Pod kišnim nebom pored Skadra, sredinom januara 1916. ispili se mališan, po ocu Tanasijević, kumovskom i popovom voljom Slavoljub. Tog dana bijaše najmlađi srpski solunac, srkao je mlijeko ako mu ko prinese, a to se rijetko zbivalo, kratko se s materom obreo na Korzici, dočekao da naši junaci probiju Solunski front putujući u zbjegu za njima, a onda je malo, dvogodišnje Srpče navijek sklopilo očice 1918. u Đevđeliji.
Mališanova tetka po ocu, Draginja Tanasijević Purić, čemernu istoriju o stradanju srpske vojske i puka u tim danima, povjerila je književniku Antoniju Đuriću, poslije ratova, bura i oluja, u Čačku gdje je živjela. Ovako.
– U jesen 1915. starci nam govore da krenemo za vojskom (`Neće vas ostaviti gladne na putu`). Meni je tek sedamnaesta ali kažem bratu Savku da ću sa njim, a on: `Ne može, vojska mora na položaj da se bori za otadžbinu`. Kad je tako, velim, ja ću malo iza vojske, toliko da znam da postoji i brani me ako neka sila zaprijeti. Snaha Darinka, Savkova supruga, pridržava stomak jer joj je ostao samo mjesec do novog porođaja, kaže da će krenuti i ona, samo da uzme koju prnju za njenu malu trogodišnju kći Olgu. Tako krenemo nas tri: zbogom, rodna kućo, zbogom Belanovice.
Do Rudnika idemo prečicom, a poslije drumom: vojska ide, kulja iza krivine, ali to više nije ona što s pjesmom kreće u boj. U Raškoj sam upoznala Zorku Jovanović iz Beograda, nosila je Olgu u naručju i odnekud namakla komad taina (`Uzmite samo zalogaj, čuvajte hleb jer dolaze teški dani`). U Prizrenu Olga iznemogla, nosim je na leđima i u naručju, kaza mi da je mnogo gladna i da bi slatko jela uštipke koje joj je majka često spremala. Primjetismo neke naše iz Belanovice, jedan nam dade pola hljeba, a onda se kao anđeo čuvar pojavi Zorka, nosi komad hljeba i čuturicu mlijeka za Olgu. Kad bi ogladnjela govorila je: `Mamice, daj mi samo jednu mrvicu hleba`. Štedjeli smo do posljednjeg trena i već smo se navikli na nevolje.
Vojnici su sve uništili: komorska kola, točkove, kare, municiju, topove da ne bi pali neprijatelju u ruke. Nema više oružja, nema više ni države, sve je u rasulu i raspadanju. Arnauti iz potaje prate naše kretanje i vrebaju priliku da dođu do plijena, koliko sam puta legla u snijeg kraj vatre da bih izbjegla metke koji su zujali oko nas. Isto u Peći i nadomak Podgorice, pa stigosmo blizu Skadarskog jezera. Svuda leševi, čovjek ne može da zaluta u ovoj divljini, samo leševe ako prati.
Darinku spopali bolovi, a mene radost, vičem izbezumljena: ljudi, braćo, vojnici, pomozite, nađite neki zaklon gdje žena može da se porodi. Istrča jedan oficir i reče da porodilju uvedemo u šator, a vojnicima naredi da nađu naramak slame. Bog ne da Srbija da propadne, ne može da umre, evo na ovom mučnom putu Srpkinja rađa dijete.
Kolone izbjeglica hrle u Skadar, luku spasa. A iz šatora se ote vrisak zatim i plač. Dijete… muško! Darinka rodila sina, hvala Bogu zdravog. Odnekud se pojavi Zorka, grli me i ljubi, viče: rodio se sin vojnika Savka Tanasijevića, rodilo se malo Srpče. Dotrčaše neke žene, jedna reče da je četiri zdrava sina rodila: Dajte mi samo nešto oštro, pupčanu vrpcu da presječem i dajte, ako Boga znate, malo tople vode. U neko doba pojavi se moj brat Savko, avet koja korača: ubila ga glad, iscrple brige.
Dva dana provedosmo u onom vojničkom šatoru gdje se Darinka porodila, dobili smo hljeb i čorbu od pirinča. Ne znam zašto, krenusmo u grad, pronio se glas da je stigla lađa koja će prvo da uzme majke sa djecom, ali tamo nikakvog skloništa. Mrtvi zatvorili prolaze, živi sjede pored vatre i nečemu se nadaju, kao da cijeloj Srbiji odjekuju posmrtna zvona. Jedina misao u glavi je hljeb, pred očima lebde hljebovi. Od gladi po ulicama padaju vojnici i izbjeglice. Januar je, sredina mjeseca, liju kiše: Bože, šta nas to snađe te ostadosmo bez šatora.
Prošlo je nekoliko dana, dijete napreduje bez obzira na sve patnje, ako dođem do hljeba čuvam ga za Darinku, da bi imala čime da doji bebu. Kaže mi: raspitaj se za nekog sveštenika, trebalo bi da krstim dijete, grijeh je držati nekršteno čeljade.
Dođem do bolnice u Skadru gdje su mi rekli da je sveštenik na groblju, odmah iza. Nađem ga, čita opelo. Rekoh mu šta tražim i on se obradova, pita gdje su majka i dijete, a ja ne znam da mu kažem: `Ostavila sam ih na ulici pred jednom žutom kućom, u blizini je pekara`. Raspituje se kako se snaha porodila i ko će djetetu biti kum. Pojavi se Zorka, priča da je pronašla jednu praznu sobicu u kući koju su zakupili oficiri, nosi u jednoj boci kozje mlijeko, ali nema cuclu. Ona s velikom radošću pristade da bude kuma. Djetetu dadoše ime Slavoljub.
Moja divna snaha nešto pretura po torbi, muči se i znoji i odahnu kad smo na dlanu vidjeli srebrnjak. Navalila da svešteniku tutne onaj novac, ali pop reče da će se grdno naljutiti zbog njene upornosti.
Puče glas da sve izbjeglice krenu prema San Đovaniju gdje će ih prihvatiti francuski brodovi, brzo se uključismo u veliku kolonu koja je kuljala prema Lješu.
Ukrcavaju se u lađe, ali prvenstvo imaju majke sa djecom do 14 godina, stari i bolesni. To znači da ja ne mogu sa njima. Lađa ide na Krf i kažem Darinki da ćemo sa naći tamo. Kad sam došla na ostrvo raspitivala sam se sve uzalud, njih nema nigdje. Kasnije, u Solunu, saznala sam da Darinka nije bila na Krfu već na Korzici i Olga sa njom, a djevojčicu su poslije odveli u Englesku.
Piše: Gvozden Otašević
