Muslimansko-hrvatski savez

Obnavljanje starih ratnih „ljubavi“?

1
1679

bakirkonjicCilj Sarajeva je eliminacija Hrvata kao ozbiljnog političkog takmaca i njihovo de facto svođenje na nacionalnu manjinu.

„Srbi imaju RS, Bošnjaci imaju FBiH, a Hrvati putovnice.” Ovako je trenutnu političku poziciju Hrvata u BiH sažeo politički analitičar portala Dnevno.ba Jurica Gudelj. Radi se zapravo o stavu koji ima i vladajuća HDZ BiH, koja je prije nekoliko dana objavila saopštenje u kojem podsjeća kako su Bošnjaci uoči potpisivanja Dejtonskog sporazuma „isticali kako ne žele podijeljenu zemlju”, ali i to da „baš ne žele niti dijeliti vlast sa svojim neprijateljima Srbima, te su predlagali labavi savez dvaju entiteta po kojem bi Srbi sami upravljali svojim poslovima u Republici Srpskoj“.

Kada su odnosi sa Srbima definisani, ističe se dalje u saopštenju, Bošnjaci „vlast također ne žele dijeliti niti sa Hrvatima u Federaciji BiH, što će u najvećem dijelu uzrokovati današnji neravnopravni položaj hrvatskoga naroda u BiH”. Saopštenje koje nosi naslov Bošnjaci ne žele dijeliti vlast ni sa Srbima ni s Hrvatima nije bilo usamljeno. Radilo se o reakciji na sastanak Dodik-Izetbegović, na koji hrvatski član Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ BiH Dragan Čović, interesantno, nije bio pozvan i na kojem su srpska i bošnjačka strana usaglasile stavove oko tzv. Mehanizma koordinacije, neophodnog za nastavak evropskih integracija BiH.

Gnijev HDZ nije bio plod samo ovoga sastanka i praktično beznačajnog birokratskog dokumenta. Riječ je o tome da je koalicija SDA-SBB u Predstavničkom domu Federalnog parlamenta uspostavila blok sa bošnjačko-„multietničkom” ljevicom SDP i Demokratskom frontom (DF) i počela u svim pitanjima preglasavati HDZ. Iako je Milorad Dodik u velikom intervjuu za bh izdanje zagebačkog Večernjeg lista izjavio da će njegova čvrsta saradnja sa liderom HDZ ostati nepromijenjena, a Bakir Izetbegović glumio konstruktivnost, Čović je reagovao neočekivano suprotno svojim standardnim manirima, odnosno glumljenju ravnodušnosti i uglađenosti.

PROTIVLjENjE DOGOVORU DODIK-IZETBEGOVIĆ

Najprije su hrvatska veteranska udruženja izašla sa saopštenjem da Hrvatima pripada pravo na ni manje ni više od onoga što imaju druga dva naroda u BiH, to jest na vlastiti entitet. Potom je Čović strahovito ponizio Izetbegovića, ne došavši na ugovoreni sastanak u svrhu izglađivanja odnosa u Konjicu iako ga je delegacija SDA čekala punih 40 minuta, da bi naručene bureke i ribu na kraju pojeli prisutni gladni novinari. Iako je Čović poslije tvrdo da je riječ o nesporazumu, izvori bliski njegovom kabinetu tvrde da je zaista ljut kao nikada prije. Posebno zog toga što „istorijski sporazum” Izetbegović-Dodik podržavaju i strani birokrati, koji su ga time, kao najdosljednijeg zagovornika EU integracija, pustili niz vodu i politički obezvrijedili.

Da Vas podsetimo:  Građani, da li ste za ovu "dobru atmosferu" glasali?

Međutim, situacija je daleko ozbiljnija. Radi se o početku kulminacije bošnjačko-hrvatskih razmirica u Federaciji BiH, primirenih Vašingtonskim sporazumom 1994, koji je prekinuo građanski rat HVO i AR BiH, i ponovo započetih 2000. ustavnim reformama Roberta Berija nekadašnjeg šefa misije Oebs u BiH, koje je od 2002. u djelo sprovodio visoki predstavnik Pedi Ešdaun. Radi se o odredbi prema kojoj se Dom naroda Federalnog parlamenta popunjava iz reda delegata kantona, što je dovelo do situacije da u kantonima sa bošnjačkom većinom bošnjačke ili građanske socijal-liberalne stranke mogu istaknuti bilo kojeg kandidata kojeg izaberu Bošnjaci, pa čak i onog koji je Bošnjak, ako se on za tu priliku izjasni kao Hrvat, koji onda u Domu naroda, po nalogu stranaka iz većinski bošnjačkih kantona, može poslužiti kao instrument preglasavanja delegata iz većinski hrvatskih kantona.

Ovakva mogućnost, a zatim i dvomandatno biranje Željka Komšića iz SDP za člana Predsjedništva BiH većinskim glasovima Bošnjaka, doveli su do trajnog animoziteta Hrvata prema savezu sa Bošnjacima, koji poprima tolike razmjere da se u mostarskim kuloarima može čuti priča da bi hrvatskim kantonima bilo politički oportunije da se pripoje Republici Srpskoj ukoliko bi im vlasti ovog entiteta priznale pravo na posebnu izbornu jedinicu, finasijsku i prosvjetnu autonomiju.

To mogu biti tlapnje, ali tlapnje koje svakako ukazuju stepen mimoilaženja među nekadašnjim političkim i ratnim saveznicima. SDA i HDZ su, slijedeći neke ranije političke tradicije, organizovale nelegalni referendum za otcjepljenje BiH od Jugoslavije. Dakako da su u tom procesu i jedna i druga strana gledale isključivo vlastite interese, ali je očigledno da su se sa mrtvorođenčetom zvanim BiH ponajviše unesrećili Hrvati, budući da im se sudbina veže za jedini neostvreni politički cilj Franje Tuđmana: teritorijalno proširenje Hrvatske. Štaviše, nezavisna BiH je ponajviše doprinijela konačnom razdvajanju interesa dvije etno-konfesionalne grupe.

Da Vas podsetimo:  STID I PONOS: Crtice o „lekovitosti zločinačkih istina“

KRAJ LjUBAVI IZ 19. VEKA?

Iako će narodnjačke bošnjačke elite u javnosti i dalje nastupati sa stavom da se mora poštovati izborna volja hrvatskog naroda, svako barem površno upućen u sadržaje sastanaka različitih frakcija bošnjačkih partija zna da se neproklamovani ciljevi Sarajeva sastoje u eliminaciji Hrvata kao ozbiljnog političkog takmaca i njihovo de facto svođenje na nacionalnu manjinu, koja će se, zahvaljujući hrvatskim dokumentima, postepeno iseljavati u Hrvatsku, što implicira da bi Bošnjaci vremenom kontrolisali cjelokupnu Federaciju, odnosno 51 posto teritorije. Budući da su u HDZ vrlo dobro obaviješteni o ovakvim nastojanjima bošnjačke elite, svako trajno bošnjačko-hrvatsko sporazumijevanje je, zbog sveopšteg nepovjerenja i bošnjačke pozicije jačeg, osuđeno na propast.

Tako je konačno završena politička ljubav, započeta još u 19. vijeku, kada su rasistički pravaški i nešto umjereniji hrvatski nacionalistički krugovi maštali o dvokonfesionalnoj katoličko-muslimanskoj hrvatskoj naciji, a koju je ustaški pokret preko noći pokušao realizovati nakon uspostave NDH. I doživio fijasko, što zbog brze propasti ustaške države, što zbog nevoljkosti velikog dijela muslimanske uleme i intelektualnih krugova da se, osim oportunistički i protokolarno, priklone hrvatstvu kao izrazito rimokatoličkom ideološkom proizvodu.

Danas je od cijele priče preostao samo crnokošuljaško-tragikomični lik Gačanina Zlatka Hasanbegovića u Hrvatskoj, ponekog pravaša u Zapadnoj Hercegovini i određenih unitarističkih krugova u Sarajevu, koji, uprkos narodnjačkom ili nešto više socijal-liberalnom bošnjaštvu, i dalje simpatišu ustaškog komandosa, zapovjednika HOS Blaža Kraljevića, samo zbog toga jer je, za razliku od HVO, iskazao lojalnost Aliji Izetbegoviću. Simptomatično, njegovu je sliku u svome kabinetu držao Željko Komšić, ta bošnjačko-hrvatska jabuka razdora. Kada se sve rečeno uzme u obzir, jasno je da od neke nove bošnjačko-hrvatske osovine nema ništa. Zbog čega bi Hrvati dopustili Bošnjacima da se eventualno obračunaju sa Republikom Srpskom i Srbima generalno, pa da onda postanu još ugroženija manjina u bošnjačkoj državi? Može se reći da je „ljubav” zaršila baš kao što je i počela 1899, kada je mladi Antun Radić bilježio napredak hrvatske stvari među bosanskim i hercegovačkim muslimanima te zabilježio svoj razgovor sa Mustaj-begom Kulenovićem: „Čuj, Moj Muhamed (Muhamed-beg Kulenović; op. a.) kaže, da je Hrvat. I ja bih bio, samo ne znam, što je to. Ja se bojim, da ne bude i gore. Reci mi ti pravo, što je to. (…) Kad me je ono pitao za Hrvate, rekao sam mu, da se čudim, što je zaboravio to ime: ‘ta ovo je (današnja Bosanska Krajina; op. a.) – rekoh bila Hrvatska prije tri sta i toliko godina.’ A on mi odvrati: ‘A što ti mi znamo Ja znam, da sam turčin, pa eto.’“

Da Vas podsetimo:  Hoće li svi Vučićevi skandali biti njegov „Votergejt“?

Nema sumnje da će birokratski Mehanizam koordiacije na kraju biti dogovoren sa svim hrvatskim primjedbama i zahtjevima, ali to neće promijeniti mnogo puta demonstriranu realnost u 117 godina koje su protekle od ovoga razgovora, a to je da je svaki pokušaj približavanja Bošnjaka i Hrvata, najprije ljutih krajišnika svojih imperija, pa tek onda lokalnih pregovarača, unaprijed bio osuđen na propast.

Vuk Bačanović

Novi standard

1 KOMENTAR

  1. muslimani su i hrvati jaci od komunista i jugoslovena u srbiji oni su veliku jugoslaviju sabili na beogradski pasavuluk i sad se ceka samo kad ce beograd dici belu zastavu

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime