Agram je bilo dugogodišnje ime grada Zagreba u nekadašnjoj Austro-Ugarskoj, kojim su se Hrvati ponosili kao dobre sluge austrijskog cara i mađarskog i svog kralja. Naime, po ugarsko-hrvatskoj nagodbi iz 1868.godine bili su oni samo deo mađarskog, a ne nikakva autonomna jedinica kako to danas dokazuju „kroatolozi“ (navodni stručnjaci za nepostojeću istoriju hrvatsku). U samom gradu Agramu, državni službenici Hrvati vidno su nosili svoje novine Agramer Blatt jer oni nisu čitali „pučki tisak“, kako su nazivali novine na narodnom jeziku.
Od kako su 1102.godine prodali svoju državnost Mađarima za 100000 dukata, bili su Hrvati bez svoje države sve do 1918.godine. Tada su njihovi predstavnici u delegaciji tzv. Države Slovenaca, Hrvata i Srba kao samoproglašene u trenutku raspada Austro-Ugarske, ubedili regenta Aleksandra da ih primi u društvo Srbije, države pobednice u Velikom ratu. Milošću srpskom izbavili su se Hrvati statusa poraženog, ali zločinačkog naroda jer su kao KuK vojnici činili mnogobrojne zločine u Srbiji i Rusiji, gde su ratovali. Naročito su bili ugroženi od Italije, pobednice u Velikom ratu koja u Londonu 1915. dogovorom sa zemljama Antante steče tapiju nad Dalmacijom, Istrom i Hrvatskim primorjem kao austrijskim pokrajinama, a ne nikakvim hrvatskim zemljama!
Srpska oslobodilačka noga a ne okupatorska, posela je znatan deo ovih pokrajina pre dolaska talijanske vojske i hrvatski je predstavnik Ante Trumbić odlukom Nikole Pašića, na mirovnoj konferenciji krojio i prekrajao granice na zapadu tek stvorene zajedničke države.
Lično prijateljstvo Mihajla Pupina sa tadašnjim američkim predsednikom Vilsonom, vredelo je znatno više od svih mucavih argumenata o „povijestnim hrvatskim pokrajinama“ u oštroj polemici sa talijanskim predstavnikom, koga je otvoreno podržavala Velika Britanija uz primetnu podršku Vatikana i laviranje Francuza.
Ipak, većina primedbi koje je istakao Ante Trumbić je uvažena, i znatan deo austrijskih pokrajina je dodeljen novostvorenoj državi-Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Srbi odmah ni krivi ni dužni zato navukoše mržnju talijanskih šovinista, koju je Vatikan tako uporno podgrevao jer su pravoslavni šizmatici (tobož!).
Poturivši pobednička leđa za tobožnju slovensku braću, stekli su Srbi neprijatelja u fašističkoj stranci Italije, koja će zato otvoreno pomagati hrvatske ustaše i šiptarske baliste da čine teroristička ubistva, diverzije i sabotaže, podržani od znatnog dela sveštenstva RKC i samog Vatikana za takvo zlodelo.
Posle vekova slugeranjstva, stekavši status državnog naroda odmah pregoše hrvatski šovinisti predvođeni Antom Trumbićem da pokušaju da uređuju zajedničku državu po svom viđenju, potpuno negirajući da je Srbija bila država sa svim atributima svojim a Srbi jedini imali iskustvo u organizaciji državne uprave, ali ne kao sluge tuđe već kao gospodari svoji.
Većina poslanika hrvatske stranke HSS u zajedničkoj državi bili su u Velikom ratu hrvatski domobrani u KuK kaznenoj ekspediciji i upoznali su Srbiju, ili kao srpski ratni zarobljenici ili kao deo okupatorske ugarske uprave, te im je zato svaki odlazak u Beograd na skupštinsko zasedanje uvek budio neprijatne uspomene. Naročito se neprijatno osećao Vlatko Maček, prvak HSS koji je kao rezervni domobranski oficir zarobljen u Kolubarskoj bitci a upoznao je NIŠ kao logor za austro-ugarske ratne zarobljenike.
U zajedičkoj državi nisu učili u školi, da su u Nišu kao ratni zarobljenici boravili Turci, Bugari, Austrijanci, Mađari, Hrvati, Slovenci, Česi, Slovaci, Nemci, tokom trajanja tri uzastopna rata koje je Srbija ratovala do slobode za sve južne Slovene.
Maltene pola današnje EU, imalo je svoje nevoljne predstavnike na „turističkom“ putovanju zemljom Srbijom, doduše najpre su podigli ruke i odložili svetlo oružje pa tek potom upoznali lepote zemlje Srbije, pre prelaska Albanije i dolaska na talijansku dalju brigu.
Hrvatski potomci zaboravljaju, da su im preci svečano ispraćeni iz Borongaja (predgrađe Zagreba) u KuK kaznenu ekspediciju na Srbiju u julu 1914.godine uz zvuke pesme „Oj hrvatski hrabri sine“, dok su mame, bake, tetke i ostala ženska čeljad oduševljeno mahale austrijskim, mađarskim i hrvatskim zastavama a RKC sveštenici blagosiljali buduće koljače u Mačvi!
Međutim, mame, bake, tetke i ostala ženska čeljad u novembru 1918., bacale su cveće oslobodilačkoj srpskoj vojsci „Petra opančara“ koja je uz zvuke „Marširala kralja Petra garda“, svečanim defileom ulazila na zagrebački Jelačić plac sobom donoseći i Hrvatima vekovima očekivanu slobodu. Mame, bake, tetke i ostala ženska čeljad, tada su oduševljeno mahale hrvatskim i srpskim trobojnicama, kličući svojim dragim srpskim oslobodiocima!
Na tom će istom Jelačić placu, 10.aprila 1941.godine razdragani Hrvati i Hrvatice bacati cveće okupatorskoj nemačkoj vojsci, dižući ruku na fašistički pozdrav dok Slavko Kvaternik na „krugovalu“ proglašava fašističku NDH, u kojoj će se tokom 1941.-1945. godine sprovoditi genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima, po svojoj brutalnosti do tada neviđen!
Međutim, na tom će se Jelačić placu, potpuno pustom, 6.maja 1945. godine ponovo pojaviti oslobodioci, borci 21.Srpske udarne divizije NOVJ, potomci srpskih oslobodilaca u Velikom ratu1918. godine ! I ponovo će Hrvati, zahvaljujući srpskim antifašističkim pokretima, kao pobednici u ime zajedničke države, od Talijana prisvajati Istru, Dalmaciju i Hrvatsko primorje!
Svo vreme postojanja feldvebelove federacije, uporno će razni eksperti dokazivati da su u grad Zagreb najpre ušle jedinice 10.(zagrebačkiog) korpusa NOVJ koje čine Hrvati, bivši pripadnici vojske NDH koji su samo koji mesec pre toga promenili oznaku na kapi i tako ponovo stekli status pobednika, a ne poražene zločinačke vojske koja je i genocid počinila.
Dokazivanje je imalo jasan cilj, nikako dozvoliti da su ih ponovo oslobodili Srbi kao pobednici koji donose slobodu.
U feldvebelovoj federaciji su Hrvati ponovo uređivali zajedničku državu po svom nahođenju, jer su oni tobož bili deo „Europe“ a ne nikako Balkana!
Na tom će Jelačić placu, 29.maja 1990.godine biti organizovana neoustaška žurka nakom proglašenja „demokratske“ pobede na izborima i početka razgradnje zajedničke države.
EU će mirno posmatrati to hrvatsko neofašističko divljanje, pravdajući ga dotadašnjom „srbokomunističkom diktaturom“ kako je to decenijama uporno plasirano u ustaškoj emigrantskoj štampi.
Krvavi raspad zajedničke države koji je usledio, bio je samo uvod u sve izraženiji kleronacionalistički antisrpski naboj koji u R Hrvatskoj traje već dve pune decenije, uz prateću NDH ikonografiju i dokazivanje da je Jasenovac bio samo radni logor, po standardima međunarodne komisije MKC (Međunarodni crveni krst) koju su pored švajcarskog predstavni ka činili i predstavnici „nezavisnih“ ali fašističkih država (slučajno!) tadašnje udružene Evrope.
Potomci onih kojima su Srbi u dva svetska rata donosili slobodu i omogućavali da se umesto na optuženičkoj, nađu na pobedničkoj strani, na svojim radnim mapama danas su željno povukli krug da obeleže gde će to da se rasporede njihove buduće raketne baterije, da bi dosegle grad NIŠ na brdovitom Balkanu, u zemlji Srbiji!
Tamo, u tom dalekom srpskom gradu smešten je Rusko-srpski humanitarni centar za pomoć u elementarnim nepogodama, kako se službeno zove. Kako se zove da se zove, znaju dobro potomci hrvatskih domobrana iz Velikog rata i hrvatskih domobrana i ustaša iz Drugog svetskog rata, da Rusi i Srbi uvek zajedno budu na za njih neprijateljskoj strani, i zato bi oni odmah da udare, da sravne sa zemljom preventivno, jer ako to ne urade može se ponoviti istorija i Srbi ponovo ući na Jelačić plac, samo je pitanje dal kao oslobodioci il malo za promenu …!
Svake četiri godine u Hrvatskoj traje predizborno takmičenje – pljuni Srbina! gde se svi političari utrkuju za novi mandat vlasti u „lijepoj njihovoj“!
Pljuvanje Srba garantovano donosi uspeh kod potomaka koljača iz Mačve 1914., NDH 1941., OLUJE 1995., koji i dalje uporno sanjaju potpuno uništenje države Srbije, što su im preci u XX veku pokušavali u nekoliko navrata, pritom menjajući uniforme, oznake i nalogodavce ko posrane gaće a uvek se uz pomoć gospode sa Temze, izvlačeći od plaćanja računa srpskom narodu!
Valjda zato aktuelni hrvatski ministar odmah i zapreti, da su oni članica NATO i da niko ne sme da ih bije jer su nedodirljivi, kao Cezarova žena u starome Rimu.
Pre nego li sanjaju Niš, Hrvati bi se ipak mogli i setiti da Rim redovno bira gradonačelnike svojih gradova SPALATO, POLA, ZARA, a harmonična EU pokazuje vidne napukline zajedničke im zgrade. Ako se počem zajednička zgrada samouruši usled lošeg maltera, možda će se odnekud na svetlo dana odjednom pojaviti onaj Londonski papir, a nema više srpske vojske da umaršira pre talijanske!
Dva je puta bilo dovoljno, jer Srbi kažu – „Prevari me prvi put, sram Te bilo, prevari me drugi put, sram Me bilo“!
Potomci koljača iz Mačve i NDH, mogli bi i da se opsete da im potomci žrtava nisu ni oprostili ni zaboravili „rane radove“ zločinačkih predaka, te ih braćom svojom odavno ne smatraju a hlebom i solju agresore Srbi ne dočekuju, već zna se kako!
Jelačić plac nije ni nestao ni prestao da čeka, samo je pitanje dal oslobodioce il posetioce, pošto u svom „povijestnom“ pamćenju ima obe varijante događanja.
Zajednička država je nestala, dva su je puta Srbi obnavljali i dva su puta bili njene žrtve, za nauk je mudrome dosta!
Srbima takva zajednička država zaista više nije potrebna, a naročito ne sa Hrvatima, ma koliko ih mutti Angela trpala u zajednički ram!
Vladimir Frolov
fsksrb.ru
