„Samo ti, dijete, radi svoj posao“

0
253

Kao usnula i bremenita potkozarska mečka, drijemala je i disala šumno na obalama Save jesen ratne 1943. godine, dana koji je suncem i tišinom po svemu odudarao od prostora i vremena u kojem se rađao. Muk, cijepan rijetkim i nevoljnim jaukom stradalnika, carevao je i nad „radnim i vaspitnim“ (Bože, koje li ironije) logorom Jasenovac gdje se od zore sprovodila treća od „natuknica“ zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, solunskog borca i nosioca Ordena Karađorđeve zvezde, o načinu rešavanja „srpskog pitanja“ u NDH (trećinu pokatoličiti, trećinu prognati a trećinu pobiti).

Kolona izmučenih živih kostura „korak po korak mirno k nožu stiže (poema „Jama“), a maljevi, čekići i čuveni noževi „srbosjeci“ rade bez odmora. Gomila leševa raste, ekipe za odvoženje mrtvih do obala Save gube trku sa „mesarima“ Maksa Luburića. Negdje oko podne, pred madog, podgojenog i krvlju umrljanog ustaškog „djelatnika“ stiže i Vukašin Mandrapa, sužanj i Srbin iz Klepaca. Pomiren sa sudbinom, pogleda uprtog u nebo, čeka da ga smrt izbavi. Silnik zahtijeva od njega da uzvikne „živio Ante Pavelić“ ili će mu odsjeći uvo. „Samo ti, dijete, radi svoj posao“ govori Vukašin, dalek i nedokučiv za sve osim za „srbosjek“. I „dijete“ radi: jedno pa drugo uvo, nos, oči, lice… Krv, gusta i crna, lije potocima, a Vukašin zadnjim dahom ponavlja jedno te isto: „samo ti, dijete, radi svoj posao“!

Decenijama kasnije, „djeca“ i dalje rade „svoj posao“, negiraju, umanjuju, lažu, skrnave i, po ko zna koji put, mrtvog Vukašina iznova i iznova kasape i ubijaju. Pod sjenkom Srebrenice, Jasenovac blijedi i nikako da izađe na svjetlo dana. Samo ti, Ervine, radi svoj posao“!

Selo Jadovno pod Velebitom, kasno proljeće 1941. godine. Logor, formiran već prvih dana rata, dan noć se puni srpskim življem, uglavnom djecom, ženama i starcima. Kad prepuni, duboka i preduboka obližnja Šaranova jama bez milosti guta „prekobrojne“. Za svega tri mjeseca, oko 40 hiljada. „Djeca“ rade svoj posao. Rade ga i poslije rata jer se, zarad bratstva i jedinstva, o jami ćuti i ne priznaje se. Jer, šta je prebrojanih 40 hiljada Jadovna naspram još uvijek nezbojanih 8 hiljada srebreničkih. Samo ti, Kenana, radi svoj posao.

Avgust, četvrti, 1941., vreo ne samo s neba, prži ono što ustaše još nijesu spalile. Selo Prebilovci, nadomak Čapljine, od jutra pretresaju ustaške horde i tjeraju narod pred školu. Nakon toga, jedina preživjela, Mara Bulut, svjedoči o satima i satima iživljavanja nad njenim drugaricama između 12 i 15 godina, pred očima njihovih majki.

Djecu iz kolijevki nabijaju na bajonete, malene glavice im razbijaju o zidive škole. Zgrožen neviđenom mjerom divljaštva, italijanski obavještajac, Aleksando Luzano, informiše svoju komandu u Rimu da je doživio ono što nijesu ni njihovi preci u Koloseumu i tvrdi da su izgadnjeli lavovi bili humaniji.

Dva dana kasnije, 237 djece i 233 žene završavaju u obližnjoj jami „Golubinka“ a onda se ona danima dopunjava Srbima: ukupno oko 4 hiljade. Mrtvi ne govore i ne optužuju, ali, za svaki slučaj, 1961. godine, opet zarad „bratstva i jedinstva“ sa dželatima, komunističke vlasti „Golubinku“ betoniraju.

Da Vas podsetimo:  GODIŠNjICA KADA SU SRBI DALI SVE ZA JEDINSTVO: Pre 103. godine formirana kraljevina SHS – da li je to najveća srpska greška?

Trideset godina kasnije, tu nijemu dušegupku, sa sve kostima, „braća“ dižu u vazduh. Njeno obilježje je sada samo na nebu, ali šta je nebo u poređenju sa sofisticirano uređenim alejama srebreničkih „nišana“? Samo ti, Zoraida, radi svoj posao!

Jun 1943. Piva gori. Dimni signali u stopu prate podivljale „sijukse“ iz folksdojčerske „Princ Eugen“ divizije, praćene hordom muslimanskih ustaša iz Gatačke doline. Žene, djecu, starce… djevojčice tek prolistale… kao stado ovaca gone put Pivskih Dola. Usput pale, siluju, ubijaju…

U jednoj brvnari, u Gojkovića Dolu, njih pedeset, među kojima i cijela porodica Adžić, živi gore. Vrisak djece se čuje do neba, a nebo ćuti. Vrisku porodice čuje i sedamnaestogodišnja Jaglika koja je pukim slučajem uspjela da izbjegne raciju. Čuje, jer se njihovova vriska u njenoj, još djetinjoj, duši kao eho nebrojeno umnožava. Bez razmišljanja, Jaglika, tek stasala pivska jagorčevina, hrli u vatru da zagrli svoje najmilije. Za manje od nedelje dana, više od 1200 žitelja Pive biva najbrutalnije pogubljeno. Ali, šta je spomen – kosturnica u Dolima u odnosu na srebreničko mezarje. Samo ti, Draginja, radi svoj posao!

Godina ista, isti i mjesec, samo koji dan kasnije, dan svetih Kirika i Julite, u selu Velika, dok dogorijeva spaljena i strijeljana od istih „eugenovaca“ i janjičara muslimanske milicije od Bihora do Kosova, predvođenih Osmanom (H)Rastoderom i Sahitom Hodžom, Risto Živaljević iz obližnje šume, nijem i skamenjen, gleda i sluša kako, među dvanaest spaljenih članova njegove porodice, skapava njen poslednji izdanak, tromjesečna beba. Sa njenim poslednjim plačem ističe i njegova poslednja suza.

Godinama kasnije, prolazi Plavom i susreće one koji su kalauzili veličkim dželatima. Susreće i glavu okreće, da ne pomuti slogu „ bratstva i jedinstva“. Godinama kasnije, njegova unuka Tanja sa suprugom joj Darkom, žestoko grmi i prstom kazuje ali ne na dželate već na žrtve. Samo ti, Tanja, radi svoj posao!

Godina kasnije, šume Predgrađa nadomak sela Babino, na Polici. Aleksandar – Leko Veljić, uhapšen od čete lokalnih partizana i izručen kasapima Osmana (H)Rastodera, vezan, čeka da ga Hasan Bihorac, glavni Osmanov dželat, pošalje putem kojim je poslao na desetine i desetine njegovih sunarodnika. Ali, Hasanu se ne žuri.

On, izvježbanom rukom kasapina, sa živog Leka polako nožem skida kožu. Počinje od čela, očiju, usana. Leko ćuti, Hasan zasijeca žešće ne bi li mu izmamio jauk. Negdje na pola Hasanovog „posla“, Lekova izmučena duša na krilima anđela odlazi na nebo. Hasan nastavlja da kasapi već mrtvo Lekovo tijelo, dok Osman (H)Rastoder mirno posmatra kao da Hasan čereči tele.

Da Vas podsetimo:  PATRIJARH PAVLE: Čovek koji je postao duhovni otac jednog naroda

Ali, šta je Osman naspram Ratka Mladića? Samo ti Šerbo, radi svoj posao.

Sipi vrijeme kao pijesak kroz grlo pješčanog sata, slažu se dani, godine, decenije, kao majčine ponjave u drveni kovčeg, ali „djeca“ ne miruju. Godina je 1992., mjesec decembar, dan četrnaesti. U selu Bjelovac, u opštini Bratunac, već treći dan pada snijeg, povremeno nošen sleđenim sjevjernim vjetrom. Pod snijegom je cijelo Podrinje. Vide se samo prtine načinjene cokulama pripadnika 28. muslimanske divizije komandanta Nasera Orića. Za samo sat vremena, iza njihovih krvavih tragova ostaje 109 zaklane srpske nejači. Novi nanosi snijega zatrpavaju ljese krvi i tope se na zaklanim vratovima.

Žrtve ćute, a šta su nijeme suze Branka Vučetića nad iskopanom kućom (njih petoro) u odnosu na suze majki Srebrenice? Samo ti, Šehoviću, radi svoj posao.

Nikšić, trg Vojvode Šaka Petrovića, oblačan martovski dan, peti, 2004. godine. Trg i grad tijesni da prime hiljade građana koji su došli da se u nijemom mimohodu poklone sjenima četrnaestorice dobrovoljaca nikšićko – šavničke grupe, mučenih i ubijenih u po zlu čuvenom „bloku C“ hrvatskog logora „Lora“.

Nakon dugogodišnje potrage u tišini, jer se „Lora“ nije smjela ni pomenuti da ne bi, ne daj Bože, „zasjenila“ Dubrovnik, njihovi posmrtni ostaci su prikupljeni i vraćeni porodicama. Rijetke kapi kiše i pokoja pahulja koja promiče, drže polede uperene u zemlju pa niko ne primjećuje sjenu koja kruži nad trgom i kovčezima postrojenim na njegovom čelu. To se Miloš Perunović, njihov saborac, čije tijelo nije i nikad neće biti pronađeno, makar i tako vraća u zavičaj. U prazan grob i oči prepune suza koje nikako da usahnu. Ali, šta je Miloševa sjenka u odnosu na sjene Orićevih jurišnika, zaustavljenih u Srebrenici?

O „Lori“ ćuti i Nikšićanin, „kralj iz Rastoka, jer to mu je cijena opstanka. Govore njegovi trabanti, ali ne o „Lori“ jer stratište je samo Srebrenica. Samo ti, Pura, radi svoj posao!

Selo Ribe, opština Burel, na sjeveru Albanije. U sred njega kuća, ŽUTA, a u crno obojena. Više od 300 Srba i drugih nealbanaca, dovedeno je u ovu klanicu da bi se zapadnoevropskom tržištu, tržištu osvajača kosmetske svete zemlje, isporučili toliko traženi ljudski organi. Pravda zatvorila oba oka, svijet ćuti i ne čuje izvještaj Dika Martija jer bi istina pokvarila sliku o Srbima kao zločincima i okupatorima „albanskog Kosmeta“. „Progovara“ samo srce srpskog dječaka sa Kosova presađeno u grudi njemačkog aristokrate Johana i snovima ga primorava da krene u potrahu za istinom o nevoljnom „donoru“ i njegovoj porodici. Svjedoči kako su šavovi htjeli da mu popucaju kad je ugledao oca dečaka čije je srce nosio. Ali ta dokumentovana istina ništa je u odnosu na onu koja se fabrikuje i kalemi oko Srebrenice. O toj istini ćuti i zvanična Crna Gora ali ne ćuti o ovoj drugoj već ljubi skute dželatima, zato što je to tako evropski i tako je kul biti „evropejac“ i baštiniti „evropske vrijednosti“.

Da Vas podsetimo:  Tri decenije od posete Džejmsa Bejkera Beogradu

Iz Srebrenice se ne vidi „Žuta kuća“ i „žute kuće“ širom Kosmeta, jer bjelina Potočara zasjenjuje sve druge pa čak i boju krvi. Samo ti, Genci, radi svoj posao.

Kapaju dani kao kapi sa streha nakon plahog ljetnjeg pljuska. Kapaju zajedno sa suzama hiljada srpskih majki koje još tragaju za mrtvom djecom i na njihovim praznim grobovima pale lojanice. Ali, njihove suze, gorke od beznađa, tek su graške znoja u odnosu na suze majki Srebrenice, zatrovane mržnjom koliko i bolom.

Da bi ove srebreničke bile „suze svijeta“ i da bi svakog jula „kapale“ sa ekrana svjetskih televizija u udarnim terminima i nad besprekorno uređenom potočarskom groblju, ove druge, srpske, liju se u tišini, nad razrušenim grobovima, polomljenim krstačama i nadgrobnim pločama, pod šiptarskim pogledima punim praiskonske mržnje. Jauk majki Kosmeta, majki Banije, Like, Potkozarja, Slavonije, Knina, Bratunca, Medačkog džepa, Kravica… mora biti stišan i prigušen do neprepoznavanja da bi jače i dalje odjekivao onaj iz Srebrenice. I svi datumi beskrajnog kalendara srpskog stradanja moraju biti prebisani da bi 11. jul ostao jedini datum ljudske patnje.

I teško onome ko na to prigovori, makar bio ekspert i ministar. Samo vi, Zdravko, Dritane i (naš) Aleksa, radite svoj posao!

A kao u onom vicu u kojem Ciga svoju krađu željezničke šine pravda dječjim nestašlukom (šta znaju djeca šta je trista kila, uzmu pa nose), „djeca“ zla i dalje, na ovaj i onaj način, rade svoj „posao“.

Ćutanjem i mirenjem zdušno im pomažu rod i pomozibog žrtava, stradalnika i pogorelaca. Jer, to je doprinos i žrtva miru, bratstvu i jedinstvu i (na predugom štapu) evropskoj budućnosti. I tako, od rata do rata, od sukoba do sukoba, vrzino kolo mrzije i praštanja ne prestaje da se razigrava ovim tamnim vilajetom. I neka mi oproste svi nepomenuti grobovi, nezbrojene žrtve, neimenovana stratišta („što je neba da je list ‘artije, što je gora da su kalemovi, što je more da je crn muređep, pa da pišem tri godine dana…“), jer šta su čitav taj adresar zla, ta preduga hronika roda mog „između oranja i klanja“ u odnosu na jednu Srebrenicu? Premalo, jer prvi se ne broje, ne vrednuju i ne priznaju, a Srebrenica je sama po sebi previše jer su, sa i bez dokaza, u nju sabrani svi zločini ovoga vijeka.

Samo vi, „djeco“, radite svoj posao! Ali, kakvo god zlo da (nam) uradite, ne može biti veće od naše spremnosti da trpimo niti teže od naše hrišćanske obaveze da oprostimo. Ali ne i da zaboravimo!

IZVOR: in4s

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime