Uoči obeležavanja 25-ogodišnjice hrvatske vojne operacije „Oluja“, tokom koje je ubijeno preko 2000 Srba a sa svojih vekovnih ognjišta proterano više od 250 000, saznajemo da će ovaj put ovakvu jednu „svečanost“ svojim prisustvom uveličati još i, ni manje ni više, predstavnik Srba i član hrvatske Samostalne Demokratske Stranke Srba (SDSS) gospodin Boris Milošević, koji u Knin dolazi kao potpredsednik Vlade Republike Hrvatske zadužen za ljudska prava .
Ovo je, mora se priznati, nesvakidašnji gest jednog pripadnika srpske zajednice, pogotovo u vezi sa tako osetljivom temom kao što je poslednje u nizu etničko čišćenje srpskog naroda sa područja današnje Hrvatske. Međutim , možda bi imalo smisla posmatrati ovaj gest i kroz prizmu činjenice da je Milošević potpredsednik Vlade Republike Hrvatske i samim tim hrvatski činovnik koji se, po svoj logici stvari obavezao da radi u interesu države Hrvatske. Cilj jedne ovakve više nego simbolične posete, kako navodi sam gospodin Milošević je „poboljšanje statusa njegove zajednice“, iako je svestan da će njegov odlazak (ili neodlazak) u Knin značiti grešku. Pitanje je da li je neumitna greška teža u odnosu na hrvatsku državu ili srpski narod koji u njoj živi? Da li je teža za hrvatskog činovnika ili za pripadnika srpskog naroda? Za srpski narod greška je očigledna, dok ostaje da se zapitamo kakva bi to greška bila po hrvatsku stranu, osim možda nepoželjnog odstupanja od dogovorenog političkog angažmana…
Kako primećuje gospodin Milošević: „Dosadašnji vladajući narativi i kod Srba i Hrvata išli su na razdvajanje.“ Moramo se složiti da je ova konstatacija tačna, budući da Srbe od Hrvata i njihovog državnog narativa koji se sadrži u formuli „Srbe na vrbe“ deli ogroman broj strahovitih istorijskih iskustava koji su pretočeni u narodno (o)sećanje i predanje.
Ipak , ono što deluje neumesno je njegova izjava „za većinu Srba „Oluja“ je traumatično iskustvo“.
Kako Srbi ovo mogu da protumače? Postoji li neka manjina (osim ubijenih) za koju to više nije?
A da li je „traumatično iskustvo“ još jedna eufemistička jezička kovanica poput „kolateralne štete“ ili „humanitarne intervencije“ izgleda ostaje da se vidi u odnosu na učestalost njene eventualne buduće upotrebe.
Ipak , gospodin Milošević iznosi i alternativno viđenje „Oluje“:
„… Za Hrvate je ona simbol početka dugo željenog mira [1] i prestanka okupacije [2] …“
Interesantno bi bilo saznati kime i otkad je to Hrvatska bila okupirana. Da li se misli na „okupaciju“ bivših teritorija Austro-Ugarske 1918. godine ili na „okupaciju“ teritorije SFRJ od strane jedine legitimne oružane sile u građanskom ratu-JNA?…
Vidimo da gospodin Milošević zaista ima želudac za svaku vrstu gesta na čemu mu svaka čast, ali pitanje je kako će to konkretno simboličko poklanjanje žrtve svojim dželatima poboljšati žrtvin položaj? Ovde se možda nehotično izvitoperuje deviza SDSS „Budi ono što jesi-poštuj ono što nisi“ (Budi žrtva-poštuj dželata)…
Ipak , predsednik SDSS-a gospodin Milorad Pupovac je izjavio kako „nitko tamo ne ide da bi više ikome stvarao bol“ i kako „Boris Milošević ide s mnogo značajnijim ciljem, a to je da se počnu poštovati međusobne žrtve i počne stvarati kultura mira“. Interesantno je to da se početak poštovanja međusobnih žrtava inicira od strane srpske manjine i to ne u hronološkom redosledu istorijskih događaja, a čiji prvi i pravi gest bi morala biti javna osuda genocida u NDH i prestanak relativizovanja uloge ustaštva i umanjivanja broja njegovih žrtava.
Srpska strana svakako nikoga ne nipodaštava jer niti obeležava niti je proglasila za državni praznik godišnjicu etničkog čišćenja svojih sunarodnika sa ciljem stvaranja etnički čiste države…
U tom svetlu, činjenica da su svoj dolazak na srpsku komemoraciju u Grubore potvrdili ministar branitelja Tomo Medved i predsednik Hrvatske Zoran Milanović – u atmosferi sveukupnosti zvanične državne proustaške i antisrpske histerije – daleko je bliža ruganju žrtvama i onome „zločinac se uvek vraća na mesto zločina“ nego iskrenom izrazu poštovanja.
Tome u prilog otvoreno govori i poruka bivše hrvatske premijerke Jadranke Kosor kako predstavnik srpske manjine treba da:
A ) Kaže kako ta akcija nije bila etničko čišćenje.
B ) Osudi srpskog predsednika Vučića koji „grmi o etničkom čišćenju uprkos presudi suda u Hagu“.
Gospođa Kosor se pravi da ne shvata da uzročno-posledična veza između vojne operacije, izgnanstva više od 250 000 ljudi iz svojih domova i postojanja Srba u Hrvatskoj u vidu statističke greške i te kako postoji i da se nešto tako upravo i naziva: ETNIČKO ČIŠĆENJE.
Stoga se može zaključiti da:
- Hrvatska država nastavlja svoju ustašku tradiciju falsifikovanja istorijskih činjenica i to ovaj put vrlo inventivno.
- Zvanični politički predstavnici i pripadnici srpske manjine (žrtve etničkog čišćenja) odlaskom na proslavu „obljetnice“ operacije „Oluja“ u nekom smislu:A) daju legitimitet zločinu.B) skidaju sa njega predznak etničkog čišćenja (sve u cilju „poboljšanja položaja zajednice“).
- Prisustvo Medveda i Milanovića na srpskoj komemoraciji za žrtve „Oluje“ treba da zamaže oči i naivnima pošalje lažnu poruku o spremnosti Hrvata na pomirenje i normalan suživot sa Srbima (pored Tompsonovih koncerata, napada na Srbe i eksplicitnim grafitima mržnje).
Ono što je sigurno jeste da nema poštovanja za žrtve dok se negira genocid nad Srbima u NDH i dok se relativizuju ustaški zločini, (kanonizuju) njihovi izvršioci, pomagači i podstrekači, kao što nema pomirenja dok se gradi svoj narativ isključivo na kulturno-istorijsko-demografskom poništavanju i satiranju drugog.
Jedini koji će imati štetu od ove posete Kninu su Srbi, jer ovakav potez demonstrira servilnost njihovih predstavnika proustaškom režimu dok istovremeno naivnima šalje lažnu poruku o spremnosti Hrvata na nekakav normalan suživot sa Srbima.
U okruženju koje aktivno fabrikuje antisrpske narative (CG, BiH, Hrvatska, šiptarski separatisti/teroristi, Zapad) nama ostaje da se zapitamo da li je za očekivati sledeći korak u vidu zvaničnog ozakonjenja „Oluje“ kao „oslobodilačke operacije“ u smislu da svako drukčije izjašnjavanje o toj temi bude kažnjivo, poput najavljenog šiptarsko/terorističkog „zakona o očuvanju nasleđa UČK“ ? Imamo li adekvatan odgovor na ovakve manipulacije?
Stefan Božić
Izvor: Stanje Stvari
[1] https://www.youtube.com/watch?v=ELcS6CxzEVM na 4:44
[2] http://www.nspm.rs/dokumenti/tudjmanovi-brionski-transkripti-udariti-srbe-da-nestanu.html?alphabet=l, транскрипт снимка
Izjava Plenkovica je naj sramnija izjava nekog evropskog politicara u 21-vom veku.
Citat:
„Sa više od 20 hiljada mrtvih pretrpeli smo ogromnu štetu, zbog čega je Hrvatska izgubila 15 godina razvoja. Oluja je bila pravno legitimna, vojno neizbežna i politički neophodna. I to je bio imperativ tadašnjem rukovodstvu. Pored toga što je bio vrhunac svih napora, to je bila prekretnica za mir i zato ga s pravom možemo smatrati našom najvećom pobedom.
„Pobednik koji ne zna oprostiti koji seje seme budućih svađa, hrvatski narod to ne želi. Ovo su reči predsednika Tuđmana. Te poruke i danas odjekuju. Kao zemlja koja je pobedila u nametnutom ratu, tugujemo za svim žrtvama, ne samo Hrvatima, već i Srbima i svim drugim nacionalnostima. S tugom se sećamo svih proteranih i onih koji su propali. Sećamo se svih žrtava, a već nedeljama niko još nije odgovoran“.
„Danas je za mnoge Srbe to bekstvo hrvatskih snaga“, rekao je Plenković.
„Činjenica je da je Hrvatska nakon Oluje uložila velike napore da osigura povratak onih hrvatskih Srba koji su se željeli vratiti“, kaže Plenković
„Na kraju, treba da se poštuje svaka nevina žrtva. Pobožnost prema hiljadama hrvatskih žrtava, pobožnost prema nevinim srpskim žrtvama, što ne dovodi u pitanje legitimitet Domovinskog rata, naprotiv, pokazuje velikodušnost i humanost pobjednika. I žalimo zbog svakog spoticanja i zločina. Isto očekujemo i od predstavnika Srba u Hrvatskoj koji bi to trebali da osude. Hrvatska država i društvo trebaju ići napred. Iskreno pomirenje može se graditi samo na istini zasnovanoj na činjenicama“.
„I zbog toga, bez obzira na državljanstvo žrtve ili počinioca, sva ona krivična dela koja ne zastarevaju i dalje će se procesuirati“, rekao je Plenković.
– Da nije zalosno, bilo bi smesno, oluja je naj pre proterala sav srpski zivalj da bi Srbi mogli da se vrate u slobodnu Hrvatsku.
Samo da nam kazu od koga su tad oslobodili Hrvatsku, sav prognani narod je autohton narod na prostorima Hrvatske u danasnjim granicama.
Mozda su hrvati zaboravili u kojim su granicama ziveli i kolika im je drzava bila pre sloma Austro-ugarskog carstva.
http://www.novinar.de/2009/07/26/sporazum-ustasa-i-komunista-iz-1935-godine.htmlSporazum ustaša i komunista iz 1935 godine
Svesni teškoće u borbi, bez obzira na podvojenost u pоgledu na društveni poredak, vođstvo hrvatskog narodnog ustaškog pokreta i vođstvo jugoslovsnske komunističke stranke u Kraljevini Jugoslaviji,
+++
ovlašćeno i sporazumno sa svima prvacima legalnih i ilegalnih formacija sklapa sledeći
SPORAZUM
1) Vođstvo hrvatskog narodnog oslobodilačkog ustaškog pokreta s jedne strane i vođstvo komunističke stranke s drugs strane svesni su težine svoga položaja koji dolazi od zajedničkog neprijatelja, svake jugoslovenske vlade i srpskog naroda kao nosioca srpske hegemonije (nadmoćnost) i podržavaoca svakog režima koji sputava, smeta i tupi nade:
a) kod hrvatskog naroda da će ikada doći čas oslobođenja ispod srpskog jarma,
b) kod komunističkih masa da traže saveznike u rušenju postojećeg stanja, ma kakve poglede taj saveznik imao na poredak i formu države po postignutom uspehu.
2) Vođstvo jugoslovenske komunističke stranke svijesne svoje uloge, priznaje da do komuniziranja Balkanskog poluostrva ne može doći dok se ne slomi kičma srpstvu i pravoslavlju, jer je poznato da su to dva faktora koja su omela prodiranju Osmanlija na Zapad i komunizma i Austrije na Istok. Sporazumni su da uništavanjem svega što je srpsko i pravoslavno utire se teren za komuniziranje Jugoslavije i Balkanskog poluostrava.
Vođstvo hrvatskog oslobodilačkog ustaškog pokreta predoseća da bi bez promene postojećeg stanja hrvatski narod podlegao jugoslovenskoj lukavosti i srpskoj hegemoniji i nudi saradnju svima porobljenima Jugoslavije i komunističkoj stranci posebno, da ubrzaju tok događaja sredstvima i načinima prema uputima svoga vođstva.
3) Vođstvo hrvatskog ustaškog pokreta obavezuje se da će sve štrajkaške demonstracije, manifestacije i sve razne izgrede koje izvode komunističke formacije potpomagati i u njima učestvovati. Vođstvo komuniegičke partije smatrajući hrvatski ustaški pokret jakim činiocem i pomagačem urušеnju postojećeg stanja, obećanje svaki podržak i potporu u ostvarivanju ustaških ideala.
Vođstvo i jedne i druge strane obavezuje se da će izbegavati, sve svađe i zadevice između jednih i drugih; u napisima, ličnom razgovoru i itd…, a u slučajevima demonstracija, revolucija i ratova, jedne druge bez prigovora pomagati, naročito uništavanjem svega što je srpsko i pravoslavno, kao što je istaknuto u tačci dva ovog sporazuma.
4) U slučaju lokalnih nesporazuma dužnost je lokalnog vođstva ustaškog pokreta i komunistrpke stranke da sve sukobe odnah likvidiraju, a svaka formacija o tome svoje starije jedinice obavjestnti. Neskladnost načelne naravi rešava vođstvo hrvatskog ustaškog pokreta i vođstvo jugoslovenske komunističke partije.
CILJ
Jugoslovenska komunnstička stranka kojoj je Zakon o zaštiti države od 1922. god., onemogućena akcija slobodnog kretanja i rada sa jedne, i vođstvo hrvatskog oslobodilačkog pokreta s druge strane, primaju na sebe zajednički i sporazumo DUŽNOST zajedničke borbe i međusobnog pomaganja u svakom slučaju potrebe do postignutog cilja: raspadanja jugoslovenske države i uništavanje svega što je srpsko i pravoslavno.
Sremska Mitrovica, juni-lipanj 1935. godine
Za komunistnčku stranku
Moša Pijade, s.r.
Za ustaški oslobod. hrv. pokret
Dr. Mile Budak, s.r. advokat
Najpre su im rekli :“Vi čuvate Jugoslaviju, a vać će čuvati JNA“.
Potom: „Beograd se brani u Kninu, a vas će čuvati neutralne UN snage“.
Zatim: „Čuvajte se sami, jer nećete u mirnu rentegrciju sa genocidnom tvorevinom nalsednicom NDH“.
Epilog nakon 25 godina: „Mi smo sa vama, poštujemo vašu bol, ali tako je moralo biti“…
Da li je baš tako moralo biti?