Uoči prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, devedesete godine, za jedan beogradski list radio sam intervju sa Alijom Izetbegovićem.
Posle razgovora, zamolio sam ga da, na praznoj mapi one Jugoslavije na kojoj su bile ucrtane samo spoljne granice, upiše kako, za neku godinu, vidi bivšu SFRJ i BiH.
Posle kraćeg razmišljanja, rahmetli Izetbegović je, na karti, svojom rukom napisao: „BiH za Jugoslaviju“ i ispod stavio svoj paraf.
Bosna i Hercegovina je moguća jedino kao zajednica, porodica ili kuća u kojoj svaki od njena tri konstituenta, ravnopravna člana domaćinstva, zna da je održavanje zidova, krova i fasade zajednička briga, ali i da se svako na svome spratu, u svojoj sobi te kuće, oseća kao svoj na svome i ima pravo na sopstvenost i privatnost.
Onaj ko iskreno želi opstanak BiH, ne sme silom uterivati Be-Ha patriotizam. Ne može se na silu uterivati bilo koja sadržina državi BiH koju ne želi makar i jedan od tri njena konstituenta.
Umesto toga – hajde da vidimo šta je to što njene građane i narode spaja, a ne razdvaja. Makar to nekome zvučalo i premalo.
Jer, na tim temeljima je savremena Be-i-Ha i zidana, ovih osam decenija, od Jajca i Mrkonjić-Grada, od Avnoja i Zavnobiha, preko Ustava iz 1974, ustavnih amandamana iz 1990, do Dejtonskog sporazuma: na jednakopravnosti tri njena ustavotvorna i državotvorna naroda, tri konstituenta.
Američki inženjerijsko-buldožerski poduhvat, Dejtonsko-pariski mir iz 1995, bio je prava mera kompromisa u kome su, iz užasnog rata, sva tri naroda izašla pomalo kao pobednici, ali pomalo i kao pobeđeni.
Svako je dobio ponešto i niko nije dobio sve.
Bošnjaci su dobili međunarodno priznatu državu u granicama bivše jugoslovenske Socijalističke Republike BiH.
Srbi su dobili Republiku Srpsku, kao iluziju sopstvene države u državi BiH.
A Hrvati, u svojim većinskim kantonima, iluziju opstanka njihove, vašingtonskim sporazumom iz 1993, razgrađene Herceg- Bosne.
Svako onaj ko veruje da su, na primer, Oružane snage BiH tu da bi sutra njeni pripadnici Hrvati ratovali protiv Hrvatske, Srbi protiv Srbije i Bošnjaci protiv, ne dao Bog, Turske – ne želi dobro budućnosti BiH.
O-kej, ne možete zabraniti Srbima da ne navijaju za fudbalsku Srbiju, Bošnjacima da ne vole Tursku, ni Hrvatima da ne kliču hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji.
Hajde, za početak, da im Bosna i Hercegovina postane, makar, drugi, navijački izbor, pa da BH fudbalere sutra, osim u Zenici, rado dočekuju i u Širokom Brijegu ili Banjaluci.
Srbi i Bošnjaci, kao teritorijalno najraštrkaniji narodi u bivšoj Jugoslaviji, najviše su izgubili rasturanjem te zemlje. Neko izvana, ne pitajući ni Srbe ni Bošnjake, odlučio je da između rođaka, sabraće, sunarodnika, sa dve strane jedne reke, postavi granične rampe i bodljikavu žicu.
Mislim da je vreme da strani tutori daju šansu ljudima u BiH da se sami, bez tih lažnih dušebrižnika, dogovore o svojoj budućnosti. Za početak, da identifikuju sve ono što ih spaja. A ne da im se, pod međunarodno obavezno, nameće da prihvate ono oko čega se razilaze.
Živeo sam kratko u Sarajevu, sredinom osamdesetih godina, i meni je, kao vatrenom partizanovcu, „Željezničar“ bio i ostao rezervni navijački izbor. Znam da je tako bilo diljem BiH i da su navijači klubova iz Hrvatske i Srbije, paralelno, navijali i za neki BH-klub.
Hajde da se i u drugim sferama društva i života, na taj način, na principu dobrovoljnosti a ne prinude, začne taj pravi, iskreni, spontani bosanskohercegovački patriotizam.
Malo li je za početak. (cvijetinmilivojevic.blogspot.com, 27.5.2022)
https://www.face.ba/vijesti/bih/milivojevic-bosnjaci-dobili-bih-kakvu-su-zeljelisrbi-rs-kao-utjehuhrvati-u-iluzijama-herceg-bosnu/144453
Pu – ko nas rastavi, ali avaj, ko će nas sastaviti? Nas sve u BiH?!
Milivojević: Bošnjaci dobili BiH kakvu su željeli, Srbi RS kao utjehu, Hrvati u iluzijama Herceg-Bosnu
Bošnjaci su dobili međunarodno priznatu državu u granicama bivše jugoslovenske socijalističke Republike BiH kakvu su željeli.
Srbi su dobili RS, kao utjehu i fatamorganu vlastite države u državi BiH, a Hrvati u svojim većinskim kantonima iluziju opstanka njihove, Vašingtonskim sporazumom iz 1993., razgrađene Herceg-Bosne. Ne možete zabraniti Srbima da navijaju za fudbalsku Srbiju, Bošnjacima da uz Bosnu, bez Hercegovine, najviše vole Tursku ni Hrvatima da kliču hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Neko izvana, ne pitajući ni Srbe ni Bošnjake, odlučio da između rođaka, sunarodnjaka s dviju strana jedne rijeke, postavi granične rampe i bodljikavu žicu. Vrijeme je da strani tutori i lažni dušebrižnici daju šansu ljudima u BiH da se sami dogovore o svome sutra. Za početak, da identifikuju sve ono što ih spaja, a ne da im se „pod obavezno“ nameće da moraju da prihvate baš ono u vezi s čim se skoro aklamativno razilaze.
