Na tekovinama ZAVNOBiH tokom Drugog svjetskog rata je stvorena osnova da se proglasi Narodna (kasnije Socijalistička) Republika Bosna i Hercegovina, kao sastavni dio druge južnoslavenske države FNRJ.
U tim dokumentima se u osnovi proklamovalo jedinstvo tri konstitutivna naroda: Srba, Hrvata i muslimana, i ostalih narodnosti.
Uopšteno gledano Brozov režim je gradio Jugoslaviju na temeljima bratstva i jedinstva, a socijalizam i jednopartijski sistem su takođe bile karakteristike te države.
U BiH je postojala prilična nacionalna heterogrenost gdje se samo Jugoslavenstvo najčvršće gradilo. Sve je to opstajalo zahvaljujući porastu životnog standarda sedamdesetih i osamdesetih godina 20. vijeka.
Međutim, unutrašnje trzavice u ovoj republici su bile konstantne.
Muslimanska populacija, najvećim dijelom je imala srbske korijene, a 1971. godine vještačkim putem dobija naciju, tačnije oni kao vjerska kategorija postaju nacionalna. Skroz suprotno zdravom razumu i etničkoj logici, pošto oni nisu pričali turskim jezikom iako se posljednjih godina pozivaju čak i na nekakvo osmansko porijeklo i tekovine iz ranijih epoha.
Vrlo dobro je poznato da su Osmanlije dolaskom na Balkan u XIV stoljeću pokoravale sve hrišćanske zemlje i poturčavali narode… pa tako i Srbe. Islamizacija je prilično uspjevala u krajevima kao što su: Bosna, Stari Ras, Kosovo i Metohija, Albanija.
Turci su od svojih poturčenjaka tražili da mjenjaju imena (npr. Ilija je postajao Alija…), ali su prezimena većinoim zdržavali. Mnoštvo starih muslimana je u svojim kućama na tavanu sačuvalo ikone, kandila, slavske sveće i sve ono što im je pradjed ostavio u amanet da ne zaborave svoje korijene (zlu ne trebalo).
Na samom kraju 1980-ih godina među muslimanskim življem pojavio se Alija Izetbegović, stanovnik Sarajeva, ali je rođen u Bosanskom Šamcu (Posavina). Odrastao je u vrlo religioznoj porodici, pa se kao i većina njegovih sunarodnika tokom Drugog svjetskog rata priklonio Hitlerovoj koaliciji, odnosno bio je deo omladinskih organizacija klero-fašističke Nezavisne Države Hrvatske koja je sprovodila genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima. Zbog toga je čak i robijao krajem četrdesetih godina 20. vijeka.
Kada su muslimani priznati od Brozovog režima kao „nacija“, Alija je objavio svoje najpoznatije djelo „Islamska deklaracija“ u kojoj je pokušao svojim sunarodnicima da pokaže „ispravan put“. Zbog širenja nacionalne mržnje i neprijateljske propagande opet je dopao iza rešetaka i to u KPD „Foča“.
Pod nerazjašnjenim okolnostima Aliji se robija skraćuje, tako da on izlazi na slobodu koncem 1988. godine. Vrlo brzo je osnovao svoju prvu stranku iako je u tom momentu na snazi bio jednopartijski sistem. Međutim, kada je u januaru 1990. godine uveden višepartijski sistem, on je formirao Stranku Demokratske Akcije. Bila je to militantna politička opcija koja je zahtjevala decentralizaciju vlasti u Jugoslaviji, a zapravo osnova njene politike se zasnivala upravo na doktrini „Islamske deklaracije“, tačnije etnički i vjerski čista BiH, i to nezavisna država.
Alija Izetbegović je vrlo brzo oko sebe okupio poseban soj likova koji su bili spremni na izvršenje takvih ideja… sa njima je uspio da na republičkim parlamentarnim izborima 18. novemra 1990. dobije veliki broj glasova, ali najviše zahvaljujući tome što se na listi SDA našao Fikret Abdić, uspješan privrednik iz Velike Kladuše.
Vrijedno pomena je to što je Fikret za razliku od Alije dobio duplo više glasova. Međutim, on je bio samo mamac za lakovjerne birače. Fikret je vrlo brzo sklonjen u stranu jer nije želio rat i sukobe sa Srbima, a na čelo SDA i kasnije Predsjedništva BiH biva postavljen upravo Alija Izetbegović.
Vrhovna muslimanska trojka koju su pored Alije činili još i Ejup Ganić i Haris Silajdžić, donosi odluku u ljeto 1991. godine, kada su u SR Sloveniji i SR Hrvatskoj već otpočeli oružani napadi na kasarne JNA i srbska naselja, da i oni stvore paravojne formacije sa ciljem obračuna sa Jugoslavenskom Narodnom Armijom. Za svog vrhovnog vojnog komandanta izabran je Sefer Halilović, odbjegli oficir JNA (dezerter) koji je pogazio zakletvu.
Muslimanska propaganda je odmah počela sa širenjem dezifnormacija o navodnoj ugroženosti muslimana, kako bi lakše ostvarili svoje morbidne ciljeve i da im se što više ljudi pridruži.
Sem toga, muslimanski vlastodržci su lako uspostavili dobar kontakt sa sarajevskom podzemljem gdje su dominirali: Jusuf Prazina, Mušan Topalović Caco, Ismet Bajramović, Ramiz Delalić Ćelo, Zulfo Alić i sl. Sve su to bili likovi sa debelim dosijeom u policiji. Spajao ih je interes… vlast je dobila obećanje da će kriminalci pomoći etničko čišćenje Srba, a kriminalci od vlasti obećanje da će neometano moći da rade nezakonite radnje: ucjene, pljačke, prostituciju, dilovanje droge, šverc oružja, kidnapovanja imućnih ljudi i sl.
Takođe, povjerljivi članovi SDA su učestovali u ilegalnom naoružavanju muslimanskog življa u BiH. Tako su nastale dvije paravojne formacije: „Zelene Beretke“ i „Patriotska Liga“.
Narodna skupština BiH je 25. januara 1992. najavila referendum za 29. februar i 1. mart te godine. U Parlamentu su samo hrvatski i muslimanski poslanici podržali ovakvu odluku, dok su Srbi napustili to zasjedanje, jer nisu željeli da učestvuju u tako nečemu. Muslimanska propaganda je pojačavala medijske „spinove“ i lažiranja o agresiji JNA i sl.
Na same dane referenduma je izašlo 63,74% ukupnih birača sa pravom glasa, najveći dio je glasao „ZA“.
Upravo to je dokaz neuspještnosti referenduma, jer da bi referendum bio zaista validan i priznat moralo bi da izađe preko 66,66%.
Iako su muslimanski mediji pokušavali da prikažu to kao pobjedu ipak nije prolazilo.
Štaviše, samo par dana kasnije u Portugal na međunarodnu konferenciju o BiH odlaze tri predstavnika:
- Alija Izetbegović, muslimanski predstavnik
- Radovan Karadžić, srbski predstavnik u BiH
- Mate Boban, predstavnik bosansko-hercegovačkih Hrvata
Žoze Kutiljero predstavlja plan o razgraničenju tri naroda u BiH koji su sva tri predstavnika potpisala, u cilju sprečavanja oružanih sukoba.
Međutim, na nagovor Vorena Cimermana, američkog ambasadora u SFRJ, sam Alija Izetbegović povlači potpis (!?) sa tog Lisabonskog sporazuma i time uvlači narode BiH u rat i nesagledivu katastrofu.
Tokom devedesetih, ali i kasnije, muslimani u BiH su uživali veliku podršku ne samo od SAD i EU, već i cijelog arabskog svijeta. Srbi su označeni kao jedini krivci za ratove na bivšem jugoslavenskom prostoru, pa su tako i februarski referendum i Lisabonski potpisi ostali zamagljeni u istoriji, jer su muslimani ostvarili svoj naum o nezavisnoj državi, a mnogi domoljubi i razne druge beneficije i novčana primanja.
Upravo to je razlog zašto je malo vjerovatno da će dospijeti istina među običan muslimanski svijet u BiH. Svako ko misli drugačije od zvanične dogme biva satanizovan, ličnovan, pa i uklonjen.
