Presjednik Albanije Ramiz Alia, poslije smrti Envera Hodže bio je i prvi sekretar CK « komunističke » Partije Rada Albanije (PRA). Rođen je 1925. godine u Skadar i umro u Tirani 2011. Svoju političku karijeru započeo je kao član Fašističke Partije Albanije, kao i mnogi drugi Albanci, među njima – i sam Enver Hodža. Mi imamo običaj da kažemo: Po jutru se dan poznaje. Svi su oni i završili svoju političku karijeru kao fašisti, doduše – busajući se u prsa za komuniste, i to – za jedine komuniste na svijetu.
Kad je akademik, prof. dr Kaplan Burović predao albanskom izdavačkom preduzeću «Naim Frasheri» svoj roman IZDAJA za obavljivanje – 1962. godine, ovi – pošto prosudiše da je u svim aspektima za njih vrijedno dijelo, predali su rukopis CK Partije Rada, jer – bez njihove dozvole – ni mještanima nisu objavljivali ništa, ni jednu najobičniju reportažu, kamo li roman – i to – jednom jugoslovenskom emigrantu, disidentu!
Tako je ovaj roman dospio u ruke Ramiza Alije, koji je tada bio član Politbiroa PRA i odgovoran za kulturu i propagandu. Koliko se svideo roman onima u Izdavačkom preduzeću, još više se svideo Ramizu Aliji. Ne samo jezikom, kojim je napisan – sjeverni, geginski dijalekat – već i tematikom – kosovskom (!), ovaj ga roman neočekivano dirnuo u mnoge bolne žice njegove geginske nacionalističke potsvijesti i duše, do tada potisnute i ugušene zahtjevom Envera Hodže da se persekutira sjeverni geginski dijalekat i da se svakako favorizira južni toskinski dijalekat njegovog (Enverovog) rodnog mjesta – Đirokastre. Koliko je ovaj roman dirnuo Skadranina Ramiza Aliju, govori nam i činjenica da je on i svom jedinom sinu dao ime glavne pozitivne ličnosti romana – Arben, a kćerki – isto tako ime glavne ličnosti – Besa.
U to vrijeme, ovaj Mizo (kako su ga pežorativno zvali Albanci, znači «muha») bavio se i redaktiranjem dijela Envera Hodže, objavljena u seriji. Zanesen jezikom romana, promakli su mu tu i tamo neki geginski izrazi.
Poslije objavljivanja romana, ne samo obični ljudi iz Albanije, već i iz inostranstva (Oni kojima su albanske vlasti dozvoljavale ulaz u Albaniju), pohrlili su u pokrajinski grad Ljušnje, gdje je živio interniran Akademik Burović, da ga pozdrave, da mu čestitaju, da mu poljube i ruku kojom je napisao taj roman. Mnogi su mu od njih tražili i dozvolu da imena glavnih pozitivnih ličnosti romana nadenu svojoj djeci. Najveći tadašnji albanski esteta Tajar Zavaljani, kome albanske vlasti nisu dali vizu, pozdravio je Akademika Burovića i čestitao mu preko Radio-Londona, naglašavajući da je taj roman jedino vrijedno umjetničko dijelo, koje je objavljeno u Albaniji poslije Drugog Svijetskog Rata.
Stigao je kod Akademika Burovića u Ljušnje da mu čestita i lično tadanji presjednik Albanije Hadži Leši.
Sa romanom IZDAJA u ruci Albanci su videli i Envera Hodžu gdje se prošetao plažom Pogradeca. Tada se spremio da mu čestita roman i Ramiz Aija, ali kao Jago što je bio (Ovako ga nazvao njegov kolega Mehmet Šehu !), uredi stvar da se održi u Ljušnje Plenum CK Radničke omladine Albanije i da na taj plenum pozovu Akademika Burovića, iako nije bio ni najobičniji član te omladine, ni bilo koje druge ni političke niti društvene organizacije Albanije. Tek poslije objavljivanja romana kooptiraće ga, bez njegove potražnje, za člana Saveza Književnika i umjetnika Albanije. Na tom se plenumu po prvi i poslednji put vidio Akademik sa Ramizom Alija. Instruirani od ovoga, Akademiku su na tom plenumu dali i riječ, koju su svi dočekali i ispratili srdačnim pljeskanjem, pa i od strane samog Ramiza Alije, koji ga moguće pljeskao više od svih.
