Bošnjaci bi da dokažu da im je Vuk ukrao jezik

1
1291
Izmišljanje jezika: bosanski ili bošnjački/Foto: skrinšot Youtube/Al Jazeera Balkans

Da li akademici BANU planiraju da Bošnjake „vrate“ u bogumile koji govore jezikom sa stećaka u Radimlji i Muhameda Tunju Filipovića promovišu u bošnjačkog Vuka Karadžića?

„Maternji jezik – stub državnosti BiH“ – naziv je naučnog skupa koji je posljednjeg dana februara u Sarajevu organizovala „Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti“ (BANU) iz Novog Pazara, a u čast 1. marta – Dana nezavisnosti BiH (Dnevni avaz, 28.02.2018.)

Već iz samog naziva izbijaju nepresušne bošnjačke fantazije o jedinstvenoj BiH i jednom beiha narodu, koji govori isti – bosanski jezik. Jer, pazite, nije riječ o „maternjim jezicima“ u množini, iako tu, zna se, postoje tri zvanična jezika, srpski, hrvatski i bosanski. A pošto je organizator BANU, a ne ANUBiH, očito da je onaj jedan, upravo bosanski.

Ispada da srpski i hrvatski jezik nisu stubovi BiH, što će reći da to nisu ni narodi koji tim jezicima govore. Najzad, to znači da je „državnost BiH“ nestabilna, jer se ljulja na samo jednom stubu.

Manje ili više baš tako stoje stvari, ali čemu svo to kamufliranje, obmanjivanje i samoobanjivanje „da se vlasi ne dosjete“?

Da bi ipak sve bilo jasno, pobrinuo se predsjednik BANU, akademik Muhamed Tunjo Filipović, koji se nikad nije ustručavao da javno pusti na volju svojoj zaista bujnoj mašti: „Naš jezik imao je sudbinu kao i mi, da su nas negirali. Naše komšije upravo su bosanski jezik uzele za osnovu svojih jezika. Srpsko-hrvatski jezik baziran je na južnom narječju, a taj termin upotrijebljen je upravo da se ne kaže bosanski. A negiranjem bosanskog jezika, negira se i postojanje Bošnjana koji su postali Bošnjaci.“

Prije svega, Tunjo je ostao dužan odgovor – ko je to i kada negirao muslimane kao naciju sa početnim velikim slovom? Naprotiv, za razliku od velike većine evropskih naroda, koji su do istog cilja stizali vjekovnom nacionalnom borbom, Muslimani, potonji Bošnjaci, postali su nacija odlukom komunističke partije KPJ/SKJ, uz podršku druga dva naroda u BiH, te ostalih republika i naroda u SFRJ, među kojima su i u republici i u državi i u kompartiji najbrojniji bili Srbi.

Uprkos opštoj, a presudno srpskoj podršci u BiH i SFRJ, da postanu najmlađa nacija na Balkanu, Muslimani su 1. marta 1992. bili baš ti koji su majorizacijom negirali Srbe kao ravnopravan narod.

Tunjo se još prije rata „proslavio“ tezom da je „Andrićevo djelo nanijelo više štete Bosni nego sve okupatorske vojske“. A zatim jednom još neozbiljnijom tezom.

„Bošnjaci nisu nastali islamizacijom hrišćana koju su sprovele Osmanlije u BiH, nego su, u stvari, oni „temeljni narod“, nastao od bogumila, koji su dobrovoljno prihvatili islam. A kasnijom hristjanizacijom BiH, veći dio tog temeljnog naroda konvertirao je u pravoslavce i katolike i, po simetriji vjere i nacije, u Srbe i Hrvate“.

Elem, istorijski nisu se prevjerili Bošnjaci, nego Srbi i Hrvati. Nisu Bošnjaci potomci poturica, nego su Srbi potomci posrbica.

U najmanju ruku, Muhamed Tunjo je propustio da objasni kako su bogumili, koji su bili jeretici unutar matične pravoslavne crkve, i svoju grčevito branjenu jeres platili progonom iz Raške u Hercegovinu, tako olako zamijenili za islam, odnosno privilegije koje je nudio okupator.

Dosljedno prethodnoj konstrukciji, očekivalo bi se da Tunjo kao najnovije, četvrto po redu preimenovanje svog naroda tokom svega 25 godina (Muslimani, Bošnjaci, Bosanci) predloži još jedno novo ime – Bogumili, koji govore jezikom sa stećaka u Radimlji.

Međutim, akademik Tunjo je otkrio da je Vuk Karadžić kao standard srpskog jezika ukrao bosanski jezik, koji je lažno nazvao južno narječje srpskog jezika u Hercegovini. Tako, eto, po predsjedniku BANU svi Srbi, ne samo u Srpskoj nego i u Srbiji i rasejanju, govore „bosanski“ jezik u zabludi da je to srpski.

U svakom slučaju tim „južnim narječjem srpskog jezika u Hercegovini“ nisu govorili Bosanci nego Hercegovci, pri čemu su bili i dominantno Srbi, te i danas žive u Srpskoj. Ostaje zagonetno kako je onda to mogao da bude bosanski jezik Bošnjana ili Bošnjaka.

Balkanski narodi, koji su se formirali kao nacije na osnovu zajedničke vjeroipovijesti, pokazuju ambiciju da naknadno i na silu kopiraju zapadni model formiranja nacija na osnovu zajedničkog jezika. Valjda zato da bi ih veliki i moćni ozbiljnije shvatili.

Politička, ekonomska, tehnološka, kulturna, medijska i dr. nadmoć Zapada, sa jedne, i kolonijalni mentalitet Balkanaca, sa druge strane, učinili su da sve nove nacije hoće po svaku cijenu da imaju i svoj jezik. To sa jezikom, međutim, ide mnogo teže i sporije nego pretvaranje federalnih jedinica u države, naroda u nacije, jedinstvene crkve u autokefalne. Koliko su se samo Hrvati mučili da od jednog srpskog jezika naprave dva i ispadali smiješni sa endehazijskim „novogovorom“.

A tek Crnogorci… Muslimani/Bošnjaci sa bosanskim jezikom su ipak sve prevazišli.

Na simpozijumu BANU učestvovao je i akademik Dževad Jahić.

„Bosna i Hercegovina ima svoj jezik i među slavenskim jezicima je najslojevitiji. Negiranjem jezika negira se i državnost, porijeklo, duh, biće i sve dok se ne dođe do individue. Najveći autoriteti iz Srbije i Hrvatske iznose smiješne tvrdnje, ali su to laičke formulacije. Negiraju ono što uopće ne poznaju, ali to je odnos prema našoj državi.“

Na šta li Jahić misli pod onim najslojevitiji? Ako akademik misli na značajno učešće turskih (jezik osmanskog okupatora) i arapskih (jezik Kurana) izraza u lokalnom srpskom jeziku, koji su Bošnjaci nazvali bosanskim, moglo bi se i prihvatiti. Ako misli na velike teškoće da se osobenost tog jezika lingvistički dokaže, takođe.

Teza da negiranje bošnjačkog jezika znači i negiranje državnosti BiH je, međutim, neodrživa.

Crna Gora je, pored Srbije, najstarija ex JU država, a Crnogorci i kao nova nacija i dalje govore i pišu srpski, uprkos pritiscima vlasti.

U BiH čak većina stanovništva ne govori bošnjački. Na 75 odsto teritorije BiH službeni jezici su srpski odnosno hrvatski.

Bošnjački ima status službenog jezika samo u pet kantona sa bošnjačkom većinom, odnosno na 25 odsto teritorije.

Uz načelno poštovanje prava svakog naroda da, kako svoj nacionalni identitet , tako i jezik kojim se služi, nazovu kako god hoće, lingvistički gledajući sami Bošnjaci ne koriste konstrukt zvani bosanski jezik.

Prije rata su govorili i pisali istočnom, a sada to čine zapadnom varijantom srpskohrvatskog.

Jedine specifičnosti koje su se primile u narodu svode se na ubacivanje glasa „h“ gdje ga nije bilo, poput lahko, mehko, kahfa i sl.

Jahićev stariji kolega i predsjednik Tunjo je nedavno rekao da „Bošnjaka nema bez islama“, ex reis Cerić efendija je nešto ranije izjavio da je „Turska matica Bošnjaka“.

Ne bi li, konsekventno tome, bilo prikladnije da Bošnjaci govore jezikom Kurana – arapskim, ili jezikom matice – turskim, jer to valjda ne bi bio atak na državnost BiH?

Važno je samo da to ne bude komšijski jezik, pogotovo, ne daj bože, srpski, koji ne bi morali da uče na kursu stranih jezika.

Bošnjaci su se toliko zapetljali i oko nacije, i oko jezika i oko države, da je ugledni nacionalni pjesnik i scenarista Abdulah Sidran jednom prilikom s tugom primijetio: „Mi smo narod koji ne može da se dogovori ni oko imena pod kojim će nestati. Negdje smo pogriješili, a ja ne znam da kažem ni kada ni u čemu, pogotovo koji je pravi put“.

Prilog identitetskom zamešateljstvu predstavlja i sama BANU.

Pošto su u Sarajevu zadržali predratnu zajedničku ANUBiH, a u Republici Srpskoj i Herceg Bosni su formirane nacionalne akademijske institucije, muftija Zukorlić, reis Cerić, akademik Tunjo i sandžački tajkun Fahro (Fahrudin Radončić) odlučili su da naprave BANU u Novom Pazaru. Koliko god to bilo u suprotnosti sa bošnjačkom politikom jedinstvene BiH, pa dosljedno tome i jedinstvene ANUBiH, smatrali su da je velika šteta za bošnjačku nauku da ne okupi značajne kadrovske kapacitete iz tri opštine sa muslimanskom većinom u Raškoj.

Dok Sidrana muče identitetske nedoumice, „najpametniji u Bošnjaka“, kako sunarodnici titulišu Muhameda Filipovića, za sve ima rješenje. Već na početku skupa pred dupke punom svečanom salom hotela „Radon plaza“ jasno je poručio:

„Svesrdno podržavam projekt koji vodi BANU da se mi konačno prema našem jeziku počnemo odnositi sa stanovišta nauke. Dakle, da organizujemo izradu rječnika svih vrsta i da publikujemo naše jezičko blago“.

Ove riječi „najpametnijeg u Bošnjaka“ sve objašnjavaju.

Vlasnik hotela Radon Plaza, lider SBB-a, sandžački tajkun Fahrudin Radončić, nije samo finansijer BANU (Novi Pazar –Sarajevo) nego i sponzor novijih intelektualnih marifetluka Muhameda Tunje, koji, zauzvrat, u takođe Fahrinom „Dnevnom Avazu“, povremenim intervjuima promoviše politiku njegove partije.

Elem, izrada i publikovanje „bošnjačkog jezičkog blaga i svih rječnika“ biće, dakako, povjerena Muhamedu Filipoviću, kao glavnom i odgovornom uredniku, honorisanom u skladu sa objektivnom težinom zadatka. Elem, Tunjo snažno podržava svoj projekat i svoju nafaku, a kao projekat BANU, čiji je predsjednik.

O blagu, jezičkom i ostalom je riječ.

Blago Bošnjacima kad imaju ko da ih brani od opakih Karadžića, Vuka, koji im je oteo jezik i Radovana, koji im je oteo pola države.

Nenad Kecmanović

iskra.co/intermagazin.rs/Anfor

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime