Kako smo ubijali u Pakračkoj poljani

2
2912

Hrvatski list Feral Tribune od 1. septembra 1997.:

Miro Bajramović, bivši pripadnik tzv. Merčepove jedinice, otvoreno svjedoči o zločinima što su ih on i njegovi ratni drugovi počinili na području Pakraca, Gospića, Zagreba, Slanog…

UVODNE NAPOMENE
Zovem se Miro Bajramović i direktno sam odgovoran za smrt 86 ljudi. Ja s tom činjenicom navečer zaspim i ujutro se budim, ako zaspim. Svojom sam rukom ubio sedamdeset dvoje ljudi, među njima je bilo i devet žena. Nismo radili razliku, ništa nismo pitali, oni su za nas bili četnici i neprijatelji. Najteže ti je zapaliti prvu kuću i ubiti prvog čovjeka. Poslije sve ide po šablonu. Ja znam imena i prezimena svih ljudi koje sam ubio.

Rođen sam 30. siječnja 1957. godine u Zenici, oca nijesam upamtio, a majka mi je umrla 1990. Završio sam strojobravarski zanat u Zenici pa sam došao u Zagreb. Zaposlio sam se u „Janku Gredelju“ u Zagrebu na odjelu parnih lokomotiva na glavnom kolodvoru i otud sam prešao u „Radu Končara“, koji mi je omogućio da završim strojarski fakultet, da se školujem uz rad. Godine 1990. ostao sam bez posla i tada sam dobio poziv MUP-a.

Tomislava Merčepa upoznao sam 1991. godine u Dalju. Od tada smo skupa ratovali. Prošli smo puno toga zajedno. Naša se jedinica zvala „Jesenje kiše“, odnosno, službeno, Prva Zagrebačka specijalna postrojba pri MUP-u. Među hrvatskim braniteljima i narodom se jako dobro zna tko su „Jesenje kiše“.

LIKVIDACIJE U GOSPIĆU I SLANOM
Prije odlaska u Pakračku Poljanu, negdje u rujnu 1991., bili smo u Gospiću. Tamo smo zauzeli vojarnu, krenuli smo prema Lovincu, ali smo vraćeni. U Gospiću je dovoljno bilo da budete Srbin, pa da vas više ne bude. Naša je grupa dolje likvidirala između 90 i 110 ljudi, jer smo bili prekratko, niti mjesec dana. Stoga nije istina ono što je rečeno u intervjuu s Vekićem, koji je objavio vaš list, da je u Gospiću ubijeno 170 ljudi, jer dolje nitko osim nas u to vrijeme nije ubijao. Nije istina ni priča o Gospićkom doktoru, on se, naime, sam ubio, a laž je i da smo u jednoj kući u Gospiću zapalili pedesetak srba. Ubijali jesmo, ali palili nismo.

– Uloga Tihomira Oreškoviča?

Tiho je po mome sudu veliki i dobar čovjek i bilo mi je lijepo s njim raditi. Zbog našeg velikog prijateljstva ne bih ništa o njemu pričao. Za Gospić je vrijedila naredba: „etnički očistiti“; ubili smo direktora pošte, bolnice, vlasnike restorana i kojekakve druge Srbe. Ubojstva su izvođena metkom u čelo, jer nismo imali vremena. Ponavljam, iz vrhovništva je bila naredba da se smanji postotak Srba u Gospiću.

U Slano smo išli četiri puta i likvidirano je trinaest osoba, svi su bili Srbi. Njihovo je uporište bilo u selu Vukovićima između Dubrovnika i Slanog. Od njih trinaest ja sam ih ubio osam. Moju grupu su činili Siniša Rimac, Miroslav Briševac, Igor Mikula i mala Gordana, čije prezime nikada nisam upamtio.