Odjek romana u zemlji i inostranstvu (Zbog čega mu odmah organizuju drugo izdanje !) uznemirilo je Envera Hodžu i njegovu socijal-fašističku kliku na vrh PRA i države. Posebno kad su počeli i glasno, po skupovima, da traže jezik romana za službeni i književni jezik Albanije. Kako to pišu i sami Albanci (MYFTARI, Esat: KOSOVA DHE ENVER HOXHA. Tirana 2016, str. 251) ; « roman « Izdaja »…iznenada, od jedne prijatne lektire i saveznika propagande za albansku državu (naše ambasade behu počele da ga rasprostiru po raznim mjestima gdje je bilo Albanaca, štaviše i u Saudijskoj Arabiji i Katar) pretvori se u jedan preteći dinamit…» Na sve strane Albanije počeli su da se sašaptavaju da se ta izdaja, koja se desila u Jugoslaviji, a o kojoj se govori u romanu, desila i dešava se svakodnevno i tu – u Albaniji. Disidentni krakter romana za jugoslovensku stvarnost proširi se i nad Albanijom, ma da je Akademik Burović, svojom poznatom disidetnom poemom BOJANA, još 1952. godine, disidetno optužio Albaniju, nazivajući je ništa manje već Golgotom. Tako, još od te godine, oni ga imaju na crnoj listi, jedan od razloga što je Akademik tražio od albanskih vlasti samo prolaz za SSSR. Njegovom nesrećom SSSR je neki dan prije povukao iz Tirane svoju ambasadu i prekinuo diplomatske odnose sa Albanijom. Tada je on tražio da pređe u Kinu, u Kubu, pa i na frontu Vietnama, kod Ho Ši Mina. Nisu mu dozvolili, jer su odmah počeli pregovore sa Titom da mu vrate Akademika za jednog albanskog prebjeglog književnika. Pošto su im ovi pregovori propali, albanske vlasti počinju pripreme za njegovo fizičko likvidiranje. U međuvremenu, moguće i za osvetu što je Tito objavio pomenutom albanskom književniku tri djela, objavljuju jedno za drugim i oni našem Akademiku tri djela: roman IZDAJA, zbirku pripovijedaka ODJEK KORABA i novelu ZMIJA. Sva tri djela disidentna i sa jugoslovenskom tematikom, ali na albanskom jeziku, jer mu se drukčije nije dozvolilo.
U međuvremenu Kina sprema svilenu vrpcu Enveru Hodži, zbog čega se ovaj obraća za pomoć Titu, da mu otvori jugoslovensko tržište za stokove robe, koju im je Kina odbila da primi. Kao uslov za to, Tito im traži uspostavljanje diplomatskih odnosa na rang ambasada i prekid sa propagandom protiv njega. Konkretno : da im se mrtav ili živ preda Akademik Burović i da se njegova djela skinu sa cirkulacije.
Svi pokušaji da im se preda živ Akademik propali su. On piše da je nad glavom imao nekakvog anđela koji ga čuvao da ne gazi na trule daske, koje mu je SIGURIMI (pandan jugo UDB-e) postavljao pred noge. Tada se Sigurimi sprema da ga fizički likvidira. Uređuje stvar da on ubije svoju ženu (koja ga instrukcijama Sigurimi-a i svojim najprljavijim nemoralom svakodnevno provocirala !), pa i djecu (!!!), tobože da nisu njegova, da bi tako minirali njegov prestiž među Albancima i kaznili ga smrću. Za ovo mu ubacuju u stan revolver (verujemo sa neispravnim metcima !), ali su opet pretrpjeli neuspjeh. Ni da je stvarno kakva viša sila intervenirala, bdijući mad njegovom bezazljenom glavom.
Pošto se dan uspostavljanja diplomatskih odnosa približio, dana 03. novembra 1970, prije podna, hapse Akademika. Isti dan, poslije podna, stiže avijonom iz Beograda u Tiranu Titov ambasador Jovan Pečenović. I dok sva albanska medija razglašavaju uspostavljanje diplomatskih odnosa, na sve strane Albanije se govori da je Akademik Burović uhapšen kao agent UDB-e. Bilo je to jedno očigledno sinjaliziranje Albancima i jugoslovenskoj emigraciji u Albaniji da ugrizu jezik i ćute.
Ambasador Pečenović protestira notom, naglašavajući ne samo da Akademik Burović nije agent UDB-e, već i da se za njegovo likvidiranje nisu sporazumjeli tako.
Tada, na plenumu CK PRA, koji je održan u Ljušnje, lično Enver Hodža izjavljuje: « Kaplan nije uhapšen kao agent UDB-e. Zašto je uhapšen, videćete kroz koji dan na njegovom suđenju ! »
Na presidiumu, tu – pokraj Envera, bio je i Ramiz Alija. Je li moguće da ga nije čuo ?! Je li moguće da Ramiz Alija nije bio u toku pregovora Tita sa Enverom za uspostavljanje diplomatskih odnosa ?! Je li moguće da nije bio u toku kriminalnog tretmana, koji je učinjen Akademiku Buroviću ?!
Godine 1990, poslije punih dvije decenije zatvora Akademika Burovića, stiže kod Ramiza Alije strana delegacija akadameka, koja nudi Ramizu Aliji milijone dolara da pusti Akademika Burovića iz zatvora. On im odgovara :
-Kaplan je umro !
-Nije istina ! On je živ !- odvrati mu Akademik Z.C.
-Vi mora da ste agent UDB-e !- obrati se njemu Ramiz Alija, koji je tada bio ne samo presjednik Republike Albanije, već i načelnik PRA.
Za što nam govori ovo ? Da su ovi Albanci još uvijek imali u planu da fizički likvidiraju Akademika Burovića, kako nam to govore i mnoga druga dokumenta. Sa druge strane, ovo nam govori da je ovaj Ramiz bio u toku intriga i planova za likvidiranje Akademika. Kako je mogao da im kaže da je Akademik umro, ako nisu imali u planu to?!
-Ako ne pustite Akademika Kaplana Resuli iz zatvora, dići ćemo sve na demostracije pred albanskim ambasadama po svijetu!- pripreti Akademik Z.C.
I diže ih. Vidite za to štampu na albanskom jeziku, reviju ZANI I RINISE, Priština 1990., što ovi Albanci nisu učinili za nikoga drugo.
Delegaciji kosovskih akademika, koja je tražila od R.Alije da pusti iz zatvora Akademika Burovića, po izjavi akademika Zekiria Canaj, Alija im je rekao: «Ne zauzimajte se za Kaplana, jer on nije taj za koga ga držite vi ! Nije on ni Albanac, kamoli i nacionalista kao vi !»
Ako pogledate PRESUDU Sreskog suda Tirane, koji je osudio Akademika Burovića, tamo su mu napisali da je Albanac ne samo po nacionalnosti, već i po državljanstvu, i da se kažnjava kao «sluga albanske buržuazije». Na proteste Akademika Burovića i zahtjeve da mu se prizna ne samo jugoslovenska nacionalnost (srpsko-crnogorska), već i jugoslovensko državljanstvo, Ramiz Alija ga kaznio sa novih 10 godina monstruoznog zatvora, ne dozvoljavajući mu ni da sazna da li su mu djeca živa za svo vrijeme zatvora.
Ako Akademik Burović nije Albanac ni po nacionalnosti, niti po državljanstvu, kako su ga to kaznili za neprijatelsku propagandu (?!), kad albanski zakon za neprijateljsku propagandu ne odnosi se na strane državljane?! A ako nije nacionalista, kakav je to sluga albanske buržuazije mogao biti i – a da šta je ovaj Burović, komunista?!
Ako je komunista – zašto su ga uhapsili i kaznili?! Pa oni i za sebe se busaju u prsa da su komunisti!!! Između njih i Akademika – neko mora da nije komunista!!! Enver Hodža je priznao za sebe, usmeno i pismeno, da nije komunista. Vidite njegovo djelo RAPORTE E FJALIME 1980-1981, Tirana 1983, str. 388. Akademik Burović je od vremena nedvosmisljeno dokazao svoju političku orijentaciju.
On nam je jasno i glasno rekao još iz zatvorske ćelije : « Uhapsio me i kaznio Enver Hodža zato što je ON izdao stvar radnog naroda i proletersku diktaturu zamjenio svojom ličnom socijal-fašističkom diktaturom ! »
Ovo je R.Alija znao sasvim dobro, pa je zato tobože preduzeo « demokratiziranje » Albanije, puštajući iz zatvora s vremena na vrijeme ovoga i onoga, i ministre i generale, i članove CK PRA i Politbiroa, ali ne i Akademika Burovića, jer je ovaj izgleda za enverovsku kliku na vlast bio opasniji od svih njih.
Okle on, običan vojnik JNA, ispade opasniji i od ministara i generala Albanije, iako nije bio ni običan član ma kakve partije i organizacije?! Okle opasniji i od članova CK PRA, pa i od članova Politbiroa ?!
