Prije 190 godina rođen Marko Miljanov: Obraz mu je bio najskuplje imanje

0
217
Foto: glassrpske.com

Prave legende ne blijede i ne posustaju uprkos značajnom protoku vremena, one, naprotiv, ponekad naglo dobiju na značaju. Takva je i ona o Marku Miljanovu u okolnostima kada je naše društvo već odavno položilo oružje u sudaru sa globalizacijom pa dezorijentisano moralno posrće u dehumanizovanom košmaru „nove normalnosti“.

Tradicionalne vrijednosti su „nisko pale“, a kolektivna svijest o istorijskoj istini, narodnim i državnim interesima je sve tanja, što urušava i sam nacionalni identitet. Zbog svega je više nego potrebno u ovo vrijeme vraćati se etičkom kodeksu koji je živio i o kojem je pisao legendarni srpski vojvoda. On je nepogrešivo i precizno definisao šta je čojstvo, a šta junaštvo, poštenje i pravda, zadata riječ, praštanje, dobročinstvo, gostoprimstvo i zaštita progonjenih i sve druge vrline koje u osnovi čovjeka čine čovjekom. Na taj način je postavljao univerzalne moralne obrasce i za vijeki vjekova nam ostavio jasne putokaze.

Marko Miljanov Popović rođen je u mjestu Medunu, nedaleko od Podgorice 25. aprila 1833. u plemenu Kuči, prije ravno 190 godina. Otac mu bijaše Miljan Popović, a majka Borika iz bratstva Milića. Kaže se da su njegovi saplemenici odmah „viđeli“ da će ovo dijete biti jedan po jedan Kuč, „po vr čela“ imao je bijeli biljeg iz kojeg uskoro izraste „vučiji pramen“, za koji se smatralo da je predznak junaštva. Već kao momčić se krupnoćom, muškom snagom i ljepotom vrlo brzo odvojio od svojih vrsnika. Poširoka iz ramena vrata, podugačka iz koljena gnjata.

Nekom prilikom, kao čobančetu u stado mu upade vuk samotnjak i pograbi ovcu, on se baci na zvijer, izrani je nožem i zadavi golim rukama. U tom gušanju od oštrih čeljusti zadobi ozbiljne rane. Kad posle nekog vremena ponese vučiju kožu na pazar u Podgoricu, srete ga neki Turčin i optuži da laže kako je on smakao vuka. To oprži mladog Kuča, pa trže malu pušku i Turčin glavom plati tu krupnu uvredu. Od tad prigrli bistru pušku i oštar handžar pa poče hajdukovati. Sa svojim Kučima krvi se s Turcima, sa kojima još od vakta vojvode Radonje glavama mednjiče granicu. I zorli i sojli, ustan i bastan, Marko zbog svoje snage i hrabrosti zarana izađe na lijep glas pa ga knez Danilo sa 22 godine uze u svoje perjanike (gardu). Prirodno inteligentan, tu na dvoru brzo je izgrađivao svoju ličnost, susrećući važne domaće i strane ljude.

Besprimjerno junaštvo i čestitost mu 1861. donese čin vojvode i brigadira, a 1874. zvanje senatora. Krasila ga je rijetka istinoljubivost, uz naglašeno odsustvo poltronstva, čega je u i oko dvorova bilo od kad je svijeta i vijeka. Svagda mu je među junacima visoko i široko mjesto činjeno, čak i oni s kojima je imao spor priskakali su da mu konja pridrže.

Slika i prilika viteza

Kad god bi zulumćari krenuli da satiru, pale i robe sve što je „kaursko“, pred njih bi uvijek nasred krvave pozornice pribrano i odlučno stao on, izazivajući kolebanje i strah kod Turaka. Kad mu Turci ucijeniše glavu na 1.000 dukata, usred Podgorice na megdan pozva zabita Jusa Mučina, no ovaj ne smjede izaći, na sramotu varoških Turaka. No, on ne bješe od onih junaka kojem zakon u topuzu leži već u vjeri i pravdi Božijoj, u čojstvu. Bio je slika i prilika epskog srpskog viteza bez straha i mane, obdarenog iskonskom snagom za kojeg su potlačeni uvijek vjerovali da će nadjačati tiranina. Neopterećen slavom, svojim časnim životom, iskren i nepotkupljiv, tjerao je i protivnike da ga poštuju. Nije bilo lako postati prvi junak u zemlji ratnika, jer kako reče Jaša Prodanović: „Na crnogorskim stijenama je bog Mars svoj mač oštrio“. Mnogi stranci su pokušavali proniknuti u tajnu, kakva je to magija i čudo da u ovoj divljoj zemlji, pored najprostijeg ognjišta, uz grumen posna sira i zalogaj kačamaka (kad ga ima), stasavaju takve ljudske veličine, ratnici i državnici, mislioci i poete. Koliko je Marko bio poštovan govori i sljedeća anegdota: Kad je vojvoda dolazio u Lijevu Rijeku nekim poslom kod čuvenog junaka Miljana Vukova, ovaj naredi seoskom popu da zvone zvona u čast vojvode, što popu i ne bi po volji, jer se takva počast odaje samo vladici i patrijarhu.

Da Vas podsetimo:  Novogodišnja čestitka Duška Radovića

Kruna njegovih vojnih uspjeha svakako je boj sa Turcima na Fundini, avgusta 1876. Blistava pobjeda koja je Crnoj Gori širom otvorila vrata za punu nezavisnost i međunarodno priznanje. Knez Nikola je komandu nad trupama povjerio svom rođaku Božu Petroviću, koji brzo izgubi kontrolu nad situacijom pri nadiranju brojno i oružano nadmoćnijih Turaka pod komandom Mahmud-paše, poturčenog ukrajinskog Jevreja iz Lavova. Uz pisku zurli i borija, Turci su silovito halakali, no to vojvodu nije uznemiravalo. Miran i hladan kao stijena pribrano je procjenjivao situaciju. Očevici kažu da se u kritičnom trenutku bitke popeo na jedan ćuvik, stavio „na prsi“ crnogorsku kapu, prekrstio se, pogledao ka nebu, prizvao Boga pa gromoglasno komandovao juriš. Kao orkan se na čelu svoje vojske sjurio u front turskog rasporeda, što je ove potpuno pomelo i uspaničilo. Razbijeni askeri su padali ko trava pod kosom, a na razdvoju tog krvnog kola, što na bojištu, što u bježaniji ka Podgorici, izginu ih oko 5.000, mnogo više nego u slavnim bitkama na Vučijem dolu ili Grahovcu.

Poslije ove velike pobjede slava i popularnost Marka Miljanova dostigla je neslućene razmjere. Spiridon Gopčević tada zapisa: „U Crnoj Gori smatraju ga prvim junakom i najboljim vojskovođom“. Strani izvještači o njemu pišu hvalospjeve, Frančesko Kinigo ga naziva novim Garibaldijem, a putopisac Švarc najčeličnijim Crnogorcem. Jozef Holeček piše: „Crna Gora ima toliko junaka koliko i muževa, ali samo jednog Marka Miljanova“.

Time je značajno bio ugrožen „prestiž“ mnogih nesposobnih glavara, čija bi se predstava o vlastitoj veličini naglo raspršila u njegovom prisustvu. Oni su svoje pozicije uglavnom sticali laskajući velikoj opštepoznatoj sujeti crnogorskog gospodara. I sam knez Nikola teško je podnosio toliki Markov ugled, tim više što mu je ovaj ponosni Kuč često u brk znao reći šta je nevaljalo u državi i čije je to maslo. Knez je uvijek mogao računati na njegovu britku sablju u boju, ali ne i na ulagivačku pokornost. Obraz je vojvodi bio najskuplje imanje pa je na uvrede Nikoline uzvraćao istom mjerom. Tako se jednom prilikom „pod brijestom“ knez posprdno obratio glavarima, rekavši da su svi lijepo obučeni, jer mora da su veliki pljačkaši.

„Nijesmo gospodaru, no mali smo mi pljačkaši prema tebi“, vrati mu Marko „žao za sramotu“.

Nikola nije birao način da unizi i povrijedi vojvodu. Kad je Marko 1878. postavljen za guvernera oslobođene Podgorice, dvor mu odredi manju platu nego nekim od njegovih činovnika. Kad pitaše vojvodu za to, on kaza: „Pametan je gospodar, zna on da ja kad ručam, mene malo kačamaka i mlijeka – eto dosta, a ovim drugima treba mnogo jestiva i priganja.“

Po volji gospodara

Dvor uskoro poče umanjivati i njegove vojničke zasluge, posebno one u boju na Fundini, podupirući hvalisanja nedostojnih kukavica, nažalost visoko rangiranih. Nikola okrete protiv vojvode neke slabe glavare, koji su mu se povazdan klanjali do crne zemlje i ljubili ruku. Ta je kamarila uvijek ravnala svoje mišljenje prema volji gospodara, dokle god zveckaju dukati u ćemeru i nezaslužene medalje s ramena na rame. To bijaše znak i raznom nesoju i ljudskoj pogani, koji bi i oca ubili preko kačamaka, a kamoli da na pravdi višnjeg Boga ne špijaju i lažima opanjkavaju vojvodu, kojeg je knez naložio na vatru. Bijaše i časnih istaknutih junaka poput Pera Ivanovića, Škrnja Kusovca, Miljana Vukova i drugih koji govoriše da je grehota i velika sramota kaljati obraz takvom „čojeku“. Netrpeljivost je rasla iz dana u dan, sve dok ne dođe i do atentata u Danilovgradu, kad Marka rani Ilija Spahov. Dvor je, bez sumnje, bio upleten.

Da Vas podsetimo:  Čovek kojem je Draža Mihailović bezgranično verovao

Vrhunac vojvodinog sukoba sa knezom nastupi oko Hercegovačkog ustanka. Marko upozori na korupciju i krađu sredstava za pomoć ustanku i prebaci knezu da je Cetinje sokolilo Hercegovce da se dižu na Turke, a sad ih ostavlja na cjedilu u atar Austriji. Nikola ga drsko ukori da se ne miješa u politiku i oštro zaprijeti, kad vojvoda zatraži da povede dobrovoljce u pomoć Hercegovcima, kojih bi reče mogao skupiti 5.000, što bi podiglo na ustanak i sve Srbe iz Bosne. Ukupno se ljuto svadiše, padoše najteže riječi sa obje strane, poslije čega Marko, zgađen i razočaran, vrati čin vojvode i dade ostavku na mjesto senatora i guvernera Podgorice pa ode na Medun.

Povukao se uzdignute glave, kao čovjek koji prepoznaje besmislenost daljih sukoba sa Nikolom, jer bi to štetilo narodu i državi. Knez obznani da mu se ne može više ukazivati nikad i nikakva počast, ukinu mu penziju, a zaprijećeno je visokom kaznom svako sastajanje s njim. Razvojvoda se nađe potpuno izopšten. Ostade sam ko vuk na mećavi.

Uprkos tome njegovi Kuči i mnogi časni ljudi su ga posjećivali, mada više u tajnosti, izbjegavajući nevolje sa dvorom. Nekom prilikom knez reče Kučima da se ostave Marka, jer oni imaju i boljih junaka od njega, na šta mu čuveni Šuto Radovanov, ne mareći za gnjev gospodara, odvrati: „Da je koji od svetaca sa ičijom ženom imav’o posla, ja bi mislio da je neki od njih otac vojvodin, a ne Miljan Popović.“

Zna se i da Kuči Petrovićima nikad nisu oprostili dvije krvave „Pohare Kuča“ 1855. od crnogorske vojske koju je vodio vojvoda Mirko, otac kneza Nikole, kad im Kuči dovikivaše: „Ne udri brata Srbina, Crnogorče, crn ti obraz ka ti i jest, mimo braće.“

I ko što se veli da u svakom zlu ima i nešto dobro, nekom božanskom promišlju desi se ono što niko ni slutio nije. Marko se posveti jednom neočekivanom poduhvatu, sa dubokom sviješću da radi korisno djelo za svoj narod, prionuo je da se opismeni i piše. To ovako objasni: „… nagoni me to što vidim da mlogi junaci, ne samo da umriješe tijelom, no i rad njiov umrije, koji ne smije biti zaboravljen.“ Samo čovjek velike volje i inteligencije sa uspjehom je pod stare dane mogao sablju zamijeniti perom. Nije to bilo lasno, no Marko bijaše uporan i posvećen kao i u svakom poslu pa uz pomoć svoje pismene supruge Stefanije – Stefe i prijatelja Toma Oraovca naskoro poče tvrdom ratničkom rukom kititi i svoje prve riječi i rečenice. Za neko vrijeme, ne bez dosta truda i teškoća, iz njegovog pera nastadoše tri vrlo značajne knjige: „Primjeri čojstva i junaštva“, „Pleme Kuči“ te „Život i običaji Arbanasa“, nažalost štampane su posthumno.

Ponuda Beča

U međuvremenu ogorčen gaženjem srpskih prava u Bosni i Hercegovini, s gnušanjem je odbio ponudu Beča da bude knez Arbanasima koji su ga silno poštovali. On piše: „Ja mislim da mi Srbi višije dušmana od Austrije nemamo! Njihova politika spram nama je – razdvoj’, razdrobi, zavadi i osvoj’, gori su Crnoj Gori no Turci. Podburđeka je Beč na sve strane te se nijesu sastavile u jedno nerazdvojivo tijelo Srbija, Crna Gora i ‘Ercegovina“.

Da Vas podsetimo:  Egzodus Srba sa Grbavice

O bečkom caru kasnije će napisati: „Ova njegova za srpstvo želja otrovna, na svako se mjesto Srbinu jednako pokazala. On misli da nijesu zla austrinska zapisana u srce srpsko; da ništa nije učinjela do Bosnu i ‘Ercegovinu što je uzela, ko ima srca svako joj je krvnik. Oni će se rugat našemu siromašnome prkosu, s tijem što nemamo sile da ih smetemo, ali ćemo se i mi njima rugat, zašto nemaju blaga ni sile za koje će nas kupit.“

Njegovo književno djelo je kondenzovana narodna mudrost u formi kratkih priča, naslonjenih na usmenu epsku tradiciju. I mastilom je, kao prije krvlju, isticao svoje visoke patriotske ideale. Mnogo je i pohvalno pisano o njegovom književnom djelu, isticani su njegovi životni stavovi i pogledi na svijet te moralni obrasci i pouke. Jedni su ga nazivali crnogorskim Kantom i novim Teodosijem, drugi dovodili u vezu sa Sokratom, Platonom i Aristotelom, treći upoređivali sa Servantesom i Senekom te etičkim učenjem Tolstoja i Gandija i drugih velikana ljudskog duha. Jer za njega je bilo važnije čuvati poštenje i vrlinu, već goli život, a pravda je najviše dobro, a ne moć. On za dobročinstvo kaže da je Božije blago i naš besplatni učitelj. „To je polje čojstva, časti i savjesti“, jer „velikodušnost junaštvu priliči“, „junaštvo bez čojstva je divljaštvo“. „Treba činjet što koristi narodnom napretku i Božijoj pravdi“.

„Marko je pravi i jedini nastavljač dela Njegoša.“ (Veljko Petrović) „On je jedna od najsvetlijih pojava naše rase.“ (Jovan Skerlić) „Pesma ga grabi, priča ga traži, a istorija ga čeka.“ (Stojan Novaković).

U neko vrijeme poče pobolijevati, a kad stvar posta ozbiljna, u pratnji vjerne Stefe liječi se u Beču, banji Junaković i Dubrovniku, odakle je pred samu smrt prenesen u Herceg Novi. Tu dozva dva popa iz Kuča te ga ispovjediše, a potom zauvijek sklopi oči u 10 sati uveče, na samo Sretenje 1901, u praskozorje dvadesetog vijeka. Pogrebna povorka se do Meduna kretala puna tri dana i svugdje je od mase naroda, sveštenstva, đaka i uglednika bila s pijetetom dočekivana i ispraćena i čitavo Cetinje mu se pokloni, osim kneza Nikole.

Sahranjen je u Medunu bez vojnih počasti, ali uz prisustvo velike mase naroda. Dođoše i brojni Šiptari obje vjere, a više njih je lelekalo Mark Miljana, kako su ga sa velikim poštovanjem zvali. Svoje imanje zavještao je školi. Marko Miljanov je otišao pravo u legendu, gore na nebu neumrli srpski vitezovi napravili su mu mjesto da sjede uz koljeno Milošu i Lazaru. On je bio najjača istaknuta kula u crnogorskom bedemu, sa koje se nije branila samo ta tvrda srpska gruda, već ljudsko dostojanstvo i viteška vrlina. Time je svom imenu kupio pravo na besmrtnost.

Dvije ženidbe

Vojvoda Marko Miljanov ženio se dva puta. Prvi put Milosavom, kćerkom popa Rista Piletića, sa kojom izrodi tri kćeri: Anđu, Milicu i Joku, koje dade u škole na Cetinje. Kad je Milosava preminula, oženio se dosta mlađom Stefanijom – Stefom, kćerkom Luke (Mujice) Danilovića, nikšićkog trgovca rodom iz Hercegovine. Lijepa stasita djevojka je mimo običaja i prije proševine obznanila da želi biti žena Marka Miljanova. Njihov brak je bio ovjenčan velikom ljubavlju i poštovanjem. Bila mu je vjerna stopanica i saradnik u književnom radu.

Piše: Dragan Mijović

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime