Svetionik – rat

Koliko je to, blago nama, ostalo vremena? Vremena – za šta? Pa, da vijek proživimo kršteno?

Plašim se da je vrijeme isteklo.

Od čega da krenemo u dokazivanju teze? Od knjiga prisutnih na srpskom tržištu sa sadržajem i programom koji seksualizuju djecu? Od činjenice da je naš parlament izglasao Zakon o rodnoj ravnopravnosti po kome autor ovog teksta može visokom svotom da bude kažnjen ako napiše da mu je žena knjižar, ili glavna i odgovorna urednica Pečata ako u impresumu ne izmijeni podatak da je glavni i odgovorni urednik? To što je Ljiljana Bogdanović svojom voljom glavni i odgovorni urednik, a ne urednica može, po slovu Zakona, uskoro da uvrijedi bilo kog za ideološki i finansijski linč spremnog LGBTitd. plaćenika. Primjena Zakona za koji je glasala većina poslanika u srpskom parlamentu može da zavije u crno sve medije, pisane i elektronske, i autore, ako samo za ružičasto zucnu da je crno.

Švabovska nova normalnost počela je da pokazuje svoje pravo lice 2020, godine pod maskama, koje su danas skinute, figurativno više nego doslovno. Eksponenti Svjetske vlade, Ljudi iz Davosa, najavljuju novu, pandemiju H, smrtonosniju od prethodne, ne zato što su proroci nego zato što su članovi udruženog zločinačkog poduhvata, svi.

Gdje god oko da pogleda, vidi propast nekih od stubova građenih stotinama godina. Školstvo – u raspadu, zdravstvo – samo za bolesnike s parama, sudstvo – otuđeno od pravde, političke partije kao sekte, državnici listom izdajnici, narod – pleme koje snom mrtvim spava.

U što se pretvorio liberalni kapitalizam čijemu smo se privoljeli carstvu Petog oktobra? U poredak koji se bez ikakvog uvijanja zove satanizam.

Kada je na čelo Sjedinjenih Američkih Država godine 1981. došao Ronald Regan, savremenici su mislili da je američki san toliko moguć da i glumac postane predsjednik „najmoćnije države na svijetu“. Mister prezident Bajden nije glumio u filmovima, ali nam svakog dana prikazuje poučni politički vodvilj iz koga saznajemo da su svi neubijeni američki predsjednici bili glumci koji ne govore to što govore, koji svojom voljom ne pomijeraju ni ruke ni noge, nego to čine puppeteers, izakulisni lutkari, oni koji zaista povlače konce svojih marioneta. Misli li iko više da je predsjednik Makron predsjednik Francuske? Ili da je kancelar Šolc njemački kancelar? Ili da glumac Zelenski ne igra ulogu koja će ga koštati života? Samo u satanizmu Jevrej može da bude nacista, ne samo u Ukrajini.

Paralelno sa tamom postoji i svjetlost, pa se tako mnogi sjete da u londonskom kazamatu Belmarš leži novinarski Prometaj Džulijan Asanž, u isto vrijeme kadaamerički novinar Taker Karlson u intervjuu svih vremena razgovara sa Putinom u Moskvi.

Da li je Putin u emisiji čija će gledanost vremenom doseći ukupan broj pravoslavnih i muslimana na planeti Zemlji bilo šta suštinski objasnio Kolektivnom zapadu?

Nije, jer nije isto, po Miloradu Paviću, grčko ne i jevrejsko ne. Nije isto ortodoksno ne i satanističko ne. Kolektivni zapad nema ključ za razumijevanje Putina, jer ovaj progovara jezikom stare, krštene normalnosti, spram koje je švabovska nova normalnost uvod u kancer, u odumiranje čovječanstva.

Zašto Kolektivni zapad nema osjetila da čuje glas zdravago razuma?

Zato što je zaposjednut vragom, od vrha do dna. Da nije tako, zašto bi jedan od uslova, pri čemu je to uslov svih uslova, bio da neka u globalnim okvirima nebitna geografija kao što je naša, srpskocrnogorska, bosansko-hercegovačka, pa i makedonska, bude bezuslovno uvijena u dugine boje, eda bi „brže“ ušla u „zajednicu evropskih naroda“?

Befel iliti naredba nove normalnosti ne glasi samo da se uništi školstvo-zdavstvo-sudstvo nego da se počne sa seksualizacijom djece od vrtića, da se genetski modifikuje sva hrana, hemija ubaci u vodu, zaprašuje nebo metalima, bakterijama, gljivicama, virusima i otrovima, da crtani filmovi i video-igrice budu sa satanističkim sadržajem, da se heteroseksualni parovi nagone na raskid i razvod, ali, o paradoksa, i da se zavade gejevi, jer nikakva zajednica ne smije da postoji, nikakva socijalna ćelija nije ugodna vragu, nikakav nukleus, čak ni lezbejski, već je mio novogovor, poliamorna ljubav, nju treba reklamirati, snimiti priloge i širi ih, kako djevojka ili žena živi sa dva muškarca, ili kako dva muškarca žive sa trima ženama i nekom životinjom pride, ili kako se pred matičarem/kom sporazumno dva poliamorna para vjenčavaju sa stoljetnim mediteranskim borom na idiličnoj plaži s pogledom na Sveti Stefan, na osnovu člana Zakona o bračnim zajednicama samostalne, suverene i međunarodno priznate države Crne Gore. Danas? Ne, danas. Ali koliko sutra, da. Sin će moći da se oženi majkom i ćerka će moći, pravno, da se uda za oca. U poretku koji se više ne zove liberalni kapitalizam nego satanizam sve je moguće, i Jevrej nacista, i udaja za psa, i ženidba sa samim sobom…

Pasus u kome smo sada mogao bi da stoji bilo gdje u ovom tekstu jer se približavamo trenutku u kome se sve istorijske tačke kao one matematičke prave linije presijecaju u jednoj tački skore nam budućnosti.

Rat koji je zahvatio čovječanstvo nije od vrste koja će se spontano okončati. Svjedoci smo nastavka Novog velikog rata započetog bombardovanjem Srbije ikonične godine MCMXCIX. Taj rat traje, nimalo nalik Prvom, nimalo nalik Drugom, vjerovatno je kroz Treći već prošao, ali javnost nije saznala zbog oblika ratovanja, pa smo svi zagazili u Novi.

Novi svjetski rat definiše se stalnim širenjem sukoba i paljenjem novih vatri, u sporom početku od 1999. i napada na Saveznu Republiku Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru), preko Avganistana 2001, Iraka 2003, Libije i Sirije 2011, Ukrajine od 2014/2022, Gaze 2023, i proče, kako su stari tekstovi kazivali za dalje…

Običan čovjek, a valja ga zamisliti kao uposlenika i roditelja, počesto zbog trke da obdrži porodicu, nema vremena da analitički primiče i odmiče geopolitičku lupu ne bi li dokučio ono na što, nalik mravu, i ne može da utiče. Pa, iako većina običnih ljudi nije za rat, nije za širenje sukoba, nije da bude roditelj 1 ili 2, nije za uvođenje crnog umjesto bijelog, dešava se suprotno, požar prijeti da izađe iz Ukrajine, da izađe iz Gaze, bolest prijeti da inficira još veći broj umova, da hrišćane proglasi ludim, da legalizuje pedofiliju, da legalizuje nekrofiliju, da kanibalizam učini prihvatljivim, da čovjeka neurolinkovima spoji na mrežu, da ga hrani insektima, da ga zatvori u 15-minutne gradove, ili da bude tože mrav u sve većem broju privatnih gradova po svijetu, da nam se oduzme pravo na kretanje autima na benzinski i dizel pogon… čime se više nego ičim dokazuje da je vrijeme onoga čije se ime ne spominje došlo, otud žurba, otud spremne crvene junice, otud planovi za izgradnju hrama u Jerusalimu, otud planovi za rušenje Al Akse i Kupole na Stijeni, otud uslovi za rat svih protiv svih, otud se odvrću ventili haosa, ne bi li se pojavio navodni pomiritelj, mešijah, ne bi li se sve zbilo po Pismu, po Otkrivenju Jovanovom.

Na metafizičkom nivou ishod je odavno poznat, pobijediće Dobro, no dok se to ne zbude, koja je naša uloga u boju koji traje, a koji će se tek poprimiti oblik na koji, prije svih, odrođena Evropa i ne sanja? Od nas se očekuje da služimo Hristu, djelom. Mislima i dobrim činovima prema bližnjem. Ako se, po Duginu, opredijelimo za egoizam, izdaju, sekularizam, materijalizam i globalizam – time i kao pojedinci i kao države utiremo put dolasku đavolove vojske. Iako nas vlast zato što je zaposjednuta (NATO u srpskom Generalštabu!) ne zove na mobilizaciju, mi treba da budemo mobilisani samima sobom, jer neće proći mnogo, opet će biti ljudi iz struke koji će preporučivati nove vakcine, lažni narodni predstavnici glasaće za nove neslobode, za nove otrove i za nove izdaje, umjesto da čine kontra, da podruku uzmu posrnulog Srbina, i podignu ga, da bi vostala i sva Serbija.

Srbija je, budimo iskreni, pred umiranjem. Ode li Kosovo, umrla je Srbija, sa svima Srbima kojekude, ne samo u Crnoj Gori i Republici Srpskoj. Počne li da rudari Rio Tinto, umrla je Srbija, od otrova. Ne pojavi li se novi Obilić, Lazar, Karađorđe ili Miloš, nestaćemo, jer nismo uspjeli da se izborimo za opstanak. Za opstanak kao jedini narod koji je okalemljen Svetosavskom grančicom, koji nikad nije potpisao uniju sa Rimom, kao jedini narod koji je u svim svjetskim ratovima bio na strani Hrista, i kao sistematski ubijani narod spram koga se odrođeni Zapad odnosi kao prema gnjidama ne samo sa šajkačama nego i sa svim drugim kapama, dok se sve vrijeme licemjerno koristi Teslom.

Ad finitum, da li ćemo nestati kao Hazari koji su pred izumiranje primili vjeru tuđu, naš kôd kad i naše postojanje zavisi od Srpske pravoslavne crkve.

Nakon raspada srpske nacionalne opozicije, pa odmah zatim raskola u potkast-pokretu „Mi“, potom i svakim danom novog osjećaja da metafizička centrifuga ubrzava, srpski patrijarh, bivši član REM-a u zoru rijaliti-programa, episkop koji je poljubio ruku papi (?!), koji ćutnjom toleriše opačine i otvoreni ekumenizam mnogih episkopa, jedini je koji može da podruku uzme posrnulog Srbina i pozove ga u Novi Kosovski boj. Taj boj ne mora da bude s puškom, nego s ikonom i litijskim barjacima u rukama. Otadžbina na naše oči mre.

Crkva je jedina u stanju da narod povede na ustanak njoj znanim načinima, iako je uvijek bila snishodljiva prema vlasti. Crkva mora da ima aršin čime će izmjeriti kada je i od države bilo dosta. Inače može da odumre zajedno s narodom, kao zapadne joj vjerske posestrime. Na koga od mnogih da se pozovem, koga da izvadim iz mnoštva krštenih promislitelja? Neka to bude mitropolit budimpeštanski Ilarion, koji je u intervjuu za The American Conservative rekao da blagosiljanje LGBT parova, odobreno Deklaracijom Fiducia supplicans, onemogućava bilo kakav razgovor o ujedinjenju katolika i pravoslavnih hrišćana. Mitropolit Ilarion nije jedini koji misli da Deklaracija predstavlja kraj razgovora o ujedinjenju rimokatolika i pravoslavaca, razjedinjenih odstupništvom Vatikana iz 1054. godine. Sjetimo se dana kada je papa Francisko s dvoje dece, januara 2014, na početku rata u Ukrajini, s vatikanskog balkona pustio dva bijela goluba mira. Prvog je odmah, pred hiljadama ljudi s kamerama, ponad Trga Sv. Marka napao galeb. Drugog je goluba, koju sekundu kasnije, ubila vrana.

Neoprezan bi čitalac rekao da papa više nije bitan. I donekle bi bio u pravu. Veći je stvarno neprijatelj papin nadređeni, genijalni no zli um koji planetu vodi u duhovnu, potom u materijalnu i fizičku propast. Na kraju, šta nas briga za žrtve poslovice sam pao, sam se i ubio. Na nama je da, čime znamo, ratujemo u Novom Kosovskom boju, stavom da sa kodom i kanonom nema kompromisa. Nikakvima kakvi jesmo, kakva nam je snaga? Sve stavove i sve želje i sva nadanja možemo da okačimo mačku o rep samo ako li patrijarh ne kaže da uzmemo ikone u ruke, to neoružje a oružje.

Jer

Kap katalizatora može da promijeni sve. Što ljudima nije, Bogu je moguće.

Možda baš na 25-godišnjicu martovskog NATO bombardovanja.

Pokret za odbranu Kosova i Metohije

autor:Nikola Malović