta. A evo i zašto.
Kratke reči i istorijski koraci
Ta rječca „ne!“ je obilježila blisku istoriju grčkog naroda, izražavajući njegov lakonski odgovor i opredjeljenje protiv fašizma 1940. godine. Dan Όχι ili Dan „Ne“, predstavlja sjećanje na 28. oktobar 1940. godine kada je odbijen italijanski ultimatum o predaji na početku Drugog svjetskog rata. U političkoj svijesti Grka ova riječ je signal da se istorija ponavlja, i svijest da teško stečene i dobro naučene lekcije ne treba mnogo dovoditi u pitanje. Pokazalo se da je ono istorijsko όχι! tada bio ispravan istorijski odgovor, koji je Grčku po ko zna koji put stavio na stranu (prije svega moralnih) pobjednika u Drugom svjetskom ratu.
Naravno, to ne znači da je svako odricanje dobro. U ovom slučaju i sadašnjoj istorijskoj dilemi, jedno „ne“ bi došlo poslije brojnih i mučnih snishođenja, prihvatanja i bezuslovnih popuštanja, kroz koja su prošli Grčka i njen narod, i poslije petogodišnje primjene Memoranduma Trojke („Prvi program ekonomskoj prilagođavanja Grčke“, potpisan 2010 g.). Umjesto pukog promišljanja na temu „šta bi bilo kad bi bilo“, potrudiću se da iznesem podatke koji govore sami za sebe, kroz njih se može jasnije razaznati istina o dugu kao sredstvu u geopolitičkoj igri.
Ekonomski program koji je Trojka (Evropska komisija, Evropska centralna banka i Međunarodni monetarni fond) Grčkoj nametnula prije pet godina rezlutirala je katastrofalnim padom BDP od 25% i dovela do stope nezaposlenosti kod mladih od 60%. To je, naravno, dovelo do iseljavanja velikog broja mladih i obrazovanih, a umjesto najavljenog rastaa ekonomije izazvalo njen enormni pad, zatvaranja velikog broja kompanija, malih i srednjih preduzeća. Međutim, ono što je svakako najstrašnija poslijedica je i osam hiljada samoubistava onih koji nisu imali načina da vrate svoje dugove bankama. O tome više u slikama i statistici na sajtu referenduma.
Demokratija naspram „evrokratije“
„Demokratija ili evro“, to je jedna od dilema referenduma. Iako vlada Aleksisa Ciprasa insistira na tome da referendum ne predstavlja izjašnjavanje građana o ostanku u Evrozoni, očigledno je da se ova dilema otvoreno nameće od strane zapadnih činovnika i medija.
Neuspjeli poduhvat smanjenja grčkog duga doveo je paradoksalno (ili možda ne) do povećanja duga i kamata, a zemlju do kolapsa i gotovo sigurnog bankrota. U takvim uslovima, ministar ekonomije Varufakis već pet mjeseci pokušava postići sporazum sa finansijskim institucijama koje su zamjenile Trojku o održivom planu i programu izlaska iz krize. Nakon iscrpljujućih pregovora i neumjesnih trikova kojima su pribjegli predstavnici institucija, došlo se do krajnje tačke nakon koje zapravo gube svi učesnici u pregovorima – do mogućnosti bankrota Grčke, ili do izlaska Grčke iz Evrozone (tzv. Grexit).
Kao i više puta u prethodnih nekoliko mjeseci, tako i u poslijednjim pregovorima, isprva je ponuđen je tekst sa neophodnim mjerama koji je donekle bio prihvatljiv za grčku stranu. Gotovo pred samo potpisivanje dogovora, tekst je pretrpio znatne promjene, do neprepoznatljivosti, i kao takav volšebno bio podmetnut grčkom ministru finansija. Tražene su dodatne mjere koje grubo krše sve dotadašnje predloge, ali i prava Grčke da raspolaže svojim resursima. Tekst bi bio odbačen, što se bar za ovu vlast podrazumjeva, i pregovori bi počinjali uz nove uslove i neke druge, a opet slične, iscrpljujuće mjere.
Tako dolazimo do poslijednjeg memoranduma, koji sadrži ponižavajuće i potpuno nedopustive zahtjeve. Evo nekih od njih. Zahtjeva se:
– povećanje PDV-a na sve prehrambene proizvode osim dva osnovna proizvoda (brašna i makarona) koji bi ostali na 13%;
– ukidanje olakšica za turizam, povećanje PDV na 23% (što bi bilo pogubno za grčki turizam, ako uzmemo u obzir da je u Španiji, na Malti i u Turskoj PDV za turizam od 3 do 5%);
– ukidanje bilo kakve pomoć ugroženim grupama, siromašnim i nezaposlenim;
– povećanje poreza u poljoprivredi i ograničenje izvoza poljoprivrednih proizvoda;
– smanjenje penzija horizontalno, bez posebnih filtera na osnovu doprinosa.
Ovo je samo jedan mali dio liste. Mjere su mnogobrojne i mogu se naći u pdf formatu ovde i ovde.
Nakon odlučnog odbijanja ovog sasvim drskog ultimatuma, uslijedio je Ciprasov predlog o raspisivanju referenduma na kom građani mogu da se izjasne da li prihvataju nove mjere koje zapravo sigurno mogu da likvidiraju grčku ekonomiju, ili da odbace predlog nakon čega, doduše, postoji velika vjerovatnoća izlaska iz Evrozone i povratka na drahmu, ali i šanse za pregovore na novim osnovama i sa snagom vox populi.
Sam taj čin raspisivanja referenduma je izazvao nepodjeljeno oduševljenje većine građana, ali i neopisivu histeriju manjine kojoj pripada i takozvana ekonomska elita, na koju su sve dosadašnje mjere štednje najmanje uticale. A najbučnija reakcija je došla iz Njemačke, koja je zapravo već ovim predlogom bila na gubitku. Naime, njemački investitori su 29. juna 2015. izgubili 80 miliona evra jer je njemačka berza pala za 4,56%, a investitori iz Amerike su izgubili 60 miliona dolara zbog pada berze od 2,20%. To jasno objašnjava zašto su toliko glasno protiv referenduma. Lako je razumjeti na kolikom gubitku će isti ti investitori biti do okončanja referenduma. Ovaj podatak je i jasan signal „za čije babe zdravlje“ su domaći mediji pribegli svim raspoloživim sredstvima, kako bi se pučanstvo dovelo u stanje šoka, straha i konačne predaje. Narod koji se vodi strahom, smatraju oni, učiniće sve kako bi povratio prividno oduzeti spokoj i sigurnost. Situacije čiji smo posmatrači i direktni akteri odavno ne ukazuje na puko ekonomsko nadmetanje i „otvoreni dijalog“, već poprimaju okrutno obličje demonstracije moći i političke sile.
Strategije manipulacije zapadnih medija
Neophodno je uzeti u obzir uzročno- posledičnu spregu ekonomske elite i prethodne vlasti, gdje ekonomska elita obezbjeđuje medijsku i logističku pomoć, sada već otvoreno i bez ustezanja, bivšoj vlasti koja je između ostalih i odgovorna za tešku pregovaračku poziciju u kojoj se sadašnja vlast nalazi. Naime, proteklih godina na sve uslove se bez pogovora i služanjski odgovaralo sa snishođenjem, pa i pored toga ekonomska kriza se sve više produbljivala i klasni jaz sve više povećavao.
Mediji i sada insitiraju na samo jednoj strani, onoj koja se opredjeljuje za takozvani „ostanak u Evropi“, nasuprot slici koju upravo mediji stvaraju o neobrazovanom pučanstvu koje ne zna da cijeni dušebrižne donatore sa Zapada i tvrdoglavo bira „ne“ mjerama štednje. Novinari se utrkuju u pokušaju da se situacija što više dramatizuje, kako bi se stvorio potrebni metež i panika i reklo bi se, simuliralo stanje kakvo slijedi nakon „izlaska Grčke iz Evropske unije“. Koriste se jeftini trikovi, fotografije i snimci nekih ranijih redova ispred banaka, intervjuišu se isključivo političari i slučajni prolaznici, koji su za bezpogovorno prihvatanje svih uslova, za famozno grčko „Ναί“. Stvara se raspoloženje svojevrsnog državnog udara i potrebe da se sadašnja vlast koja je smetnja, što brže skloni i dovede ona koja će biti spremna da prihvati sve moguće i nemoguće uslove.
U opštem medijskom linču, grčka vlada je izložena pritisku i domaćih i stranih faktora. Neki evropski zvaničnici ne prezaju da javno dovodu u pitanje princip demokratski izabrane vlasti. Tako Zigmar Gabrijel (Sigmar Gabriel), zamjenik kancelara Njemačke i predsjednik Socijal- demokratske partije u toj zemlji, izjavljuje kako je lider Grčke, Aleksis Cipras, “poguban za evropski red i blagostanje“, kako je „njegov radikalizam usmjeren protiv Evrope“ i kako „on želi natjerati sve ostale da promjene kanone po kojima funcioniše jedinstvena valuta“. Ovaj stav predstavlja grubo miješanje u suverene tekovine jedne evropske, demokratske zemlje i nametanje političke volje jednom narodu po principu: „vi imate pravo da demokratski izaberete vlast, sve dok ta vlast odgovara našim interesima“. Još jedna činjenica je indikativna. Nobelovac DŽozef Štiglic smatra da je nakana da se Ciprasova vlada smijeni više nego očigledna. Po njegovim riječima: „Vrlo je neugodno imati u Grčkoj vladu koja se toliko protivi onoj vrsti politike koja je dovela do porasta nejednakosti u tolikim razvijenim zemljama, koja je toliko predana suzbijanju moći bogatstva“.
Ogroman pritisak na grčke građane vrši se iz svih sredstava informisanja, a samo internet još uvijek ostaje prostor koliko-toliko slobodnog cirkulisanja informacija. Ponavlja se da će „Grčka postati nova Argentina“, ako poslušno ne primjeni sve mjere. Po srijedi je potpuno neargumentovana igra utisaka, koja za cilj ima dovođenje publike u stanje afekta, izazivanje straha i panike, uz upotrebu proizvoljnih primjera iz skorije istorije. Međutim, Argentina je upravo dobar primjer za Grčku, ako imamo na umu činjenicu da je ova zemlja marljivo slijedila sve upute MMF i naposlijetku ipak bankrotirala. Mogli bismo reći da je Argentina bankrotirala jer je prekasno rekla „ne“, pošto je po savjetu Fonda, već rasprodala sve državne resurse i ostala bez sopstvenih sredstava. Možemo predpostaviti da ovakva sudbina čeka i Grčku, nakon što ona primjeni sve tražene mjere štednje i na poslijetku bude prisiljena prodavati ostrva, naftne rezerve u Jonskom i Egejskom moru i sve ostalo što se prodati može.
Ima li u Evropi mesta za demokratiju?
Takođe, omiljena (iako netačna) teza kojoj ekonomska elita pribjegava jeste ona da će Grčka glasanjem protiv istog časa izaći iz Evrope, izgubiti svoje prirodne (sic!) saveznike i svoju važnu poziciju u zajednici evropskih naroda. Iako ona nije utemeljena na argumentima, jedina je koju forsiraju svi oni koji putem medija žele da utiču na javno mnjenje i formiranje većine koja bi bila za saradnju sa Briselom.
Ovo predrasudama obojeno (i u suštini rasističko) opredjeljenje za „kulturnu i razvijenu Evropu“ naspram siromašne i ojađene populacije kojoj je draži „balkanski, rajinski mentalitet“, daje nam jasnu poruku: „ko nije sa nama, protiv je nas“. Po njima, svi nekulturni, polupismeni i siromašni glasaće protiv, jer ne shvataju kakvo blagostanje ih očekuje nakon decenija otplaćivanja duga. Ovo naravno nije tačno. Istina je suprotna. Većina eminentnih stvaralaca i intelektualaca svoj glas daje protiv, među njima i sinonim intelektualnog poštenja i kritičko intelektualca – veliki Mikis Teodorakis.
A možda bi dovoljno ubedljivo bilo reći da su svoje opredjeljenje za „da“, bezrezervno izrazili svi političari „Pasoka“ i „Nove demokratije“ koji su direktno učestvovali u kreiranju političke situacije poslednjih godina, a čije posledice vidimo danas. No, veličina i ljepota demokratije je u tome da nam daje pravo da griješimo, ali i mogućnost da ispravljamo greške novim i boljim izborom.
Sa nadom, ali i zebnjom, očekujem rezultate referenduma. Sa nadom da ovo ipak neće biti još jedna pobjeda Velikog Inkvizitora, koji bi rado preuzeo brigu o našoj sopstvenoj slobodi, na uštrb našeg sopstvenog identiteta i dostojanstva. A da li će, u duhu višemilenijumske tradicije grčkog naroda, dostojanstvo i sloboda odneti prevagu, ili će grčki građani, isprepadani i sluđeni katastrofizmom i paničarenjem medija, ipak odlučiti da se „sloboda i dostojanstvo ne sipaju u traktor“, to ćemo saznati u nedelju. Ali lično mislim da je duh slobode, ili, ako hoćete, „bauk demokratije“, već pušten iz boce, i da u Evropi, bez obzira na rezultate glasanja, poslije 5. jula ništa neće biti isto.
Ivana Petrović Hristopulu
NSPM