Pošto su im propali svi pokušaji da ga fizički likvidiraju, tretman Akademika Burovića nedvosmisljeno govori da su Enverovci istakli njega na vrh lestvice svojih neprijatelja. Zašto ?
Enver Hodža sa Ramizom Alija nema tog zločina koji nisu učinili protiv Akademika Burovića još prije hapšenja, što je on shvatio tek nakon hapšenja, pa im je to i trsnuo u lice. Enver Hodža sa Ramizom Alija su znali, ako puste Akademika iz zatvora, da će im sve zločine učinjene protiv njega, njegove djece i njihove majke, opet tresnuti u lice preko svih medija.
Zato je R.Alija zadužio Ismaila Kadare i Adema Demači, njegova dva najjača pera, da na Universitetu u Prištini organizuju demostraciju profesora i studenata protiv puštanja Akademika Burovića iz zatvora, mislimo – najmonstruoznija demostracija koja je organizovana do danas na svijetu, bez precedana. Svugdje su po svijetu demostrirali za puštanje istaknutih ličnosti iz zatvora, Albanci demostriraju protiv puštanja Akademika Burovića, koji je albanskom narodu poklonio remek dijelo njihove proze, koji se borio i dopao zatvora zato što je u Jugoslaviji branio legitimna prava Albanaca, koji je u Albaniji (I kao politički emigrant !) predvodio (I predvodi !) albanski narod u borbi za slobodu i demokratiju.
Pošto se ovako saznalo da je Akademik Burović još živ, Ramiz Alija sa njegovom bandom na vrh Partije i vlasti u Albaniji, smisliše da iskoriste njegovo ime u propagandi za tobožnju demokratiju. Zato pustiše iz zatvora Akadamika Burovića i razglasiše to preko svih svojih i stranih medija, naglašavajući: «Kad smo pustili Kaplana, koga nećemo pustiti ?!» Poslaše kod njega u pojati sela Pluk i svoje i strane novinare da ga vide i intervjuišu. Dadoše mu i mikrofon RTV Tirane da svojeusno javi svijetu da više nije u zatvor i da se prekinu demostracije pred albanskim ambasadama, što nisu učinili ni sa kim drugim, ni kada su puštali iz zatvora članove Politbiroa, CK, ni ministre, ambasadore i generale. Apsolutno nikoga! Lično Ramiz Alija piše o oslobođenju Akademika Burovića i u najvećem stalinističkom listu svijeta L’HUMANITE (Pariz – Francuska), što nije učinjeno za nijednog drugog političkog osuđenika Istočnog svijeta. U tom dopisu, pošto priznaje da su ga držali preko 20 godina u zatvor, dodaje da je tobože osuđen kao agjent UDB-e. Je li moguće da je zaboravio ovaj Mizo šta mu je Enver Hodža rekao na plenumu u Ljušnje ?! Jago je ostao Jago i umreće kao Jago.
Dan-dva prije puštanja Akademika iz zatvora, Ramiz Alija je organizovao posebnu komisiju od članova SIGURIMI-a, koja je pratila Akademika Burovića u korak, spletkarila i inscenirala sve i svašta protiv njega, pa je organizovala i atentate, sama i u saradnji sa jugo UDB-om. Ova komisija je mobilizirala svu albansku ološ, Albanije i njene dijaspore, da urliču preko svojih i stranih medija protiv Akademika Burovića, da ga psuju prostački i vređaju najprljavije, da mu čine mobing i sataniziranje, sa nadom da će ga učiniti ili da poludi i izvrši samoubistvo, ili da se ostavi dokazivanja da Enver Hodža sa njegovom klikom nisu bili komunisti, već banditi, koji nisu poštovali nikakve zakone, pravila i principe savremenog čovječanstva, koji su i istoriju albanskog naroda falsifikovali najbestidnije.
Akademik Burović mu je odgovorio objavljivanjem faksimila pomenute PRESUDE, gdje se jasno vidi da se ime UDB-e nigdje nije spomenulo, ni pod istragom, niti pred sudom.
Tada R.Alija, u njegovoj ispovijesti JA, RAMIZ ALIA, SVJEDOČIM ZA ISTORIJU, Tirana 1992, str. 69, na pitanje novinara : « Zašto se u stvari hapsi Kaplan Resuli, čovjek i književnik proganjan i u Jugoslaviji, i u Albaniji ? », odgovara :
« Ne znam pravi razlog hapšenja Kaplana Resuli. Ali, znam da Kaplan Resuli nije hapšen za književne motive, zato što se bavio književnošću. Otprilike, motiv za njegovo hapšenje našao se u sumnji da je bio osoba UDB-e poslat u Albaniji.
-Je li bilo moguće da se provjeri sumnja da je Kaplan bio spijun UDB-e ?
–Nisam na znanje za postupak protiv njega. Znam da, pred da ga oslobode, ovaj mi je učinio jedno pismo puno revoltiranja, u kojemu je pisao, da je Srbin. Štaviše potpisao se kao Kaplan RESULOVIĆ.»
Još jednom pitamo: Je li moguće da je ovaj Mizo zaboravio riječi E.Hodže na Plenumu CK PRA u ljeto 1971. godine u Ljušnje ?! Hapšenje Akademika 03. Novembra i ateriranje isti dan, poslije nekoliko sati, jugoslovenskog ambasadora u Tirani (Sutra dan su sva albanska medija razglasila da se između Jugoslavije i Albanije uspostavljaju diplomatski odnosi na rang ambasada !) i za najobičnijeg Albanca, unutar Albanije i van Albanije, bilo je jasno zašto se uhapsio Akademik !!! Je li moguće da za R.Aliju nije bilo jasno !?
Zar u tom pismu tako « puno revoltiranja », sem SRBIN i RESULOVIĆ ništa drugo nije bilo?! A ono «PIČKA VAM MATERINA ALBANSKA SOCIJAL-FAŠISTIČKA I ŠOVINISTIĆKA BAGRO, MIČITE RUKE SA KOSOVA, JER JE BILO I JESTE NAŠE !» – gdje ostavi ovaj Mizo ?!
U čitavoj knjizi R.Alije od 240 stranica, nigdje, ni na kojem krajičku se ne spominje kao problematičan nijedan drugi uhapšeni književnik u Albaniji. Akademik Burović je jedini. Za što nam ovo govori, ako ne da im je ovaj književnik bio glavni neprijatelj ?! Zašto ? Zato što je po izlasku iz zatvora razglasio da Albanci nisu ni u Albaniji autohtoni, kamo li na Kosmetu (?!), da nisu ni Pelazgi, pa ni Iliri (?!), ili zato što je još iz zatvorske ćelije smjelo tresnu u lice Enveru Hodži da on ne samo što nije komunista, već je i crni bandita, socijal-fašista, koji ne poštuje nikakve zakone, pravila i principe savremenog čovječanstva ?!
Borba Albanaca protiv Akademika Burovića i poslije njegovog puštanja iz zatvora (lažima, intrigama i falsifikatima !), na čelo sa njihovim Ramizom, kakva se dan-danas ne čini ni sa jednom drugom ličnošću, ni sa onima iz Politbiroa, o čemu nam svjedoči, ako ne da je stvarno, u borbi za demokratiju albanskog naroda, ovaj naš Akademik odigrao i odigrava aktuelno glavnu ulogu ! On je pretstavljao i pretstavlja progresivne snage albanskog naroda, koje su militirale i militiraju u brazdi dijalektičkog razvoja društva.
Do danas ne znamo da se ijedam presjednik države, ni Istočnih niti Zapadnih zemalja, ponajmanje i koji načelnik koje partije, zauzeo u borbi protiv kojeg književnika. Ramiz Alija je jedini ! Ovo ne služi na čast njemu, ali služi na čast Akademiku Buroviću. Pogotovo mu služi na čast što je nadvladao ovog presjednika i načelnika jedne «komunističke» partije, budući sam samcat, bez ikakve podrške ni sa koje strane, dok je R.Alija imao podršku svih Enverovaca i lumpen proletera albanskog naroda i dijaspore. Pa i od Stalinista Francuste, Švajcarske i – posebno – od jugoslovenskih Titoista !
U ovom nepamćenom dvoboju, dok se Ramiz Alija razgolitio, autodemaskirao i iskompromitirao kako je to i započeo svoju političku karijeru – kao fašista (Ili nije fašizam huškati Albance protiv Akademika Burovića zato što je Srbin i Resulbegović ?!), ovaj Resulbegović-Burović nam se opet afirmira svakom svojom rečju kao vrli konstruktivni građanin Balkana, Evrope i svijeta, za što je primorao i svoje neprijatelje da ga javno i službeno priznaju.
Danilo DANČETOVIĆ
