Pismo sa Kosova ili sto lica pritiska

0
1485

JANJA GAĆEŠA

Skoro dve decenije će kako živimo u getima bez osnovnih ljudskih prava

Albanac koji je nedavno napravio put pored porodične kuće Petrovića u Mušnikovu, kraj Prizrena, pričinio im je veliku štetu, jer su sva zemlja, kamenje i iščupano drveće u njihovom dvorištu (na slici ispod). Sa prvim jesenjim kišama najgore tek sledi, jer se može stvoriti klizište koje će ugroziti samu kuću.

Lom u dvorištu zatekla je njihova ćerka, koja je otišla da obiđe kuću. Ona priča da se uvek pred put u Mušnikovo pripremi na to da će tamo zateći neku štetu, ali, kaže, ovo je najgore do sada. Njihovu kuću su više puta demolirali, obijali, pokušavali da zapale, ali nikada nije bila ugrožena kao sada. Petrovići su živeli u Prizrenu odakle su 1999. godine proterani i trenutno žive u Kragujevcu. Kuća u Mušnikovu je imanje njihovih predaka, mesto okupljanja ove familije.

Na Veliku Gospojinu je, ko zna koji put od proterivanja, svoje imanje došao da obiđe Bogdan Mitrović iz sela Sopine kod Suve Reke. Posle toliko godina, uhapšen je baš tog dana pod sumnjom da je 1999. godine počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Nekoliko dana kasnije, u takozvanom kosovskom sudu u Prizrenu, određen mu je pritvor od 30 dana. U „Specijalnom tužilaštvu“ u Prištini već je počela istraga i saslušan je glavni svedok Đeladin Sadikaj. U toku je saslušanje ostalih svedoka.

Srbi povratnici u prizrenskom naselju Potkaljaja svakodnevno su izloženi različitim oblicima maltretiranja, i kažu da im najteže pada što to niko ne pominje – kao da se namerno ignoriše njihov težak život.

U opštini Novo Brdo su Srbima lopovi uterali strah u kosti, posebno u brdsko-planinskom delu gde sem krava i koza nema šta drugo da se ukrade. Najteže je što u tim mestima višečlane porodice žive od stočarstva i što ostaju ne samo bez osnovne hrane već i mogućnosti da prodajom sira i mleka zarade neki dinar.

Kuća porodice Petrović nalazi se na samom ulazu u Mušnikovo, odmah ispod puta Prizren – Štrpce, i na odličnom je mestu. Skoro dve decenije oni trpe različito šikaniranje Albanaca, koji po svaku cenu žele da ih nateraju da imanje prodaju.

PETROVIĆI I BOGDANOV PRIMER
„Iznad naše kuće, tu gde je ovaj nesrećnik put napravio, postojala je staza koju su komšije koristile kao prečicu – ono što narod zove kozjom stazicom. Asfaltiran put prolazi duž čitave ulice i svaka kuća u okolini svojim imanjem izlazi na njega. Ovo bahato ponašanje mi tumačimo kao nov pritisak da prodamo imanje. Da nije tako, on bi nas kontaktirao, lako od preostalih Srba u selu može da sazna naš broj telefona, da nas obavesti o radovima, pita gde je međa. Poneo se kao da je imanje pusto i kao da niko od nas ne postoji. E, pa, postojimo, i imanje nije na prodaju“, kažu Petrovići.
Njihova ćerka nije prijavila policiji u Mušnikovu najnoviji zulum Albanaca jer se kuća ne vodi na nju, i nema ni jedan papir iz katastra kojim bi dokazala da je sav otpad u njihovom dvorištu. Njen otac, na koga se imanje vodi, mora da dođe i ponese svu dokumentaciju koju ima – i da bude spreman da će mu tražiti još ko zna šta da izvadi u Prizrenu – da dokaže da otpad ugrožava njegovo imanje, ali i da postoji mogućnost da je put jednim delom prošao kroz njegov plac (na slici ispod). Sve se to golim okom vidi, ali šta to vredi kada si Srbin i kada si bukvalno u njihovim rukama. Na sve su Petrovići spremni, već su toliko puta imali posla sa policijom koja – da pomenem i to – nikada nikoga nije privela za sve predhodne zulume na tom istom imanju, niti sumnja na nekoga. Petrovići još uvek ne znaju tačno koji je Albanac iz Mušnikova napravio put – koji za njih nema nikakve logike – ali, po svoj prilici, on unapred pravi neke planove oko njihovog imanja.

Da Vas podsetimo:  Dve decenije nakon pogroma

Fotografija kako maskirani pripadnici specijalnih jedinica Kosovske policije Rosu iz autobusa izvode 75-godišnjeg Bogdana uplašila je svakog Srbina koji na Kosovu još uvek živi, ali i svakog ko je proteran, posebno one čiju su imovinu uzurpirali Albanci. Radi se o imućnom i uglednom domaćinu, koji od proterivanja živi sa porodicom u okolini Mladenovca. Prijavio ga je komšija Albanac koji mu je uzurpirao kompletno imanje koje Mitrovići godinama odbijaju da mu prodaju – pomenuti glavni svedok takozvanog Tužilaštva. To što je on uzurpator, nadležne institucije ne interesuje iako je to opšte poznato. Takav Albanac je prstom pokazao na Srbina, i Srbin je u zatvoru.

Srbi povratnici u naselju Potkaljaja kažu da im najteže pada odlazak u neku od gradskih institucija. Dok ostvare neko od svojih prava, prođu kroz različite muke, a aroganciju i neljudsko ponašanje službenika ne mogu rečima opisati. U Prizren su se vratili uglavnom stariji ljudi i svi oni dobro pamte upravo takav teror Albanaca 70-tih i 80-tih godina prošlog veka. I tada i sada cilj im je isti – oterati Srbe iz svojih kuća.

Siromašnijih krajeva od onih u opštini Novo Brdo na Kosovu i Metohiji nema. U njima su se ljudi uvek bavili stočarstvom i za drugi način života ne znaju – posebno sada kada im je ograničena sloboda kretanja. Većina njih preživljava zahvaljujući jednom obroku dnevno koji dobijaju preko narodne kuhinje. Lopovi su zato opljačkali i magacin narodne kuhinje u Prekovcu, i ispred vrata im kao neku vrstu poruke ostavili sataru. Njihova imanja su velika, i gotovo svaka porodica ima u vlasništvu hrastovu šumu. Pojedini Srbi su u tim mestima, umorni od svega, imanja od pet hektara prodavali za samo pet hiljada evra. Oni koji su ostali veruju da su učestale krađe pritisak na njih da i oni popuste i prodaju svoju dedovinu. Policija se brani time da pokrivaju teren od preko 200 kvadratnih kilometara i da imaju samo tri policijska vozila, pa ne mogu svuda da stignu. Zato se krade i usred  dana, a lopovima ni traga ni glasa. Lopovluk je poprimio takve razmere da ljudi dežuraju oko kuća danonoćno.

Da Vas podsetimo:  Kad se vojska na Kosovo vrati

KUĆA NA PRODAJU
Krade se i u Gračanici i okolnim selima Preocu, Čaglavici, Lapljem Selu, ali i u ostalim srpskim mestima poput Plemetine i Prilužja u opštini Obilić. Dok se u prva četiri nabrojana sela uglavnom obijaju kuće i iz njih odnose tehnika, nakit, novac, u preostala dva kradu se automobili i traktori. Ne smeju ljudi da ostave kuću ni na nekoliko sati praznu, i, što je najgore, boje se za ličnu bezbednost.

Porodici Anđelković u selu Plemetina pre nekoliko dana ukraden je traktor – iz četvrtog pokušaja. Zanimljivo je da je samo sat i po pre krađe, oko tri ujutro, policija bila kod njih, jer je iz sela neko zvao da prijavi da se grupa nepoznatih ljudi šeta glavnom ulicom. Pošto Anđelkovići imaju kuću na kraju, ili iz pravca nekoliko albanskih sela na ulazu u Plemetinu, patrola je došla do kuće i domaćina obavestila da patroliraju zbog dojave. Nije prošlo ni dva sata od te njihove posete, Anđelkovići su ustali da obiđu dvorište i videli da nema traktora. Odmah su pozvali policiju, ali im je trebalo dosta vremena da dođu jer, kako su im rekli, nisu znali gde je kuća.

Nije isključeno da među lopovima ima i Srba, ali to što gotovo niko od tih lopova nije uhapšen svih ovih godina jasno govori kakvo je ovo društvo i kako (ne)rade njegove institucije. Divlji zapad u srcu Evrope u 21. veku – i to potpuno dozvoljen.

Niko vam od Srba na Kosovu i Metohiji za sve što sam ovog puta izdvojila da pomenem u tekstu, neće reći ništa drugo sem jedne reči – pritisak. U većim srpskim sredinama je neviđen lopovluk na delu, tamo gde su u manjini Srbi se hapse i na različite načine im se ugrožavaju i otimaju imanja. Uz sve to, svi trpimo teror institucija koje ne rade svoj posao.

Da Vas podsetimo:  Klinton ih voli mlade ili šta hoće „Vašington post”?

Dok većina Srba na Kosovu i Metohiji ne zna šta će ih već sutra snaći, beogradski političari dokazuju ko je pametniji, da li oni koji brane Srpsku listu i njenu podršku Ramušu Haradinaju ili oni koji istu osuđuju. I jednima i drugima je međutim zajedničko to da je Ramuš Haradinaj ratni zločinac.

U moru tih prepucavanja, za nas i našu realnost izgleda da nikog nije briga na način na koji bi trebalo. Koliko dugo već Srbi sede u najvišim institucijama „države Kosovo“, a sa mrtve tačke se na terenu ništa nije pomerilo nabolje – ništa što ukazuje na sigurnu budućnost.
Skoro dve decenije će kako živimo u getima bez osnovnih ljudskih prava, gledamo oko sebe teatar apsurda i ne zamerite nam ako ne možemo da zamislimo bolji život u društvu na čijem su čelu ratni zločinci. Zato je svakim danom u srpskim sredinama sve više tabli sa natpisom „Kuća i imanje na prodaju“.

standard.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime