Kada bismo održali minut tišine za svakog našeg pretka koji je stradao u Albanskoj golgoti, tom strašnom povlačenju srpske vojske u zimu 1915/1916. pred trojnim napadom Centralnih sila, kada bismo za svaku žrtvu samo minut ćutali, ne bismo progovorili 169 dana, osam sati i 37 minuta jer… u tom strašnom događaju, Srbija je imala čak 243.877 žrtava.
A opet, oni preostali, izmučeni, gladni i otpisani od svih, kako neprijatelja tako i saveznika, imali su samo jedan san. Da oslobode svoje. I, u tome su i uspjeli.
Ta Albanska golgota, nazvana tako jer se najveći dio naših snaga povlačio kroz bespuća albanskih planina, donijela je nesagledive užase mnogima koji su se na taj put otisnuli. Put bez povratka, mogao bi da glasi naziv te golgote za one silne hiljade koji ostaviše kosti da im se trag ne zna. Višenedjeljno lutanje planinskim vijencima, po snijegu i jezivoj hladnoći, i donijelo je potonji opis „golgota“ u naziv te epopeje, kao poređenje sa jerusalimskim brdom na kome je Hristos razapet, poslije silnih muka.
Rasprave o tome koliko je i da li je bilo neophodno odlučiti se na takav korak – vjerovatno će se tek rasplamsati, jer će jedni u stradanju vidjeti neminovnost kako bi se vojska i narod spasili, a drugi stajati uz stav vojvode Živojina Mišića da se ostane na srpskom tlu i tu pruži posljednji vojni otpor. Ali, iako su rasprave o tome vodile najumnije glave tog vremena, na kraju je preovladalo mišljenje da kapitulacija ne dolazi u obzir, sa čime se i Mišić slagao, a da za novu veliku bitku nema dovoljno ni ljudstva ni oružja. Uostalom, za razliku od prethodne, 1914. godine, Srbiju nije napala samo Austrougarska, već i najveća sila, Njemačka, a kad je taj združeni napad sa sjevera i zapada počeo, desio se i ulazak Bugarske u rat. „S leđa“, kako taj prodor sa istoka doživljavaju potonje generacije.
Višestruko nadjačana, a potpuno iscrpljena srpska vojska povlačila se najprije ka središnjem dijelu otadžbine, pa ka jugu, da bi bugarski manevar onemogućeno kretanje vardarskom dolinom ka Solunu gdje je već bilo određenih savezničkih snaga, mahom izbjeglih poslije poraza od Turaka na Galipolju. Odluka o povlačenju usred zime kroz albanske planine, kroz snijeg i led, ostavila je Srbiju bez 243.877 ljudi. Odnosno, bez svake 16. osobe od oko četiri miliona koliko je zemlja imala kao kraljevina kada je Prvi svjetski rat počeo.
A proći u zimu kroz pomenuta bespuća je toliko teško, toliko nezamislivo, da je istinsko čudo kako je vojska, odnosno njen preživjeli dio, uspio da se domogne „ostrva spasa“ i, krenuvši odatle, na Solunski front pa pravac u oslobađanje svojega, ostvari podvig koji će se vječno pamtiti.
– Nedavno sam na međunarodnoj konferenciji imao predavanje o našem čuvenom prelasku preko Albanije 1915. godine i to iz ugla planinara i istoričara. Sada bi nekom planinaru trebalo 3.600 evra samo za opremu da za 11 dana pređe preko albanskih planina, a gde su tek troškovi za hranu… A naš narod, go i bos – prešao. Kad proradi ta naša želja, mnogo nemogućeg postaje moguće. Kad je najteže, mi smo najjači – rekao je svojevremeno za „Blic“ viši kustos istoričar Darko Žarić, direktor Muzeja Toplice.
Prva kolona je krenula 26. novembra 1915. iz Prizrena preko Vezirovog mosta prema Skadru i Lješu, u kojoj su bili kralj, vlada i diplomatski kor. Četiri dana kasnije, iz Prizrena kreće druga kolona, ali drugim pravcem, preko Ljum Kule, Piškopeje, Elbasana i Tirane. Sve tri srpske armije pošle su u povlačenje iz Peći: glavnina naše vojske pravcem Peć – Andrijevica – Podgorica – Skadar. Trupe tada nazivanih „Novih oblasti“, iz Stare Srbije i raškog kraja, oslobođenih u Prvom balkanskom ratu 1912. od Osmanlija, pravcem Đakovica – Vezirov most – Ljum Kula – Skadar, dok je dio srpskih snaga, Timočka vojska i odredi iz zapadne Makedonije, išao preko Piškopeje, Debra i Struge u Elbasan. Srpska vlada je krenula 24. novembra iz Prizrena preko Ljum Kule u Skadar, a za njom je krenula 26. novembra 1915. i Vrhovna komanda.
I samo opraštanje od Srbije je bilo teško. Uostalom, riječi našeg čuvenog komediografa, Branislava Nušića, u njegovom djelu „1915“, ovako o tome svjedoče:
„To je bio posljednji odmor na grudima otadžbine i sada valja preći most koji će nas rastaviti od nje.
Tužan je to rastanak bio, tužak kao kad se djeca praštaju od majke napuštajući joj krilo materinsko. I kako svako na svoj način taj bol rastanka iskazuje: uzdahom ili suzom ili nemim ćutanjem, koje je kadro i najveći bol da izrazi. Eno ga jedan klekao na koljena, polegao i ljubi zemlju, eno ga drugi, krsti se i moli Bogu.
I ja sam se sagao i šakama iskopao pregršt zemlje, te vezao je u karjičak jedne marame i metnuo u njedra. To je ta zemlja na kojoj smo nikli, koja nas je hranila i koju smo branili; to je ta zemlja koju je prelila krv i suza tolikih pokoljenja i koja u svojim njedrima krije tolike žrtve za njenu slobodu; to je ta zemlja koja pokriva i siše mlado i nježno tijelo mojega jedinca.
Ponijećemo te u njedrima, u krajičku maramice, o pregršti zemlje srpske! Ponijećemo te u njedrima svojim ponijećemo te, otadžbino, sobom! Kao što je nekada, o pričešću, kapljica vina sadržavala u sebi svu veličinu jedne vjere i jednoga nauka, tako će ova pregršt zemlje sadržati u sebi svu veličinu jedne slobode i jedne ljubavi koju sobom iskazuje otadžbina. Kraj te pregršti mi ćemo paliti kandilo, kraj nje ćemo slaviti i preslavljati, iz nje ćemo odvajati mrvice i bacati ih u grobove koje budemo kopali u tuđini, na toj ćemo se pregršti zemlje kleti, na njoj zavjetovati, iz nje crpiizti potkrepljenja u danima tuge, i snage – u danima pouzdanja i vjere“.
Srbija je sklopila sporazum sa predsjednikom alabanske vlade, Esad-pašom Toptanijem, o nesmetanom prolasku vojske ka obali, gdje bi je dočekali saveznički brodovi, no pojedina albanska plemena, koja nisu priznavala Esad-pašinu vlast, konstantno su napadala iznemogle kolone, za razliku od onih drugih njihovih sunarodnika koji su bili voljni da pomognu. Ti napadi, međutim, nisu bili strašniji od dva užasa: jezive hladnoće i ogromne gladi. O toj gladi Rastko Petrović, u svojoj knjizi „Dan šesti“, ovako opisuje jedan detalj iz povlačenja:
„Odmarao se dugo. Imao je svoj pojas preko kolena. Najprije je mislio da ga ponudi nekom Arnautinu, onda je zaključio da ništa za njega ne bi dobio, a i da ne bi imao poslije čime da stegne svoje prnje. Pojas je bio star. Postepeno je na njemu bušio rupu do rupe, kako je mršavio. U gimnaziji je taj pojas još mirisao na novu kožu i kopča je bila od blistavog nikla. Sada mu je ležao preko koljena. Dok ga je gledao, postepeno se jedna ideja objavljivala. Počeo je da se pretvara kako jede. Prinosio je ruke ustima i onda mrdao vilicama kao da žvaće. Činio je to što je moguće vidnije iako su ga ti pokreti zamarali.“
Srpska vojska, po mišljenju neprijatelja, više nije postojala. Tome u prilog i saopštenje njemačke Vrhovne komande od 29. novembra 1915:
„Pošto srpska vojska više ne postoji, već postoje samo njeni bijedni ostaci koji su se razbjegli u divlje albanske i crnogorske planine, gdje će bez hrane po ovoj zimi naći svoju smrt, to su prekinute dalje operacije i neće se više izdavati izvještaji sa balkanskog ratišta“.
A vojska je išla. I išla. Bez hrane, na put koji je trajao duže nego što je iko od tog marša kroz albanske planine mogao i da zamisli. Samo se gledao leš do leša do kog se nailazilo, leševi onih koji su na tom putu pali, a pogled je po bjelilu tragao za bilo čim što bi bila naznaka obale, ili primorskog gradića Lješ.
– Uprkos nemogućnosti da stoji na nogama, na ranjavim stopalima, iznemogao, on je posljednja tri kilometra do Lješa prevalio u nedjelju, od jutra do večeri. Nije vidio predeo, ni ljude, ni blatišta, pošto je bez prestanka bio u bunilu. Jedna jedina misao blistala je iza čitavih zavjesa njegovog košmara: stići u Lješ, naći tamo nešto za jelo, bilo šta, za dvadeset dinara, koje je još uvijek nosio u njedrima, pisao je Petrović.
Poslije više od mjesec dana užasa, spasa u Lješu – nije bilo. Jer tamo nije bilo toliko iščekivanog susreta sa saveznicima. Prosto, saveznika nije tamo bilo sa svojim brodovima. Dijelom zbog opravdanja da je opasno približiti se toliko crnogorskoj obali, u kojoj je bio dio austrougarske flote, dijelom zbog uvjerenja da srpska vojska, zaista, više ne postoji. Tek na intervenciju ruskog cara Nikolaja, koji je zaprijetio Britancima i Francuzima da će se povući iz ratnog saveza, pomoć je počela da se organizuje, ali su preživjeli, izgladnili i iscrpljeni Srbi morali pješke na još jedan put. Oko 180 kilometara dug, po blatu i močvarama albanskog primorja, od Lješa ka Valoni, da bi se tamo ukrcali na brodove. Više desetina hiljada ljudi je upravo u tom dijelu „Albanske golgote“ i stradalo, ne dočekavši radostan susret sa saveznicima.
Kada je prevoz brodovima na Krf obavljen, a do 15. februara na to „ostrvo spasa“ prevezeno je 135.000 naših predaka, dok je oko 10.000 transportovano na sjever Afrike u Bizertu, u zvaničnom izvještaju ministra vojnog generala Božidara Terzića, upućenom predsjedniku vlade Nikoli Pašiću, navedeno je da je nestalo, umrlo, poginulo ili zarobljeno 243.877 ljudi. Za koje bismo, da održimo po minut tišine za svakog, ćutali neprekidno 169 dana, osam sati i 37 minuta.
A opet, na Krfu, na čijem je susednom ostrvu Vido do 23. marta 1916. umrlo 4.847 ljudi koje je Albanska golgota koštala života, oni prežjiveli su počeli da se oporavljaju. Da sanjaju o povratku. Jednu pjesmu, o tom snu, sigurno znate:
Ova druga pjesma, objavljena u proljeće u zvaničnom glasilu naše države na Krfu, napisana perom nepoznatog vojnika, možda još snažnije opisuje riješenost da se od sna o slobodi ne odustane:
SA GOLGOTE
Osudiše nas zbog ljubavi naše
za zemlju svoju, za slobodno ime,
i krst nam težak na ramena daše,
i trnov venac, i porugu s njime.
Tri vraga su nas gonila Golgoti
i rugala se zbog časnoga pada,
i šibali nas prosjaci i skoti,
k’o Hrista – ološ večitoga grada.
No, mi smo išli gordo i bez suza…
Krvavi znoj nam liptio sa čela
I mi smo išli… Ko crna Meduza
sudba nam zmijom obvijala tela.
I – nismo pali na teškome putu.
Ćutke smo došli do vrhunca muka,
ne žaleći se na sudbinu krutu,
i ne pustivši molbe ni jauka.
Raspeli su nas…
Al’, Pilati, čujte!
Vi što ste krst nam bacili na pleća,
dobro grob naše slobode zakujte,
jer Vaskrs ide iza tog Raspeća!
Na stražu – vaše dovedite čete,
i ne dajte im pirove kraj groba,
jer beli orli sa osvetom lete,
da stignu tamo u neznano doba.
U to će doba Juda oko vrata
sam sebi zamku nataći; pun stida,
I dok ga guši krv nevinog brata,
sebe će svojim zubima da kida.
TADA NEK BEŽE VAŠE P’JANE STRAŽE
S OGNjIŠTA NAŠIH, S DOMA NAM SVETOGA
JER BAJONETI IDU DA POTRAŽE
GROBARE NAŠEG NEUMRLOG BOGA.
(Da zbace krunu krvavu im s glave
i prljav venac razbojničke slave.)
…
To zapisaše i… pođoše po slobodu.
Piše: Darko Nikolić
