Bolna ispovest majke heroje sa Košara

2
55

BOLNA ISPOVEST MAJKE HEROJA SA KOŠARA: Kad sam ga poslednji put videla molila sam ga da se ne vraća! Evo šta je VITEZ ODGOVORIO

Sve granice naše zemlje koje postoje krvlju smo natopili. Nikada nismo osvajali, samo smo branili ono što je naše. Samo tokom 20. veka branili smo otadžbinu četiri puta, hrabro i krvavo.

Branimo je i danas, tamo gde je najosetljivija, na Kosovu i Metohiji. Tamo gde su i dalje u naše grudi uperene duge cevi terorista. Branimo je opstankom i ostankom našeg naroda. Branimo je sećanjima na one koji su za nju život položili. Kao i on, koji je sa svojom nepunom 21. godinom u paklu karaule Košare stao na branik otačbine i primio metak.

 

Tokom bitke na Košarama, heroj Tibor Cerna svojevremeno je ustao iz zaklona sa namerom da pomogne ranjenim saborcima.

Gošća emisija Crna Hronika na Kurir televiziji bila je majka narodnog heroja, Tibora Crne, gospođa Kata Cerna.

– On se prijavio da bi što pre odslužio vojsku kako bi posle nastavio neki svoj život. 24. juna 1998 je otišao u Niš, a negde početkom septembra je prebačen na Kosovo i Metohiju. Ja tada nisam ni znala da je on na Kosovu. Oni su ih prebacili tamo u Peć. Zapravo vojna pošta je bila Peć,a on je osam meseci bio u Đakovici. Ja sam saznala jer mi se vratio paket, vratio mi se novac i pisma koja sam slala. Onda sam zvala tog oficira koji je bio zadužen za kontakt sa roditeljima da mi objasni zbog čega se sve to vraća. On mi je on rekao da su oni na Kosovu – rekla je Cerna.

Da Vas podsetimo:  Draži kao izdajniku i saradniku okupatora i Titu kao maršalu i heroju rata

Prisetila se da je kada je saznala da joj je sin na Kosovu doživela šok:

– Kad vratim film za mene je to bio šok kad sam saznala da je na Kosovu jer sam smatrala da i roditelji treba na neki način da se obaveste. Vi, međutim, ne razmišljate da je rat i da je to normalno u vojsci nego razmišljate kao roditelj. Ja sam imala problema sa kičmom i bila mi je zakazana operacija u novembru mesecu, a njemu je 8. novembra na Mitrovdan rođendan i onda sam ja zvala oficira koji je zadužen za komunikaciju sa roditeljima. To je bio jedan mlad kapetan. Živeo je u Zrenjaninu. Samo sam mu rekla: Izvinite, kako ste mogli – a opet kažem to je roditeljsko pitanje – Kako ste mogli da mi pošaljete sina na Kosovo, a da me prethodno ne obavestite?

Usledio je odgovor oficira da je situacija u zemlji vanredna i opasna:

– On meni kaže: Gospođo, znate li vi šta se dešava na Kosovu?! Ja mu kažem, znam, a imate li vi decu? Po glasu mi je delovalo da je stariji neko, a bio je mlad čovek u stvari. Odgovorio mi je: Imam, srećom su mala! Na sreću ili ne sreću jer i ja mogu da ostanem ovde! Ja sam mu rekla: Molim vas da čestitate mom sinu rođendan i da mu kupuite kutiju cigara. Ja ću vam se za to odužiti. Takođe, zamolila bih vas da ga pustite na produženi vikend, jer ja idem na operaciju u ponedeljak. Ne bude li došao pre operacije kući ja vam dajem reč i kunem vam se da ću ja doći dole na Kosovo.

Da Vas podsetimo:  Patrijarh Pavle i mudrost pobožnog sveta

Mladi oficir je rekao da ne može da obeća da će Tibor biti pušten na produženi vikend, ali da će sve od sebe dati da to izdejstvuje što je na kraju uspeo:

– On je došao za vikend, a ja na operaciju idem u ponedeljak. On više nije bio isti dečak. Žao mi je što nisam ponela slike čisto radi poređenja. Dan kada je otišao u vojsku i kada se vratio kući. Vi po licu vidite da to nije isti čovek. Inače, sasvim drugačije je razmišljao nego onako kako smo ga mi vaspitali. Rekao mi je: Kevo, tamo dete kad se rodi, kad progovori i kad prohoda uče ga da mrzi Srbe! Nisam to mogla da poverujem kako je moguće da dete od dve godine može da zna uopšte da li je Albanac i ko su Srbi, a on mi je rekao: Oni znaju!

Ipak Tibor joj je ispričao i lepe primere odnosa sa albanskim stanovništvom na Kosovu i Metohiji:

– Bio je jedan mali tamo, Albanac koji im je donosio kafu. Pitao je Tibora da li puši, a kada mu je on odgovorio potvrdno, on je rekao: Moj otac švercuje cigare doneću ti jedan boks. I zaista mu ga je doneo. Ja zaista ne krivim ceo jedan narod za to što se desilo mom sinu i ostaloj deci koja su tamo izgubila život. Treba ceniti čoveka po tome šta on kao pojedinac jeste, bez obzira na veru i na naciju.

A evo kako je tekao njen poslednji razgovor sa sinom kada ga je predosećajući najgore molila da se sa produženog vikenda ne vraća na Kosovo:

Da Vas podsetimo:  Koga je zavrbovao hrvatski špijun Hrvoje Šnajder, ili: Znamo (li) ko nam je neprijatelj

– Sećam se da sam ga molila da se ne vrati uopšte. Rekla sam mu naći ću ja vezu, iskopaću je negde da te smestimo negde bliže kućo. Tada mi je rekao: Znam ja da ti možeš u teglu džema da staviš orman, al džaba ti veze, ja moram da se vratim, moji su svi dole! Rekla sam mu da su svi njegovi ovde. On je rekao jesu, ali su i dole! Nije bilo načina da ga ubedim.

Tiborova sestra i majka spakovale su mu dosta hrane i pića, ali on nije hteo da ponese ništa.

– Spakovale smo mu kolače, suhomesnato i pet litara vina domaćeg što smo imali. Ništa nije hteo da ponese. Govorio je: Meni će sve to uzeti u Peći, a moji dole neće dobiti ništa od toga. Neću da nosim!

Autor: Milan Vučković

2 KOMENTARA

  1. Mртва стража са Kошара
    (Стихови: Ненад Милкић; стихове рецитује: Миле Васиљевић)
    Лутајући светом земљом,
    где одавно нема мира,
    пратио сам уске стазе
    ловаца и пастира.
    Од људи сам склањао се,
    да зликовци ме не би чули,
    пут жеља доведе ме
    у ходочашће караули.
    Ал’ превари ме Божје време,
    мрак на путу ухвати ме,
    зграду свету ја угледах
    у сумраку, усред зиме.
    Љубим зидове рушевине,
    сузе не знам сада скрити,
    ја по мраку не смем назад,
    овде морам преноћити.
    Ватру палим од сувог лишћа,
    ту где беше спаваона,
    полусрушен зид заклања,
    не види се споља она.
    Покушавам да се згрејем,
    од студени док се склањам,
    ипак, не кајем се што сам дош’о,
    већ ноћима ја је сањам.
    Вук се зачу у даљини,
    и фијук ветра који дува,
    а ја сам у планини,
    не бојим се – Бог ме чува.
    Глуво доба, поноћ прође,
    тмина овде тајне крије,
    док цео свет спава, снива,
    тад се буде Проклетије.
    Оживе караула.
    Све утваре Бог да прости,
    на њима су униформе
    наше војске из прошлости.
    ,,Ко сте ви добри људи?,,
    гласом страх се мени ствара
    „Не бој се, ми смо стража,
    мртва стража са Кошара.“
    Тад угледах око себе
    свако својим путем иде,
    млади момци чедних лица
    као да ме и не виде.
    „Којим добром дође брате?“
    тргнух се на глас дечака,
    „овде ретко и дању сврате,
    а камоли усред мрака.“
    „Углавном су то шверцери
    што беже из Албаније,
    многи од њих што дођоше
    не напустише Проклетије.
    Али и њих је сад све ређе,
    због тога је овде тама,
    живи више не долазе,
    сад припада она нама.“
    „Видим наш си, нашег рода,
    како си стиг’о довде,
    Хајде реци сада нама,
    Што си дошао? Шта ћеш овде?“
    „Дошао сам“ – одговарам,
    а срце ми од страха бије,
    „да се Богу ја помолим
    на месту ваше погибије.“
    Тад утихну караула,
    у свом су послу стали,
    граничари тужних лица
    у мене су погледали.
    Уплаших се те тишине,
    уз кичму ми крену зима,
    као да сам и сам мртав,
    стрељан њиховим погледима.
    „Откуд знаш да смо мртви?“
    проговара тад утвара,
    па се смех заорио
    одјекујући са Кошара.
    „Шалим се. Знаш да јесмо.
    Свако од нас у смрти спава,
    али дрхтимо сваке ноћи,
    бојимо се заборава.“
    ,,Ето ја сам имао мајку,
    што је мене срећом звала,
    на пут често гледала је,
    мене није дочекала.
    И имао сам трудну жену,
    са њом сам снове снио,
    родила је мени сина,
    син ме није запамтио.“
    „Видиш ли оног тамо,
    сви му помреше кад су чули
    да су му горе у планини
    вукови тело растргнули.
    А јауке које чујеш,
    тај нам се вратит’ жели,
    њега су још живога,
    у ланцима к’о пса одвели.“
    „Не жали нико од нас
    што је свој живот дао,
    ја бих се опет, кад бих мог’о,
    за Србију жртвовао.
    Али не желим ћутати више
    о неправди што нас дави,
    ми смо српству све предали
    а српство нас заборави.“
    „Гробови су расути нам
    њих пазити нико неће,
    кад нас наши забораве
    ко ће за нас палити свеће.
    Само другови што су живи
    присете се током разговора
    о данима заједничким.

    Него брате сад’ ће зора,“
    „Хајде крећи, брзо иди,
    нек’ ти пут прође у срећи,
    о нама пиши, причај,
    ал’ више се не окрећи.
    Не долази, не тражи нас,
    легенда се речју ствара,
    Србију поздрави нам
    од мртве страже са Кошара.“
    Пробудих се сав у зноју
    од ватре тек дим оста,
    присетих се прошле ноћи,
    нека им је земља проста.
    Палим свећу, Бога молим,
    сузно око наду тражи,
    ја вас нећу заборавити,
    завет дајем мртвој стражи.
    Слава палим херојима Кошара!!!

    https://www.youtube.com/watch?v=CKnW5-eOtqk&t=35s

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime