Jezuitske igre Vatikana
Istorijski je dokumentovano da je Vatikan znao, tolerisao i prećutao simpatije i učešće kardinala Alojzija Stepinca u delovanju i zločinima NDH tokom II svetskog rata. Zvanični Vatikan nikada se nije ogradio niti preispitao delatnost kardinala Stepinca i ulogu Katoličke crkve i klera u zločinima NDH prema Srbima, Jevrejima, Romima i uništavanju imovine Srpske pravoslavne crkve. “Zavera ćutanja“ Vatikana po pitanju kardinala Stepinca mogla bi da se protumači i kao negacija zločina NDH i saučestvovanja Rimokatolličke crkve i kardinala Stepinca u misiji “prekrsti, iseli, istrebi“ pravoslavne hrišćane, Jevreje i druge. O velikim zločinima katoličkog klera u NDH i „tihoj“ podršci pisao je Viktor Novak još 1948. godine u svojoj obimnoj studiji „Magnum krimen“ koja je bila dugo u „bunkeru“ javnosti što od strane Katoliče crkve, što od komunističke vlasti. Pored moralne odnosno istorijske rehabilitacije kardinala Stepinca uslediće i pravna odnosno sudska u Republici Hrvatskoj. Papa Franjo insistirao je na formiranju zajedničke komisije u kojoj su i predstavnici Srpske pravoslavne crkve i srpski istoričari, koja treba da preispita ulogu Stepinca s obzirom na predlog da se proglasi za sveca. Očigledno je da do prave istine i odluke neće doći, jer je već odlučeno da kardinal Alozije Stepinac u bliskoj budućnosti bude nova blažena ikona u hramovima rimokatoličke crkve Hrvatske i širom sveta.
Vatikan, NDH i Jasenovac
Treba podsetiti da je za vreme vlasti dr Franje Tuđmana hrvatski Sabor rehabilitovao kardinala Stepinca i 1992. godine usvojio “Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu Alojziju Stepincu”. Nešto kasnije papa Jovan Pavle II 3. oktobra 1998. proglasio je kardinala Stepinca za mučenika i beatifikovao u Mariji Bistrici kod Zagreba, što je preduslov da neko bude proglašen za sveca. Zagrebački sud je 2016. godine izvršio reviziju suđenja kardinalu Alojziju Stepincu iz 1946. godine kada je osuđen za saradnju sa vlašću NDH i bio je do svoje smrti 1960. u kućnom pritvoru. Tako su Vatikan i hrvatska država sa kardinala Alojzija Stepinca odlučili da skinu svaku odgovornost za stotine hiljada prekrštenih, ubijenih i raseljenih pravoslavnih hrišćana i drugih što je podsećalo na vreme inkvizicije. Decenijska zavera ćutanja Vatikana prema ulozi rimokatoličke crkve u NDH bio je i razlog što se ni jedan poglavar Rimokatoličke crkve nije poklonio senima žrtava NDH u Jasenovcu. Revizija suđenja kardinalu Stepincu u Hrvatskoj očigledno da će biti deo istorijskog i moralnog, ali i pravnog falsifikata kojim će se „oprati“ savest sa nedela katoličkog klera i kardinala Stepinca u podržavanju i delovanju NDH koji je bio na strani III rajha i objavio rat SAD. Tako će kardinal Alozije Stepinac u dogledno vreme postati „blaženi-svetac“, Vatikan će skinuti svu odgovornost sa sebe, a današnja Hrvatska će biti u ubeđenju da i nije bilo genocida u II svetskom ratu, već ratnih zločina u jednom istorijskom vremenu koji su se ponovili u drugom obliku 1995. godine sa masovnim egzodusom preko 200.000 Srba kada je po svemu sudeći i okončano „srpsko pitanje“ u Hrvatskoj.
Veće sudije Ivane Tudurić može “presudom poništiti u celosti ili delimično” odluku komunističkog suda iz 1946, kada je Stepinac osuđen na 16 godina zbog saradnje sa nacistima i ustaškim režimom, kao i za nasilno pokrštavanje pravoslavaca.
Vatikanski planovi prema “Istočnoj crkvi”
Oko greha i nedela kardinala Stepinca i dela katoličkog klera koji je i rečima i delom vršio novu misiju Novog poretka u Evropi ostaće misterija i biće pod velom tajni. Zašto? Zato što je Vatikan tokom II svetskog rata podržavao ili tolerisao zločine III Rajha i paklenu mašinu NDH. To se može sagledati u nemačkim dokumentima o zločinima NDH nad Srbima. Nakon II svetskog rata komunistička vlast je osudila kardinala Stepinca na kućni pritvor. To je bio i početak “Hladnog rata” u sukoba Zapada i Istoka (SSSR) odnosno demokratije i komunizma, Stepinac je postao “žrtva“ totalitarne politike. Paralelno s tim teče proces spasavanja nacista iz Evrope preko “Pacovskih kanala” i uloge Vatikana uz podršku vlade i tajnih službi SAD i Zapada. Sve je išlo preko mreža “Pacovskih kanala” koju je vodio Krunoslav Draganović blizak kardinalu Stepincu i vatikanskim poglavarima. Preko mreža Vatikana najveći broj nacista je izbegao pravdu. Čitav period od 1946. do 1991. godine Vatikan je na strani borbe protiv komunizma u svetu i Evropi. Pad Berlinskog zida, urušavanje SSSR-a i posebno bivše Jugoslavije bio je scenario Vatikana od 1918. godine. Vatikan je bio protiv Jugoslavije pod Karađorđevićima, pa kasnije protiv Brozove Jugoslavije. Vatikan je našao sebe stvaranjem Pavelićeve NDH 1941, ali i Tuđmanove Hrvatske 1991. godine. Većina zločina hrvatske države i 1941-1945 i 1991-1995 godine treba da budu relativizovani, a RKC maksimalno zaštićena. Ovaj model “jezuitskog” ćutanja ima svoju novu igru. Ta igra oko pranja savesti kardinala Stepinca je model kako treba jezuitskom politikom ići dalje na razaranje pravoslavnog hrišćanstva, tako što bi se u dogledno vreme išlo na jednu ekumenističku svetsku crkvu hrišćana pod dominacijom Vatikana. Sada je u igri urušavanje pravoslavlja i to Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini i negiranje Ruske crkve u Kijevu i stvaranje dubljeg raskola Carigradske i Moskovske patrijaršije. Sve je evidentno da u toj borbi unutar pravoslavlja interes ima Vatikan. Takve projekcije su veoma štetne i za Srpsku pravoslavnu crkvu “po dubini” i slabljenjem i gubljenju njene samostalnosti i razvlašćivanjem u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Kosovu i Makedoniji, ali i dijaspori. Zato je oslobađanje odgovornosti kardinala Stepinca za zločine u NDH počinjene “U ime Hrista”, jedan opasan model kojim se zločin može opravdati “višim ciljevima” .
Tomislav Kresović
Vidovdan
Intelektualac treba u kaos ideja i misli unositi red, jasnoću i analizu. Misija intelektualca treba biti razbistravanje zamršene situacije koju je politika još više usložila i razdrmala
(Jose Ortega y Gasset, 1937.-1939.)
Nije uvijek moguće i nije uvijek mudro
inzistirati na čistim i jasnim pojmovima.
Ponekad takvo inzistiranje umjesto da komunikaciju
čini uspješnom postiže suprotne efekte – čini je neefikasnom.
(Milorad Pupovac, „Srbi kao ključ”, 1993.)
Držeći se u ovoj raspri, naspram Pupovčeva (v. prvi moto), u najvišoj mogućoj mjeri, Ortegina epistemološkog načela (v. drugi moto), očito ispadoh više nego naivan.
Naime, po svemu sudeći, vrli intelektualac
junački skriven iza „ČOKOLADE“, skloniji je Pupovčevoj paraepistemologiji koja je – ćosićevski nadahnuta tek „jedna nadrkana srpska svijest” (Bogdan Bogdanović)- krvavo ispisala noviju povijest ovih prostora, posebice vlastita (srpskog) naroda.
Sve u svemu, stekliški kazano: «Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju» (Ante Starčević, 1867.).
Pupovac je ovde, pretpostavljam, kao i većina Srba, smatrao da nije preporučljivo da se sa Hrvatima govori jasnim jezikom, znajući da je takva komunikacija s njima, čak i u akademskim krugovima, teško izvodljiva ili gotovo nemoguća. Na političkoj ravni, svaka otvorena i jasna misao koja se tiče tri genocida nad Srbima u prošlom veku – gde su u dva navrata Hrvati bili direktni planeri i izvršioci (dželati) tog enormnog zla, a u jednom (Prvi svetski) bili su saučesnici u masovnim egzekucijama srpskih civila – među hrvatskom intelektualnom elitom dočekivana je besno i glasnim pretećim siktanjem.
Naravno, slažem se s vama da Pupovac greši u odluci da ne koristi jasne pojmove, a on, nesrećnik, čini to samo iz jednog razloga – zbog lažnog mira u kući.
Sa osobom koja vas u startu mrzi iz dna duše nije moguće uspostavljanje normalne komunikacije. To što su današnji Hrvati u ogromnom broju (većinom) potomci Srba katolika dodatni je momenat za generisanje antisrpske mržnje. Kad biste mogli da budete otvoreni, ubeđen sam, Vi biste nam g. Biondiću mogli potanko ispričati kakvi procesi nastaju u Vašoj svesti na pominjanje imena Srbin.
Konačno, nisam znao da je i Starčević (otac hrvatske domovine!) koristio (prispodabljao) Ljudevitov jezik sa svojim srpskim štokavskim (maternji mu je bio srpski, pretpostavljavam da se kao naučnik s tim slažete)?
Ne bih laskao Biondicu titulom naucnika, o koju se on – polazeci od osnovne definicije naucnika kao nekog ko pre svega postuje cinjenice – nije ni ocesao.
Kako tuzno, videti da se besprekoran manir korektnosti ideologa pravastva i ustastva I. Biondica, govoreci o mojoj malenkodti, urusava u – pomalo vulgarno, zar ne? – „vrli intelektualac junacki skriven“. Kako je to daleko od njegovog „nivoa“, tako nepovratno daleko od njegovih intelektualnihh i rasnih visina, savrseno opisanih u dve (njegove) reci, „Pupovceva paraepistemologija“ – visokoparno, bez znacenja, ali zato bez veze sa politikom, stvarnoscu i zivotom. Jednom recju, idealno da se optuzi za nista.
Jer bitno je da je to „nesto“, za koje niko ne moze da kaze sta je, ali je, posto je Pupovcevo, definitivno na srpskoj strani, to ono sto je „krvavo ispisalo noviju povijest ovih prostora“. Drugim recima, Srbi su krivi sto su tzv. Hrvati nad njima pocinili genocid – dva-tri puta – jer su se nasli na putu njihovog „istorijskog prava“ da imaju svoju drzavu na „njihovom“ istorijskom domicilu, tj. na teritoriji za koju oni smatraju, bez osnova, da je bila hrvatska pre hiljadu godina.
Posto Srbi nisu shvatili da treba ili da postanu Hrvati, ili da oslobode tu teritoriju, izazvali su napade pravasa/ustasa i genocide nad sobom. Sami su krivi.
Ovo su krajnji i vrhunski dometi ideologa hrvatskog pravastva i ustasstva I. Biondica, koje on, ne toliko glupo koliko besramno, pokusava da poturi u providnom kvazi-inetelektualnom omotu, koristeci pazljivo odabrane i iskrivljene poluistine i, neizbezno, cele lazi.
To je sva njegova sreca.
…zaobilazeci istine, koristeci pazljivo odabrane i iskrivljene poluistine i, neizbezno, cele lazi.
Hrvatsko-srpske prijepore, pa tako i „slučaj Stepinac“, ponajprije, valja sagledati u kontekstu nedovršene nacionalno-političke integracije ovih dvaju naroda, koja je obilježena klerikalizacijom RKC-e i SPC-e. S tim u svezi, kad je o Hrvatima riječ, tragom izvornih pravaških nadahnuća, postavlja se teza:
Pod egidom britanskoga evangelikalnog ekumenizma — onemogućujući ostvarbu starčevićanske hrvatske nacije (politički kroatizam) — strossmayerovski jugoklerikalizam (etnojezični jugoslavizam) otvorio je prostor velesrpsko-svetosavskom ekspanzionizmu (Srbi svi i svuda), koji je poražen u Domovinskom ratu (1990.-1995.).
Na taj način hrvatski politički narod (= hrvatska nacija), čijom su sastavnicom etničko-pravoslavni hrvatski Srbi, naspram „iz tuđe“, pišu povijest „iz vlastite glave“.
U tom kontekstu, uz «Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu» (2009.), iznimno je važan dokument «Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti» (2000.).
Na tom tragu, onkraj (anti)fašističke histerije („Smrt fašizmu – sloboda narodu“ vs. „Smrt komunizmu – sloboda narodu“), primjerene rasprave valjalo bi usmjeriti geslom “Stop partitokraciji – sloboda hrvatskoj naciji“.
Sve bi to, vjerojatno uz nezaobilazni referendum, trebalo pridonijeti ustavnoj promjeni in capite et membris, koje bi, umjesto zapadno-balkanske etničke bile pisane po mjeri zapadno-europske liberalne demokracije.
pupovac-pred-sveucilisnim-tribunalom –
http://www.peticija24.com/zauzdajmo_zloinca_za_pisaim_stolom
Ne znam cemu kontrola komentara kad se dopusta ovakvo neoustasko smece neoustase Blondica, ciji Bastion-Vukovar etiketira Pupovca kao „zlocinca za stolom“ kao deo njihove neprestane hajke na Srbe, posle svega sto su Srbima uradili. Koji propagira „Starcevicevu hrvatsku naciju“ za koju znamo da je nacija u kojoj Srbi ne postoje, a oni koji to ne prihvate su niza rasa koja zasluzuje istrebljenje (Starcevic). Koji pise o „pravaskim nadahnucima“, od kojih je vrhunac upravo Jasenovac… Malo li je?
Pogrešni pojmovi vode u rat.
(drevno kineska)
Hrvatski (srpski) politički narod ili hrvatska (srpska) nacija predstavlja ukupnost državljana (pojedinaca), što se pridržavaju jednoga te istoga USTAVA i koja je za razliku od pojedinca (građanina) nositelj suvereniteta.
Kao odlikovani predstavnik koruptivno-klijentističke (o)pozicijske hrvatske političke nomenklature, Milorad Pupovac je debelo pročitana knjiga, pače, iz krugova hrvatskih Srba:
“Čudni su krugovi Milorada Pupavca u čiju zamku su se uhvatili mnogi iz hrvatske vlasti, bez obzira bila ona lijeva ili desna, a o običnim smrtnicima da se i ne govori. Oni su od njega stvorili ovo što je danas – bogati, arogantni ucjenjivač hrvatske vlasti i Srbin po zanimanju, na muci srpskog naroda od kojeg se već davno odmetnuo” (Milan Rodić).
Međutim, kao “ubojiti spoj politike lingvistike”, kao notorni “zločinac za pisaćim stolom”, Pupovac je posebno predmet znanstvene zajednice:
http://www.hazud.hr/pupovac-pred-sveucilisnim-tribunalom/
http://www.peticija24.com/zauzdajmo_zloinca_za_pisaim_stol
Hahaha, jeste, kaze Milan Rodic, „srbenda“ iz stranke od milja nazvane „Tudjmanovi Srbi“, koje je Pupovceva stranka – kao vrlo popularne medju Srbima, ocigledno – prakticno iskljucila iz politickog zivota. I to, sasvim slucajno, posle Pupovcevog javnog upozorenja da hrvatski neofasizam – kao uvek iskezen na Srbe, tj. onog sto je od njih ostalo – sve vise uzima maha.
I onda se tu javlja neoustaska gnjida po imenu Ivan Biondic da Pupovca nazove „zlocincem za pisacim stolom“, sto u njegovoj neoustaskoj kampanji, naravno, ide bez navodnika. Ima jos jedna kineska poslovica, kaze: „Covek je kao voda: tece nizbrdo i iscuri kroz najmanju rupu.“. To uglavnom vazi i za neoustase, sa jednom malom razlikom: gde god da iscure, smrdi na fekalije…
“Kao empiričar, spoznao sam da ga doslovno neki Srbi mrze, a većina Hrvata prezire jer podržava Vladu ustrajno dok ona entropijski omogućava da društvo propada. On to niti vidi, niti želi vidjeti. Jedan od najupućenijih za njegovo perzistiranje u koaliciji kaže da njegovo koaliranje do kraja graniči sa zločinom. On zlorabi najsvečaniji kršćanski porodični praznik Božić, pretvaranjem u politički dernek, mada je praktično vulgarni ateist. Međutim, tada izigrava državnika i dodjeljuje plaketu Nikole Tesle osumnjičenom za ratni zločin”.
(Svetozar Livada,
Dabogda te predstavljao prof. dr Milorad Pupovac)
VLADA-ČOKOLADNIM premazom teško će se obraniti „Tuđmanov Pribićević“ (v. moto)- notorni „zločinac za pisaćim stolom“, koji je paradigma otuđene PARTITOKRACIJE.
STOP PARTITOKRACIJI –
SLOBODA HRVATSKOJ (SRPSKOJ) NACIJI!
I na kraju komunističke parole!
Ne razumem zašto se toliko bavite gospodinom Pupovcem?
On nije taj koji može da utiče na odnose Srbije i Hrvatske a još manje da menja istorijske činjnice u odnosima dve nacije i dve vere. Problem je mnogo kompleksniji i neće se rešiti marginalizovanjem, već osudom aktivnosti Vatikana (i Stepinca i ustaštva ).
To i jeste njegov cilj: da zamagli ustaske zlocine – gde za njega, uostalom, i nema zlocinaca – i po mogustvu prebaci loptu u srpsko dvoriste, gde ce on lako naci zlocince, za stolom ili ne. Za Biondica je termin „zlocinac“ rezervisan iskljucivo za one koji su, namerno ili nenamerno, na putu ostvarenja njegove Starcevicevske Hrvatske. Naravno, govoreci o neoustasama, jasno je da imamo posla sa psihopatama, sociopatama i generalno bolesnim licnostima.
Eto nama radosti: neoustasa Biondic citira Svetozara Livadu. Naravno, ne kad govori o genocidu nad Srbima u republici Hrvatskoj, koji jos traje, nego kad kritikuje Pupovca kao foteljaskog politicara – sto mi svi znamo. Sa nepogresivim instinktom neoustaske gnjide, Biondic se sakriva iza Srba koji kritikuju Pupovca sto je bolji za genocidnu Hrvatsku nego za sopstveni, dok mu etiketu „zlocinac za radnim stolom“ lepi iz upravo suprotnog rasloga: sto misli da i takav polu-Srbin steti njegovoj „hrvatskoj ideji“ i naciji.
Kako sam kaze:
„Naime, simboličkim padom prve ćirilićne ploče („Vukovarska Bastilja“), dramatično je zaustavljena „puzajuća agresija“, koju jednako utjelovljuje Nikolićeva čvršća („Vukovar je srpski grad“ ) ili Pupovčeva mekša velikosrpska inačica („Vukovar je grad Hrvata i Srba“). “
(Ivan Biondić, NOVA NARODNA ZAHTIJEVANJA, 26. srpnja, 2015)
Takodje: „Teško pristavši uz „ustaški“ naziv „Hrvatski državni sabor“ – koji je odmah ispario nakon „trećojanuarske smjene“ (2000.) – spram suvereniteta „hrvatske nacije“, „Tuđmamov Pribićević“ (notorni „zločinac za pisaćim stolom“) ucjenjivački je ustavno uvjetovao („zavnohovsko“) konstituiranje po etničkom načelu, tj. Hrvatske kao država hrvatskoga naroda i nacionalnih manjina.“. Pri cemu opet, u najboljem maniru ustaske gnjide, negira i falsifikuje istoriju, jer se NDH skupstina zvala upravo tako – Hrvatski drzavni sabor – a osnivacki dokumenti ZAVNOHA jasno kazu da je republika Hrvatska drzava dva u svemu ravnopravna naroda, Hrvata i Srba. To sto Biondicu smetaju xak i manjine u „njegovoj Hrvatskoj“ mislim da dovoljno govori o njemu.
Ima jos mnogo takvih bisera u njegovoj kvazi-intelektualnoj papazjaniji – od etiketiranja Vukovara i Srebrenice kao genocida velikosrpskog ekspanzionizma-fasizma, do „nasilnog“ sprecavanja „konstituiranja Hrvatske“ kroz prvu i drugu Jugoslaviju – koja pocinje citatom Josipa Franka, i zavrsava se citatom Ante Starcevica, ikona „pravaskog pokreta“ (koji, da se podsetimo, zastupa da Hrvati imaju „istorijsko pravo“ na hrvatsku drzavu na teritoriji „hrvatskog istorijskog domicila“, a oni koji u toj drzavi ne prihvate da su Hrvati su, prema Starcevicu, niza rasa koja zasluzuje istrebljenje).
Na kraju, da pomognem Biondicu, zavrsicu za njega njegov poklic onako kako ga on za sebe zavrsava, ali iz urodjene pritvornosti neoustaske gnjide ovde precutkuje: „Stop parTITOkraciji! Napred USTASOkraciji!“
„На овај начин бисмо извукли историјску поуку да се иза многих наших сукова и истребљивања крију интереси странаца које нисмо препознали, већ смо олако утрчали у међусобно убијање, а да су од тога имали користи само страни профитери и домаћи властодржци“
(www.dverisrpske.com/…/124-srbija-i-hrvatska-tajna)
Kad je riječ o hrvatsko-srpskim odnosima, uzročno-posljedično gledano, u najmanju ruku valja prihvatiti gornju tezu (v. moto).
U tom kontekstu, posebno je tragična uloga hrvatskih Srba. Naime, nedvojbeno su bili važan čimbenik u hrvatskoj povijesti, „ali oni su isto tako uvijek bili objekt pokušaja instrumentalizacije u borbi protiv nastojanja Hrvata da stvore svoju državu, bilo da se instrumentalizacija vršila iz Venecije, Pešte, Beča ili Beograda» (Miko Tripalo).
Spomenutu instrumentalizaciju vrhunski obilježava PUPOVČEV aksiom “Srbi kao ključ“ (1993.), po kojem se njegovi sunarodnjaci danas tragično potepaju po izbjegličkim Busijama i Krnjačama.
Dakako, to je samo posljedica poznate Krestićeve protupovijesne teze:
«Duhovno jedinstvenim, a vezanim istim ili sličnim nacionalnim interesima i težnjama s ostalim Srpstvom, Srbima Hrvatske bila je strana i neprihvatljiva hrvatska državna ideja. Ne samo stoga što je u osnovi te ideje bilo stvaranje hrvatske države, koja je bila u sukobu sa idejom Srba u širenju postojeće srpske države, već Srbi Hrvatske nisu mogli niti hteli da prihvate takvu ideju pre svega zato što je ona pretpostavljala u nacionalnom pogledu jedinstvenu Hrvatsku» (Vasilije KRESTIĆ).
Međutim, ako itko, onda je u poznatom „PISMU SRBIMA“ (1934.) — nakon velikosrpskih zabluda — Svetozar PRIBIĆEVIĆ shvatio uzaludnost, pače i pogubnost, spomenute aksiomatike. Naime, on piše: „Istorisko je iskustvo pokazalo, da će se pre Velebit srušiti u more i isušiti Dunav, Sava i Drava, nego što će se hrvatski narod odreći svoga imena i svoje narodne individualnosti“.
Dobro, Biondicu, posto vidimo da si pri peru, i „objasnio“ si nam da je strani faktor kriv sto su Srbi ucinili sva ta zla tzv. Hrvatima (jer, da se ne lazemo, „Hrvati“ u danasnjem smislu nisu postojali do 19-og veka), zasto da nam ne objasnis i tvoje druge dve interesantne teze: (1) da je velikosrpski fasizam uzrok stvaranja ustaskog pokreta, i (2) da ljudi kao Pupovac i hrvacanska parTITOkratija, tj. „novosmerasi“ koji su za saradnju tzv. Hrvata i Srba u Hrvatskoj, otvaraju vrata velikosrpskom ekspanzionizmu/fasizmu?
Razumem da je to deo „nove hrvatske istorije“, ali ima li ikakve veze sa cinjenicama?
„Cijela je zemlja podvrgnuta ratnom stanju. Jugoslavija se može smatrati grobljem. U javnom mišljenju ne može biti formulirana nikakva kritika ni postavljeno nijedno pitanje.
Vlast soldateske je apsolutna. Zatvori su prepuni. Posljednji tjedan mjeseca srpnja pustili su na slobodu kradljivce da bi na njihove mjesta utamničili političke okrivljenike. Zemlja je raj policista, uhoda, njuškala i klevetnika.
U zatvoru se priznanja iznuđuju neljudskim mučenjima. To je diktatura sablje i revolvera. Ona pritiskuje zemlju poput olovnog ogrtača“
(The Manchester Guardian, 20. rujna 1929.)
Poštovani Vlada Čokolada,
ponajprije, pozdravljam smireniji raspravni ton, što je znak da se (i) bez etiketiranja može zboriti o prijepornim i bolnim pitanjima hrvatske i srpske nam povjenice.
Dakako, drugo je pitanje koliko je inače „portalna“, a posebice njegova „reply“ suženica, primjerena za sustavne rasprave.
Ipak, evo ad hoc odgovora:
1. Jugoslavija je britanska izmišljenica (podvaljenica) koju je, sa svim tragičnim posljedicama, oblikovala hrvatska i srpska duhovna, znanstveno-kulturna i politička elita.
2. Dakako, „Hrvati u današnjem smislu nisu postojali do 19-og veka”, jer to je „vijek naroda” kojima tek započinje proces nedovršene nacionalne političke integracije (identifikacije) Hrvata i Srba na ovim prostorima.
3. Ustaški pokret (1929.) je pronikao kao odgovor na velikosrpsku monarho-fašističku diktaturu koju ju – iako svijesni problema (v. moto) – glede svojih geopolitičkih interesa, podržavao svijet tzv. zapadne demokracije.
4. Hrvatsko-srpska/srpsko-hrvatska politička suradnja, svi ti „novi kursevi (smjerovi)“ prve i druge i „treće“ Jugoslavije, bila je i ostala iza leđa naroda sa svim tragičnim posljedicama (usp. točku 1.).
Dakako, daleko sam od toga da bih Vas zadovoljili ovi ad hoc odgovori. Međutim, uz mogući mi poslani Vaš e-mail, rado ću šire odgovoriti (osobno) na ova i druga vam zanimljiva pitanja.
Hrvati su kajkavci, pa su prema tome, oni deo slovenačkog etnosa. Sa štokavcima oni nisu imali puno toga zajedničkog, baš kao i današnji Slovenci. Pogledajte stare hrvatske rečnike (one pre druge polovine 19. veka) i videćete da tamo nema nijednog koji je pisan za štokavce.
U srednjem veku (a i u antici) narodi su se razlikovali po jeziku. Otuda smatram da, na primer, Porfirigenit u De administrando imperio govori o doseljavanju Srba i Hrvata, to jeste, on priča o Srbima i Slovencima (Hrvatima, Horutanima). Reč je o dva naroda koji govore različite jezike.
Zar Mojsije Baltić nije pomogao Ljudevitu Gaju da ovaj progovori „lijepim serbskim jezikom“. Gaj štampa „Danicu“ inicijalno na kajkavskom (slovenačkom), a onda se „prešaltava“ na štokavski (srpski). Ostalo je istorija, veliki broj Srba katolika (štokavaca) preko noći postaju Hrvati.
Uostalom, da se ne bismo oko ovih notornih činjenica mnogo mučili, pogledajmo šta piše Katolička enciklopedija iz 1913. godine o sastavu stanovništva u Bosni i Hercegovini: the rest of the population (about 98 per cent) belong to the southern Slavonic people, the Serbs. Dakle, u BiH su živeli Srbi katolici, pravoslavci i muhamedanci.
Biondicu, etiketiranje je korisna i pozeljna stvar ako etiketa odgovara sadrzini. Ali, „neoustaska gnjida“ nije etiketa, jos manje pokusaj uvrede – to je jednostavno cinjenicna dijagnoza. Zasto pridev „neoustaska“ je evidentno, a „gnjida“ – rec sa dugim pedigreom, koja vuce korene iz praevropskog jezika – je imenicna osnova koja oslikava sicusnost i prirodu moralnih kvaliteta – nesto slepo sto zivi od tudje krvi, i nije dobro nikom i nicem do samom sebi.
U tom okviru, ne iznenadjuje citiranje dela clanka koji nema nista sa (nepostojecim) „velikosrpskim fasizmom“, a sve sa ubistvom ubistvom Radica i drugih u skupstini, 1928-me, posledicom hrvatske politike rusenja drzave u koju su se srecno i zahvalno ugurali, kad su je za njih izborili – pazi bogati ti isti „velikosrpski fasisti“. Ko je bio Radic najbolje opisuju njegove sopstvene reci iz 1914-te: „Srbi u Hrvatskoj su Cigani, Vlasi, i bog zna sto, koji su s turskog koca utekli nama. Srbi su dakle vlaski nakot zrio za sjekiru…“. U najboljim tradicijama Starcevicevih pravasa i Pavelicevih ustasa.
Bilo bi vrlo zanimljivo ako bi I. Biondic nasao bilo kakvu slicnu izjavu na strani vodecih politicara na strani „velikosrpskih fasista“ iz tog, ili bilo kog drugog vremena?
srpska crkva treba zvanicno da raskine svaki dijalog sa katolickom crkvom katolicka crkva na celu sa stepincom je organizovano ucesvovala na ubijanju i pokrstavanju srpske dece i ostalih civila.srbijom vladaju izdajice srpskoga naroda. KOMUNISTI
Uvek me potresu ove slike srpske decice u ustaskim logorima. Uraditi tako nesto deci je bukvalno pakao na zemlji, a glavnu rec u njemu su vodile katolicke „casne“ sestre. I sad, nekim papskim cudom, njihov poglavar treba da bude svetac? Ako su mu zlocinci sveci, sta je onda Vatikan?