Pamti li iko „CIA tezu“: Jugoslavija se mora raspasti jer se graniči sa BRIGAMA, tj sa: Bugarskom, Rumunijom, Italijom, Grčkom, Austrijom, Mađarskom i Albanijom.
I raspala se – posljednja država Južnih Slovena i bilo kog njenog etničkog dijela.
Iako se Srbija još neko vrijeme držala i pod Miloševićem stvarala privid funkcionalne državnosti, ipak je svaki samostalni, suvereni državotvorni oblik nestao raspadom SFRJ. Bugarska nikada nije bila suverena država, bilo da je riječ o njenom učešću u Varšavskom ili NATO paktu, pa o svojoj eventualnoj državnosti može samo kopati duboko po srednjevjekovnoj prošlosti vlastite državnosti.
Ali zemlje bivše Jugoslavije imale su državu koju su, kao bijesni psi zapadne alijanse, u krvavom ratu zauvijek uništile i time sebe uskratile za život u državnom uređenju i sistemu koji se kreira i funkcioniše vlastitom pameću i vlastitom političkom voljom.
Mala i beskorisna laž je kako je Srbija pod Đinđićem ili Koštunicom pokušala biti država, pa je Đinđić zbog toga ubijen a Koštunica penzionisan. O svim strateškim političkim odlukama Đinđićevog doba odlučivalo se u Berlinu, samo je malo otpora pruženo po pitanju Kosova, jer je pokojni premijer shvatao, da ako da Kosovo Šiptarima zauvijek će izgubiti šansu da ponovi uspjeh na nekim izborima i bude opet premijer. Srbija i Srbi nikada neće biti spremni za nasilnu secesiju svoje teritorije, odustajanje od Kosova, i ta činjenica uvijek je bila elemenat političkog balansa i kalkulacija koje su jednako činili i „državotvorni“ Koštunica (penzionisanjem svih sposobnih generala koji su hrabro komandovali otporom najvećoj i najgoroj vojnoj alijansi u istoriji ljudskog roda). Sa druge strane Đinđić je, strahujući od državotvornog naslijeđa i prakse, sklapao sporazume sa organizovanim bandama, zapadnim obavještajnim službama i ambasadama u zemlji, kojima je riječ SLOBODA samo riječ bez njima razumljivog sadržaja.
Prvi ozbiljan napor i jasan strategijski sadržaj u borbi za državnost, koja podrazumijeva punu odgovornost prema vlastitom narodu i narodnoj republici, i prezentnu ambiciju da se sve političke odluke koje se tiču organizovanja narodnog života donose i provode u okviru vlastitih narodnih institucija je, nakon raspada Jugoslavije, učinila Republika Srpska, vođena odlučnošću predsjednika Milorada Dodika, nakon 2005. godine.
Naravno da ta priča nije bila jednostavna niti je danas takva, jer u formalnom smislu, u „Dejtonski“ organizovanoj BiH, Republika Srpska je „samo entitet“, bez monetarne suverenosti, bez vojske i sa puno besmislenih sarajevskih institucija na grbači.
Zajednički ustav doveo je do zajedničkih instrumenata zakonodavne, izvršne, sudske a posebno kvazi-ustavne i kvazi-pravosudne vlasti u vidu raznih institucija (Ustavni sud BiH i VSTS) potpuno nedostupnih institucionalnom nadzoru i kontroli samim potpisnicima Dejtonskog sporazuma i njegovog Aneksa 4. tj. Ustava BiH.
Jer, politička djelatnost je, uvijek, aktivnost pojedinca koji ide ka svome cilju. Razlikuje se u intenzitetu, krupnim ili sitnim odlukama.
U izboru pristupa primjećuje se razlika između političara trabanta i političara stratega. Trabanti prave karijeru i „gomilaju zlatnike“ – to je osnovni smisao njihovog učešća u politici. Politika bez sadržaja – znači bez ideje i bez volje da se ideja u bilo kojoj formi nametne društvu. Rječ je o politici očuvanja i trajanja „službenog modela“ i vojsci bezličnih spodoba ugrađenih u sistem.
Stratezi imaju viziju i vječitu borbu – odriču se karijere. Svi politički režimi, ma kako organizovani i na kojim principima zasnovani, su u stalnoj konfrontaciji sa stratezima i djeluju na rušenju autoriteta i objektivne predstave o strategu. A svi poltroni uzidani u temelje aktuelnog poretka, locirani u državnoj službi i mas-medijima, uvjek su prisutna brana pred nastojanjima političkih stratega da kreiraju nove političke odnose, bolju državnu organizaciju i pokrenu društvenu svjest u pravcu samospoznaje. Tačnije rečeno: politika je smišljeno djelovanje u cilju nametanja ličnog mišljenja cjelokupnom društvu. Zato trabanti i nisu političari, nego službenici ili referenti u složenom i važnom zanimanju.
Baš zato svi napori predsjednika Dodika i njegova politička strategija nacionalne suverenosti, na Zapadu izazivaju osjećaj političke i istorijske nelagode, jer kroz Dodika i Republiku Srpsku srpski narod rizikuje ali odlučno i jasno ispoljava duh koji je kukavička, nedržavna, neoliberalna Evropa zapamtila kao najjaču manifestaciju slobode i težnje za samostalnim odlučivanjem o svojoj sudbini, još od početka odlučne pobune protiv Osmanskog carstva na Balkanu, prvih dana devetnaestog vijeka, te Karađorđa Petrovića, Miloša Obrenovića, njihovih saboraca i nasljednika.
Pobuna protiv zapadnog monstruma koji u ime „ljudskih prava i moralnih načela“ uz vojnu moć NATO alijanse razara države, zavađa i ubija narode principom minimalnih razlika, i na teritoriji koju nasilno osvoj, ostavlja besperspektivnost i osiromašeni uranijum, je nužnost i dužnost. Žuriti ka njima kao ideološkom cilju narodnog blagostanja znači biti nerazumna kukavica i bezobrazni ludak koji svoj narod vara i ukida mu mogućnost pravilnog izbora, razvoja i perspektive u svakom smislu.
Zato na scenu stupaju nacionalni izdajnici, neoustaški bojovnici i islamistički mutanti koji svojom agresivnošću trebaju da uvjere i svoj i susjedne narode da se država ne isplati i da je najlakše pod kišobranom velikih sila odreći se velikih ambicija i kukavički disati zrak i odgajati nove uplašene generacije za koje će sloboda biti samo sadržaj virtuelne stvarnosti lokalnog računara, komunikacije na društvenim mrežama i života sa „minimalcom“ u narednih pet vjekova. Bez žrtava, bez pobune, bez države i bez bilo kakvog znanja o važnosti narodne suverenosti, kolektivne i lične slobode.
Milorad Dodik, svojim odnosom prema državi i odlučnošću da preuzme odgovornost i bude sankcionisan ili anatemisan, daje loš primjer profilu lidera samozvanaca, lažnih vođa, koji borbu za državu identifikuju sa poltronskim osmjesima u holovima Bjele kuće, Bundestaga ili Forin ofisa, te fotografijama napravljenim tom prilikom, koje će održati iluziju u narodu o važnosti i značaju posla koji „vođa kukavica“ obavlja za svoju zemlju.
Baš tako: Dodik se ne može slikati sa generalnim sekretarom NATO-a, raznim zapadnim ambasadorima, visokim predstavnikom – malim austrijskim „picopevcom“ Inckom i neoliberalnom gamadi, ne zato što je to njihova odluka nego zato što je cjelom svojom političkom aktivnošću Dodik poslao jasnu poruku da mu to ne znači ništa i da postoje politički interesi koje nije spreman žrtvovati zbog slikanja.
Političko liderstvo, u načelu, niti je jednostavno za prepoznavanje u aktuelnom trenutku niti je savršeno. Tu nesavršenost konstantno će isticati zapadni vladari u svojim propagandnim biltenima (oni ih zovu mejnstrim medijima) a prije svega će skinuti brnjice sa glave lažne opozicije – pravih nacionalnih izdajnika.
Specijalni rat protiv osnova nacionalnog interesa, zapadni vladari će uvijek voditi kao mali politički sukob sa „jednim čovjekom“, naglašavajući njegovu nesavršenost, izmišljajući korumpiranost, nacionalnističku agendu i anti-evropski radikalizam i to kao medijski rat u kome su mediji samo sredstvo pokretanja pravosudnih institucija da rade „svoj posao“, a u stvarnosti da uhapse predsjednika države, onako kako se to uvijek radilo. U Južnoj Americi vidljiv je bio drugačiji američki pristup – zbacivani su legalni predsjednici ali se čuvala cjelovitost države da ne bude „haosa pred vratima Bijele kuće“, počev od ubistva Aljendea i dovođenja Pinočea na vlast u Čile (koja će trajati gotovo pola vijeka); preko slučaja generala Noriege, predsjednika Paname, koji je Panamski prolaz stavio pod kontrolu svoje države, Paname, sa lažnim opravdanjem korumpiranosti, kao i slučaja Nikaragve. U Evro-Afro-Aziji ubijani su lideri da bi se uništila država – SAD nisu puno pokazivale brige za haos koji ostavljaju na mediteranskoj ploči zemalja i naroda. Nakon hapšenja Slobodana Miloševića kao „korumpiranog predsjednika države“ i njegovog izručenja lažnom razbojničkom sudu u Hagu, koji se bavio pisanjem lažne istorije u kojoj smo kao savremenici učestvovali i razumijeli je potpuno drugačijom. Kao i zbacivanje Sadama Husejna zbog izmišljenog i nepostojećeg oružija za masovno uništenje ili Gadafija kao „korumpiranog diktatora“. Ove države nisu na istom kontinentu ali je obrazac bio kaubojski i američki i zato, ubijanje svojih lidera nijedna država nije preživjela.
Izdajice mira i države znaju da je javnost pozornica na kojoj se ova bitka vodi.
Zato će napasti Javni servis pod kontrolom države, najvažniji instrument odbrane, Radio televiziju Republike Srpske – RTRS, njenu upravu i njenu uređivačku politiku.
Ni rječi neće progovoriti o medijskom vehabijskom smeću islamističkih ekstrema i fanatika, terorista i bombaša samoubica iz Katara – „Al Jazeeri Balkans“; otkriće nam da im ne smeta produžena ruka CIA tačnije CNN-a – „N1 TV“, ili televizija Islamske Republike Iran „TV SAHAR“; vijesti Turske agencije „Anadolija“ ni štampanog obavještajnog tabloida „Faktor“, koji je okupio najveće medijske propalice sa Balkana da tumače stvarnost, u kojoj samo Srbi predstavljaju faktor masovnog zločina i agresivnosti – izvor haosa i neevropskog pristupa. Ili o SAFF-u i Vijestima Umeta, Putu vjernika ili Balkanskom halifatu… A tek Federalna televizija – FTV, taj cinični bilten islamističkih laži o ratu, o vjeri, o naciji i državi. Bakirov bilten koji mu je babo Alija ostavio u naslijeđe.
Bakir Izetbegović i SDA – sa poremećenom, neistorijskom psihologijom etničkog i vjerskog kvazimoda, koji nije naučio „posjedovati državu“ i koji samo čeka gospodara koji će njega uvesti u proces vladanja, puni mržnje, jurišaće na posljednju slobodnu i neosvojenu državotvornu tvrđavu srpskog naroda – Republiku Srpsku i na njenog izabranog predsjednika. Razne tužbe i prljave ratne laži ne jenjavaju sa ove adrese; ove psihologije koju je okupirala primitivna afro-azijska pamet političkih primata bliskih razumu zelenih drekavaca.
Istina – ako se pogledaju milionski projekti koji su trebali dokazati srpsku krivicu, poput „Bosanskog atlasa zločina“ ili „Bosanske knjige mrtvih“ autora Mirsada Tokače i njegovog Istraživačko-dokumentacionog centra u Sarajevu, za koji su „izginuli“ Norvežani sa desetinama miliona eura – otkrile su se nove činjenice:
1. Ukupne žrtve u ratu po vojno-civilnoj strukturi, po Tokači, od 1991-1996, bile su:
Tako smo doznali da je protekli rat doveo do većih vojnih žrtava od civilnih a u sferi nacionalne analize utvrdili smo i etničku strukturu poginulih: Bošnjaka 62.013, Srba 24.953 a Hrvata, ukupno, 8.403. Međutim, u „Bosanskoj knjizi mrtvih“ – kroz imena poginulih, otkrivene su i druge, itekako bitne činjenice a posebno: Svi mrtvi iz reda „ostalih“, kojih je u BiH, prije rata, bilo više od 300.000, tretirani su u skladu sa zapadnom propagandom kao „nesrbi“ da bi u Tokačinom radu, postali „Bošnjaci“ među kojima se samo u Sarajevu našlo, preko 5.000 „starih Bošnjačkih imena“, poput: Radovan, Milenko, Stojan, Stevan, Petar, Ranko, Milovan, Slobodan, Nikola, Janko ili Milorad… a na nivou cijele BiH preko 9.000 mrtvih upisanih u knjigu Bošnjačke tragedije.
Svakako je i „Sarajevski slučaj“ bio znakovit, jer su u ukupne sarajevske žrtve uvedeni Srbi koji su do Dejtonskog sporazuma živjeli i upravljali opštinama Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Vogošća, Trnovo, a u nekima kao što je opština Pale čine i po 97.% stanovništva. Kada se isključe ove opštine i prečiste spiskovi te etniciteti definišu u skladu sa zahtijevima porodica a ne sa mšljenjem SDA i sarajevske čaršije, otkriće se da je u Sarajevu više poginulo Srba nego Bošnjaka i da su propagandne laži o agresiji i opsadi Sarajeva, ubijanju civila i zločinima najveći zločin prema istini o ratu i najveća uvreda nametnuta srpskom narodu.
Tokača je napisao ovako: „Što se tiče nacionalne strukture žrtava u ovim općinama, najveći broj žrtava, njih 9 429 su Bošnjaci, do čega je njih 5 574 poginulo u statusu vojnika, a 3 855 je ubijeno kao civili. Srba je ubijeno 3 573, od čega su 1 097 civili, a 2 476 vojnici, od čega su 2 241 pripadnici JNA-VRS. Od 810 poginulih Hrvata, 482 su poginuli kao civili, a 328 kao branitelji Grada u jedinicama ARBiH. Treba napomenuti kako je u obrani Sarajeva u jedinicama ARBiH poginulo 235 Sarajlija srpske nacionalnosti i 328 Hrvata u jedinicama ARBiH.“
A tek Srebrenica: Prikaz ukupnih žrtava, u regionu Podrinja, sa „opštinskom podjelom, izazvao je brojna negodovanja u Sarajevu i otvorene napade na Tokaču.
U ukupnom trajanju rata poginulo je 7243 lica a ne 8.327 koliko piše na spomeniku u Potočarima, kao žrtve ubijene u toku sedam dana, jula 1995. godine.
Obzirom da je Tokačina „Knjiga mrtvih“ demantovala sve ono što je urađeno u sklopu projekta „Bosanski atlas zločina“ i strašnu propagandu kojom su Srbi bili izloženi – naprasno je sa Google Earth, i uopšte sa interneta, uklonjeno i jedno i drugo. Višemilionski projekat norveške vlade nedostupan je javnosti od 2014. godine a svaki popis i eventualna nacionalna selekcija žrtava postali su nedostupni.
Nakon propale priče o velikim žrtvama, Bakirova SDA je uz pomoć Islamske zajednice otvorila novi front protiv Republike Srpske u pravosudnim institucijama BiH a o tome i uvredama koje dolaze iz Sarajeva „Bosićevi papci i poltroni“ gdje god bili, nikada nisu progovorili niti su pominjali uvrede koje svakodnevno dolaze u vezi sa Srebrenicom. O klanjima mudžahedinskim pogotovo, da se „Bakir i Šefik ne naljute“.
Ta šutnja i izdajnička politika SZP i dobro raspoređenih poltrona, te optužbe na račun institucija od nacionalnog interesa, ponašanje je koje Bakir plaća, očekuje i dobija.
Čuvanje unutrašnjeg jedinstva „nacije“ ova afro-azijska mentalna i kulturna grupa u Evropi obezbjedila je agresivnim optužbama za širenje islamofobije i začepila usta svakoj kritici političkog puta i grupnog kretanja pored provalije kojim je vodila narod.
Taj propagandni izum pojma „islamofobija“ višestruko je bio funkcionalan: on je zaustavljao priče i razgovore o brutalnim i masovnim zločinima islamista o ritualnim egzekucijama i terorističkim akcijama – zaustavio je i kritiku okupacije evropskog kontinenta a posebno ušutkao vjersku inteligenciju i muslimane koji su željeli razgovarati o bitnim pitanjima reforme islama, odnosu prema političkim uređenjima i društvu, prema istorijskoj svijesti i paralelnom identitetu pored islamskog – o položaju žene u društvu, odgoju djece, o samoubistvima kao akcijama šireg vojnog značaja…
Da bi mogao graditi funkcionalnu državu, sa modernim zakonskim rješenjima i funkcionalnim institucijama, predsjednik Dodik morao je uvijek iznova odgovarati na pitanje ratne uloge svoga naroda i bliske istorije nastanka Republike Srpske. Taj izazov Dodik je hrabro prihvatio, suprotstavljajući se otvoreno propagandnim stereotipima o ratu u Bosni i Hercegovini i ulozi srpskog naroda u njemu, dok su mnogi politički akteri kukavički podvijali rep i mirno slušali laži i optužbe na račun vlastitog naroda.
Dodik je jasno utvrdio interese i ciljeve srpskog naroda u Republici Srpskoj i niko ga nije mogao ucijeniti ni zaplašiti.
Tako se, kroz borbu, kristalisala jedina jasna formula za pravi, nacionalno osmišljen izbor političkog lidera naroda i zemlje.
Naučiti od Dodika, pusta je politička želja svakog Bošnjaka koji želi imati iza sebe pouzdanu državu što brine o njemu a ispred sebe nudi sigurnu perspektivu napretka.
Zato o tome pišem: smrću Mehmeda Spahe, Bošnjaci su izgubili svaku vezu sa svojom istorijskom braćom a time i svaku vezu sa državom.
Država nije ničija igračka niti produžena ruka bilo čije volje izvan svojih granica.
Država je znak svijesti i moći naroda – znak vjere u njegovu kolektivnu svijest i sposobnost da upravlja sobom, gradeći i projektujući bolje, za generacije koje trebaju tek doći. Dinastija Izetbegovića povukla je vlastiti narod na raskrsnicu na kojoj je svaki izbor pogrešan a svaki put stranputica – potpuni ćorsokak i bezizlaz.
Vratiti se nazad na put saradnje sa srpskim narodom, racionalno i potpuno preispitujući odnose prije rata i poslije njega, te formulisati politiku razvoja države koja ne postoji bez suverenosti i samostalnosti na međunarodnom planu, znači učiniti jedini pravilni korak u budućnost. Dokazivati moć države na sirotinji kojoj se uskraćuju osnovna prava i koja je dovedena u teško stanje zavisnosti, bez posla i bez mogućnosti izbora, može samo vjerski fanatik zadojen mržnjom poput Bakira.
Sukobi sa Čović Draganom nisu nimalo personalni nego simbolični sukob Hrvata i njihovog dojučerašnjeg cvijeća – njihovih interesa i planova za budućnost.
Sukobi sa Dodikom su izraz gluposti i nerazumijevanja vlastite gubitničke pozicije koju Bakir Izetbegović nudi cjelom bošnjačkom narodu kao jedinu izvjesnu perspektivu. Odlazak Bakira Izetbegovića označiće kraj lutanja i neizvjesnosti – kraj stradanja za sve narode u BiH.
Njegov odlazak je sasvim siguran i neizbježan a to je DOBRA VIJEST ZA SVE.
Dževad Galijašević
www.fsksrb.ru