PAKRAČKA POLJANA: „OBRADA“ ZATVORENIKA
U Pakračku Poljanu stigli smo 6. Listopada 1991. godine, nakon povratka iz Gospića. U prvo vrijeme naš je štab bio u Vatrogasnom domu, a tu je ujedno bio i zatvor. Tada se pojavio nekakav fotograf iz Zagreba koji je slikao naš štab. Nakon nekoliko dana Poljana je raketirana iz zrakoplova i kako su oni za jedini cilj imali Vatrogasni dom, štab smo preselili na kraj sela, dok smo zatvor locirali u osnovnoj školi u selu Međurići prema Kutini. Moram kazati da mi nismo samoinicijativno izabrali Poljanu za svoju bazu. Mi smo dobili naredbu da se čuva teritorija oko Pakraca, a kasnije su Boljkovac (tadašnji ministar unutrašnjih poslova) i Merčep izašli na teren i složili se da napravimo bazu u Poljani. Naša prva akcija je bila napad na srpsko uporište Kukunjevac, 18 kilometara dugo selo koje smo oslobodili za za četiri sata.

Zatvorenike smo držali u podrumu osnovne škole, a kad ih je bilo više, onda bi smo ih stavljali i u učionice. Za njih su najgore bile noći, kad smo ih operativno obrađivali, a to je značilo da smo pokušavali pronaći najbolji način da im nanesemo što veću bol kako bi što više priznali. Znate li koji je najbolji način? Palite zatvorenika – plamenom iz boce plina i onda ga polijete otcom, a to radite uglavnom po genitalijama i očima. Zatim postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključite na to. Radi se o istosmernoj struji, ne može ubiti, ali stvara neugodan osećaj kod čovjeka. Pitaš onda tog priključenog Srbina odakle je, on ti kaže iz Dvora na Uni, a ti onda, okrećući poljski telefon nazoveš Dvor na Uni. Zatvorenicima se znao u guzicu gurati petožični kabel, to bi im ostavili po par sati da ne mogu sjesti. Otvarane su im rane po kojima je posipana so ili ocat. Uglavnom, nismo dozvoljavali da prestanu krvariti. Isto tako, svi su isti dan morali naučiti „Lijepu našu“, a to ih je natjerao zapovjednik zatvora Mijo Jolić koji danas, jednako kao i Suljić, ima restorane po Hrvatskoj. Zašto ja nemam ništa?

Kad se sjetim svih tih mučenja, pitam se kako su se uspjeli sjetiti svega toga. Primjerice, najbolnije je zabiti male čavale pod nokte. Kad na to spojite trofaznu struju od čovjeka ne ostane ni traga. Pepeo! Ja se toga nikada ne bih dosjetio, a znam Lenzov zakon. Ja sam ispitivao privedene, ali ih nikada nisam maltretirao, niti to činio iz zadovoljstva, ali bilo je onih koji su u tome uživali, kao Munib Suljić. No, mi smo uvijek gledali samo rezultate koje je on postigao, a nikada način na koji je vršio obradu. A i tako i tako se znalo da će svi oni biti likvidirani, pa nije važno boli li ga više sad ili sutra. Ljudi su pod takvim mučenjima priznavali sve što su znali i što se od njih tražilo. U početku smo glumili nekakve demokratske policajce, davali smo Srbima papir da na njemu napišu sve što znaju, a tražilo se što više imena i lokacija.

Da Vas podsetimo:  Stravični podaci: Zločini komunista nad srpskim narodom u 20. veku

PAKRAČKA POLJANA: LIKVIDACIJA HRVATA
Tomislav Merčep je bio zapovjednik Poljane, a ja sam bio dozapovjednik. Merčep je sve znao. On nije osobno sudjelovao u egzekucijama, ali on je čitao sve što smo mu mi pisali u izvješćima, premda je većina informacija priopćavana usmeno. On je znao za svaku likvidaciju, jer je bio zapovjednik i bio je za nas karizmatična osoba. Nekoliko nam je puta rekao: „Noćas očistite sva ta govna.“ To je značilo da se likvidiraju svi zatvorenici. Ako nisi učinio što je naređeno, onda si bio peta kolona, a mi smo u Pakračkoj Poljani jednako ubijali i Hrvate i Srbe. Nas su se plašili i Hrvati u Poljani. Selo je, naime, po celu noć slušalo jauke i zapomaganje iz zatvora, ljudi nisu mogli spavati, ali nam ništa nisu smijeli reći. Svi su znali da bi, ako nešto priupitaju, i sami mogli završiti u zatvoru.

Tko su bili ti Hrvati? Pa jedan od najljepših Hrvata bila je Marina Nuić. Zatim Aleksandar Antić, premda su za njega mnogi netočno tvrdili da je bio Srbin. Njemu je u autu, kao, nađeno deset iskaznica pričuvnoga MUP-a, optužen je kao petokolonaš i likvidiran je. Naredbu za njegovu likvidaciju izdao je Zvonimir Trusić. Antić je Mikuli rekao: „Ubij me, molim te, ti“, i on ga je ubio. Metak u glavu iz magnuma, stim da je Antić sam sebi morao iskopati grob. Prije smrti dobio je na Velesajmu strašne batine od Suljića, Rimca i Mikule, a kad je doveden dolje, tek je onda obrađivan.

Onda, Ilija Horvat čiji grijeh je bio što je u svoju kuću primao i hrvate i srbe. Bio je i jedan talijan, jer u okolici Poljane postoji talijansko selo. Talijan ko Talijan, on se prodavao. Mi smo ga digli i bez razgovora i bilo čega samo ga likvidirali. Ubio sam ga ja osobno.

Jednom sam rekao da su svi koje sam ubio umirali sretni, jer sam im ja na malom bloku pisao potvrde da mogu proći naše straže i oni s tom potvrdom sretni idu doma. Onda sam ih ja čekao snajperom. Umirali su nasmijani. Taj je Talijan ubijen zbog jedne automatske puške koju je ukrao iz osnovne škole i prodao je Srbima.

PAKRAČKA POLJANA: LIKVIDACIJA SRBA
Mi Srbe nismo djelili na vojnike i civile; ako smo našli pušku bilo gdje sakrivenu, on je za nas bio četnik. Srbi su u to vrijeme jako teško mogli opstati, jer ne vele badava da kud mi prođmo, trava ne raste. Koliko ja znam, više od pedeset Srba dovedeno je u Poljanu iz Zagreba, a dovozili su ih svi koji su bili u užem Merčepovu krugu – Rimac, Suljić, Mikula, Hodak, ja… Radili smo u dvije grupe, jedna je dovodila do Velesajma, a druga je sprovodila dalje. Ja sam uglavnom išao na uhićenje, jer sam retoričan i trudio sam se biti kulturan u tim prilikama. Uhićenicima sam uvek naglašavao da samo radim svoj posao. Ja za to imam i svjedoka – on se zove Stevan Brajanović i može se pohvaliti da je jedini Srbin koji je preživeo Pakračku Poljanu.

Prije toga digli smo Miloša Ivoševića, republičkog direktora carine. Mi smo došli u njegov ured i njegova tajnica Hrvatica plašila se reći gde je on. Našli smo ga na Rudeškoj cesti kako gradi kuću i tada mi je kazao: „Ipak će te vi Hrvati nama čistiti cipele.“ On je direktno odgovoran za napad na policijsku stanicu Krnjak, gdje je poginulo naših jedanaest policajaca, tako da nismo imali milosti prema njemu. Obrađivali smo ga četiri-pet dana i tad je spomenuo ime Stevana Brajanovića.

Došao sam Stevanu na dan kad mu je umrla majka i ja sam se duboko ispričao zbog toga što činim. On je prema Velesajmu krenuo u svojoj Toyoti u kojoj je bio pršut. Ja sam mu, idiot, taj pršut uzeo i odnio sam ga u kafić Stil Zvonku Trusiću i rekao mu da ga nareže našim dečkima. Stevan je kasnije u istrazi rekao da sam se korektno odnosio prema njemu, ali je pitao gde je njegov pršut. Jebem ti pršut. Tako sam ja zbog pršuta skoro optužen kao ratni profiter, a nisam ga ni okusio.

Ja ne mogu Srbina zvati gospodinom, ali kod njega cijenim što se u istražnom postupku držao činjeničnog stanja i istine, a mogao je protiv nas svašta kazati. Ne znam je li to iz straha, jer smo mi u to vrijeme naveliko likvidirali svedoke. Brajanović možda uopće nije svjestan da je on jedini Srbin koji je preživeo Poljanu. A preživeo je zato što je u zatvori slučajno ranjen i što ga je Džemal Peleš, idiot, odvezao u kutinsku bolnicu umjesto što je ispalio još jedan metak u njega. On nam se kasnije pokazao kao krunski svjedok i mogao je stvarno svašta reći. Dobro, takva je bila naredba s vrha, a ni istražni suci nisu previše insistirali na detaljima.

PAKRAČKA POLJANA: PODJELA NOVCA
Relativna je stvar koliko smo dugo držali zatvorenike. To je zavisilo o tome za koje vrijeme bismo ih uspjeli iscrpiti. Većinom smo ih prije ubijanja držali između dva i pet dana. Oni da su i preživjeli, ne bi kasnije bili normalni ljudi. Srbi koji su bili dobri i lojalni, služili su nam za kopanje grobova, s tim da smo im govorili da kopaju zaklone za puškomitraljez. Jednom je jedan od zatvorenika, bio je iz Kutine, kazao da mu je to petnaesti ili šesnaesti zaklon. Odmah smo ga likvidirali, jer njegovo nije da broji nego da kopa.

Da Vas podsetimo:  Srpska bitka o kojoj se ne uči u školama: Vojnici koji su pretrčali 32 km pod punom ratnom opremom za 5 sati...

Vladalo je tada veliko koristoljublje. Nas je tridesetak išlo pedeset metara ispred prvog tenka, mi smo čistili i likvidirali koga smo zatekli. Iza nas su išli neki koji su se nazivali merčepovcma i koji su krali i palili kuće. Takvi su bili Marđeralo, Rukavina…Merčep nam je govorio da Srbima otimamo sve, a da novac koje nađemo u njihovim kućama moramo predavati u štab za kupovinu naoružanja. Međutim Trusić, Merčep, Rukavina zvani Pop i Nedeljko Posavec su dijelili novac između sebe. Kako to znam? Dan prije ubistva Pave Mlinarića, jedan na drugog su pucali Posavec i Rukavina, jer nisu podijelili novac na jednake dejelove. Posavec je maknut iz postrojbe, ali mu nisu uzeli novac, a tu nije bilo tisuću ili sto tisuća DEM, tu je bilo mnogo više.

Ne bih mogao reći da su u Pakračkoj Poljani vršena masovne likvidacije, radilo se o grupama od sedam do deset ljudi. Zapravo sve je ovisilo koliko se ljudi nalazilo u zatvoru. Ponekad smo znali likvidirati u kućama, a kuću potom dignuti u zrak. Nema tijela. Bilo je puno takvih kuća, najviše u selu Bujavici.

U to je vrijeme bilo ovakvo razmišljanje: Ubij srbinu dijete, jer on niče na minus dvadeset. U ono vrijeme uopće nisam imao osjećaj da su Srbi ljudi kao i mi, da su i oni nečiji očevi, braća, djeca… Ne, djecu nismo ubijali, osim što je Suljić ubio Aleksandru Zec. Ja sam u Voćinu na svojim rukama spasao devetnaesto djece. Da sam ubijao djecu, ja svoju malu kćer nikad ne bih mogao u oči pogledati.

Po mojoj procjeni u Poljani je likvidirano sve zajedno oko 280 ljudi, a kroz nju je prošlo i desetak žena. Osim Marine Nuić, sećam se jedne Nade iz Kusonja koja je ubačena među nas. Bila je tu i neka starica kojoj je u kući nađen snajper. Osim te starice sve su ostale žene silovane pa ubijene. To je istina.

Moje je duboko uvjerenje: da nije pobijena obitelj Zec, ništa se ni dan danas ne bi znalo o Pakračkoj Poljani. Bio je to glavni ključ i glavni razlog da se na jedinicu gleda kroz drukčiju prizmu. A Pakračkih je Poljana u Hrvatskoj bilo jako puno…

UMORSTVO OBITELJI ZEC
Za mene je samo jedno nepojmljivo – zašto od obitelji Zec čine karizmatične osobe? Jako se dobro zna da je Mihajlo Zec radio za protivničku stranu, za Srbe, premda je bio hadezeovac i premda je pokušavao pomoći hrvatskoj vojsci. Činjenično stanje je takvo da smo mi čuvajući punktove u selu Dobrovcu kod Lipika saznali da se Milorad Zec, Mihajlov brat, svake noći iz Subotske vraća doma spavati. I mi smo ga jedne večeri sačekali u njegovoj kući u Dobrovcu.

Možemo razgovarati na koji smo način mi vršili operativnu obradu osobe, ali tu nema tajni – tu se batinalo, maltretiralo, iznuđivalo se priznanje na bilo koji način. Tada je on nama priznao za svoga brata Mihajla, što i za koga radi.

Kad sam došao u Zagreb dao sam zapovjed da se privede Mihajlo Zec, a ja sam tu zapovjest dobio od Tomislava Merčepa. Nama je Mihajlo Zec više vrijedio živ nego mrtav. Ali onda se grupi koja je trebala privesti Zeca samoinicijativno, ne po zapovjedi, priključio Munib Suljić, koji je te večeri bio nadrogiran i pijan. Ja sam Siniši Rimcu rekao da samo u slučaju otpora privođenju likvidira Mihajla. On je pokušao bježati, Rimac ga je pustio (premda je meni nepojmljivo da mladić od 19 godina nije mogao sustići jednog takvog čovjeka i savladati ga, ali dobro, možda je sve to bio trenutak) i onda je pucao u njega.

Tad se iz jednog plavog kombija bez registracije, jer smo mi u privođenju po Zagrebu išli u neobelježenim uniformama i autima bez registracija, pojavio Munib Suljić koji se vratio po malu Aleksandru i po gospođu Zec. Najprije ih je odveo u hotel Panorama, odatle na Sljeme i tamo ih likvidirao.

Neki dan je u Nacionalu izašao Suljićev demanti da on to ubojstvo nikad nije priznao. Tačno je da je Suljić po uhićenju sve ispričao, sve priznao, te je s djelatnicima Policijske uprave iz Đorđićeve otišao na Sljeme i pokazao grobove. I tad je priznao da je on učinio likvidaciju. Najžalosnije je što je on prijetio Nebojši-Hodaku-Ćeni, Igoru Mikuli, Siniši Rimcu i maloj Snežani Živković iz Gospića te natjerao Mikulu da ispali dvadeset metaka u malu Aleksandru i gospođu Zec. Da bi on, kao, bio siguran. I natjerao ih je da zakopaju leševe.

Samo su zbog toga oni umiješani u tu aferu. Jer Rimac je u istrazi javno priznao: „Ja sam ubio Mihajla Zeca, a u drugo me ne mešajte.“ To je istina. Danas se od Mihajla Zeca čini nekog heroja i govori se da je on uzaludno poginuo, a da se ja nešto pitam, da ja tiskam nekakve novine, ja bih više pisao o Marini Nuič, jer je ona nevino poginula.

UMORSTVO MARINE NUIĆ
Tko je nju ubio? Igor Mikula. Po naređenju Džemala Peleša, bivšeg portira u Zagrebačkim transportima. Bilo je improvizacija o pokušaju atentata na Tomislava Merčepa, koji je u to vrijeme ležao u bolnici Rebro. Mala je devetnaest puta silovana od strane Muniba Suljića i likvidirana. Ništa nije rekla, njezine riječi su bile ovako: „Miro, neka me ubiju odmah.“ Ja vam mogu pokazati grob Marine Nuić, jer njezini roditelji još ne znaju gdje je ona sahranjena. Mjesto se zove Janja Lipa i nalazi se odmah do Pakračke Poljane.

Da Vas podsetimo:  Hrvati bi ovo da sakriju! 2.000 hrvatskih četnika borilo se za kralja i otadžbinu!

No da se vratimo na to zašto je ona ubijena. Branko Šarić Kosa, Mikula a mislim i Rimac i Ćano, čuvali su Merčepa u bolnici, znate ono, stajali su ispred vrata, jer je Tomislava dnevno posećivalo oko dvijesta ljudi. Tada je netko pustio informaciju da Merčep treba dobiti kemijsku olovku od Marine Nuić i da će ga ta olovka ubiti. Načinjena je obrada kemijske, kemijska ko kemijska.

Marina je došla s riječkom postrojbom i bila je, Bože moj, ta devojka je bila s nama pet dana u jedinici. I večer prije svega toga u Pakračkoj Poljani ona mene zove i veli mi, svjedok je Franjo Nemet, da se nađemo u „Domovini“, a to je bio jedan dućan u kome se pilo. Nađemo se mi na pivu u tom dućanu. Te je večeri imala tako prekrasnu kosu, ravnu, do pola leđa, ali ravnu kao konjski rep, boje mahagonija. Merčep je prije toga ranjen na Lovskoj, Riječani su zakazali, pa smo upali u okruženje, Čazmanci su tu poklani. Dugo me je gledala i onda mi kaže: „Kad će ovaj rat završiti i šta nas još čeka?“ Ja sam joj rekao ovako: „Marina, nas čeka samo sutra i ništa više, a doći će taj dan.“ Nakon toga je ona bila privedena, ja nisam ni znao da će se to dogoditi, smjestili su je u Lovsku, nas 32 smo upali u okruženje, ali smo računali da dvjesto riječana ide 500 metara iza nas i ako svaki od njih ispali samo po metak, izvući ćemo se. Međutim, kad su oni čuli da je nama uništen prvi tenk, oni su se okrenuli i pobjegli natrag. Nekako smo se izvukli i našli smo Riječane osam kilometara iza nas. Pobacali su oružje i mi smo ih drugo jutro vratila za Rijeku, jer nam takvi nisu bili potrebni. Ali između svih njih ja sam izabrao njih desetak koji su zaslužili da ostanu. Tako je ostala i Marina i danas mi je žao što je nisam vratio. Bila je tako nevina, nije znala ni plakati, samo je suzila.

Njezino ubistvo nije naređeno imenom i prezimenom, nego je kazano da se zatvor očisti, a to je značilo da se zatvorenici likvidiraju, među njima i Marina.

IZDAVANJE ZAPOVJEDI
Demantirao bih riječi Ivana Vekića iz prošlog Ferala. On laže, on je sve znao. Ja mu mogu reći koliko je naša jedinica dobila naredbi od njega. On bi rekao „od vas tražim da napravite to, to i to“. Nikad se nismo vratili da nismo izvršili zadatak, a najviše se radilo o likvidacijama. Njegova je zapovjest da se ubije Miloš Ivošević, a zbog njega je trebalo biti ubijen i jedini preživjeli Srbin iz Poljane, Stevan Brajanović.

Nije, kako Vekič tvrdi, postojala Merčepeva i Mikina bojna. Mika Cvitanović je preuzeo jedinicu nakon što ju je 30. siječnja 1992. Merčep razdužio, te su oni priključeni Prvoj gardijskoj brigadi. Tada je Mika napravio nekakve oznake da je to Merčepeva i Mikina bojna što je Merčepa iznerviralo. Naša se jedinica zvala „Jesenje kiše“. Ponavljam, Ivan vekić je sve znao.

ISTRAŽNI POSTUPAK
U zatvoru sam bio od drugog siječnja do 30 travnja 1992. godine. Meni je bilo najžalosnije što je 15. siječnja Hrvatska priznata, a ja u Remetincu. Oslobođeni smo kad je Šeks postao javni tužilac, ali smo pušteni u dvije grupe. Mikula, Hodak, Snježana Živković, Suljić i Rimac su ostali četrdesetak dana duže u zatvoru zbog Zeca. Prvi mjesec u zatvoru su se prema nama ponašali okrutno. Ne, nitko nas nije smio dirati, jer da je nad nama bilo neko fizičko iživljavanje, ja mislim da danas policiska zgrada u Đorđićevoj ne bi postojala. Tu je veliki utjecaj imao Merčep, koji je organizovao našu obranu, te Ivan Vekić, koji danas istupa s kojekakvim glupostima. U to je vrijeme bio na našoj strani. Možda sam to već kazao, ali ponavljam da su istražni suci Jvanović i Horvatinović bili prilično korektni, nisu ih zanimali detalji.

MOTIVI SVEDOČENJA
Dugo sam šutio o ovome očekujući da će se netko u ovoj državi sjetiti da i ja postojim. Moja djeca jednako jedu kao i Merčepova, koji ima dvije kuće u Zagrebu, dva stana u kuću na Braču, a došao je iz Vukovara bez kune u džepu. Pa, Stipe Spajić, Manđeralo… kako su stekli sve to što sad imaju. Neka mi kažu način da i ja nešto steknem. Ako treba kopati, kopat ću, nije me sramota. Ja očekujem da će mene Tuđman nakon svega ovoga osobno pozvati i da će me upitati zašto mi je ovo trebalo i kazat ću mu: „Samo za moju djecu.“ Ja samo tražim radno mjesto i da mi se obitelj stambeno zbrine.

Veliki sam vjernik. Imam na ruci prsten-krunicu iz Međugorja. Bog sve prašta do određene granice. Ja mislim da sam dosad dovoljno kažnjen za sve što sam počinio. Životna bi mi satisfakcija bila da mi djeca imaju egzistenciju, jer jako dobro znam što će mi se dogoditi nakon ove priče, ali samo bih volio da neko povede računa o mojoj djeci. Stvarno imam prekrasan brak i prekrasnu obitelj, dvoje divne male djece. Moja supruga zna za sve što sam ja radio, jer samo tako možemo zajedno živjeti.

Nije mi lakše kad sam vam sve ispričao. Plašim se svoje postrojbe. To su prekaljeni profesionalci, koji ne promašuju često. I znam da mi Haag ne gine.

 

2 KOMENTARA

  1. Ne boj se ti Haga, boj se ti vremena koje dolazi jer ne radi u prilog tebi ni tvojima.
    Da je Srbin uradio 1% sta si ti uradio ceo svet bi bio na nogama i protiv Srbije ali ako je to uradio neko ko je protiv Srba onda je to do sada bilo u redu.
    Na kraju cele price ti i tvoji cete da zavrsite na srpskom sudu, gde ce Vam prvo biti uradjen DNK da se vidi kakva ste govna vi koji ste pobegli od svoje vere i svojih gena. Sami cete vi sebi namaci omcu na vrat, necemo mi Srbi u tome ucestvovati.
    A sto se tice tvog sna on se nista ne razlikuje od snova mnogih u Hrvatskoj i ja Vam iskreno zelim da uopste ne zaspete da svaki moment sanjate budni to sto ste radili, a nisi ni vernik jer bog ne moze da prihvati takve ljude da veruju u njega jer onaj ko veruje u boga ne moze da uradi to sto ste vi radili.
    Niste Vi bili nikakva borbena jedinica vi ste bili samo obice, bezdusne ubice i nista vise. A takvi su uvek bezali ispred ratnika ne ulazeci u okrsaj iz samo jednog razloga da ne budete uhapseni i onda otkriveni ko ste i sta ste i sta ste radili.
    Sto se tice tvojih cerki zelim ti da se samo udaju za Srbina i nista vise.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime